Kazališna godina 2025. potvrdila je nastavak trenda snažnih autorskih i redateljskih projekata, te dodatno produbila dijalog s društvenim i političkim temama, stavljajući u prvi plan analizu zloupotrebe moći, zlostavljanja i potragu za identitetom. Iako reperoarni presjek nije bio lišen promašaja i neujednačenih ostvarenja, istaknule su se produkcije koje su hrabro secirale toksične društvene obrasce, nudeći katarzu ne kroz sentimentalnost, već kroz suočavanje s teškom stvarnošću i razaranjem iluzija o sigurnosti.

Glavne zagrebačke kazališne kuće – HNK, ZKM i Gavella – ponudile su programsku godinu koja je uspjela istodobno uznemiriti i oduševiti publiku, dok su važni pomaci izvan Zagreba dodatno proširili taj okvir: produkcije na velikim nacionalnim festivalima i snažan kontinuitet rada pojedinih regionalnih kazališta potvrdili su da se relevantni iskoraci ne događaju isključivo u metropoli, nego se oblikuju u širem, međusobno povezanom kulturnom prostoru.

Nezavisna scena nastavila je djelovati kao laboratorij formi, tema i radnih procesa, stvarajući paralelni ekosustav koji institucionalnom kazalištu služi kao nužan korektiv i podsjetnik da se najzanimljiviji pomaci često događaju izvan njegovih zidova, no upravo su institucije ove godine potvrdile kako, unatoč čestim prigovorima o uljuljkanosti u sigurnim obrascima, institucionalni teatar i dalje može biti prostor estetskog rizika i intelektualne provokacije, ali i čistog, punokrvnog kazališnog užitka.

Dok su promašaji pokazali koliko je tanka granica između deklarirane umjetničke hrabrosti i njezine nedovoljno promišljene ili slabo artikulirane scenske realizacije, kazališni luk 2025. godine obilježile su neke ambiciozne reinterpretacije kanonskih tekstova transformiranih u suvremeni kazališni jezik, ali i novi domaći dramski tekstovi i autorski projekti koji su precizno artikulirali neuralgične točke današnjice i iskustva čitave generacije.

U toj kombinaciji klasičnog i suvremenog, analitičkog i emotivnog, hrvatsko je kazalište u protekloj kalendarskoj godini pokazalo da ima i energiju i jasnu svijest o vlastitoj društvenoj ulozi. Ovo su predstave koje su, u našem izboru, najsnažnije obilježile kazališnu godinu 2025.:

1. Sigurna kuća (GDK Gavella)

Autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema istoimenu romanu Marine Vujčić, funkcionira kao silovit, traumatičan scenski mehanizam koji spaja dokumentarni materijal i psihološku rekonstrukciju obiteljskog nasilja. Predstava je brutalno precizna, lišena katarze i sentimentalnosti, preusmjeravajući fokus s pitanja "zašto nije otišla" prema kolektivnoj odgovornosti za stvaranje svijeta koji obrasce zlostavljanja omogućuje, održava i prikriva. Dijana Vidušin u ulozi Lade Lončar donosi takav koncentrat prisutnosti da gotovo prestaje biti "tek" tumač lika. Našu kritiku možete pročitati ovdje.

2. Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana (GDK Gavella)

Autorski projekt Pavlice Bajsić, nastao prema tekstu Predraga Matvejevića, multisenzorna je predstava koja nikada ne staje, poput mora. Riječ je o kazališnom čudu, kombinaciji komičnog varijetea i atmosferskog pripovijedanja, proširenog tekstualnim intervencijama Olje Savičević Ivančević. Predstava lucidno i duhovito doziva Mediteran kao mitski prostor povezanosti, ali ga proširuje i bolno aktualnim ožiljcima, poput stradanja migranata na obalama Lampeduse. Ansambl majstorski žonglira jezicima i oscilira između groteske i lirike. Našu kritiku možete pročitati ovdje.

3. Max, Mischa i ofenziva Tet (Zagrebačko kazalište mladih)

Ivica Buljan je Harstadov introspektivni roman, koji se razvija kao proces mišljenja i sjećanja, preveo u kazališni jezik s radikalno fragmentiranom dramaturgijom, stvarajući gotovo tri i pol sata čistog teatarskog užitka. Predstava prati unutarnje stanje protagonista Maxa Hansena (Ugo Korani), baveći se egzilom, umjetničkim identitetom i ljubavlju, ostajući vjerna Harstadovoj dinamici nelinearne svijesti i nasilnog sjećanja. Posebno otkriće je mladi Ivan Jurković u ulozi Mordecaija Weintrauba, koji s Koranijem čini dramaturšku os predstave. Našu kritiku možete pročitati ovdje.

4. Zastave (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu)

Redatelj Ivan Planinić uspio je Krležine Zastave, prozni gigant koji je odolijevao sceni, pretvoriti u kazališni događaj sezone. Planinić je roman rasklopio i iznova sastavio u vlastiti scenski jezik fokusirajući se na unutarnji prostor Kamilove svijesti i fabularnu okosnicu njegova sazrijevanja (glumi ga Živko Anočić). Vizualno je izgradio snažan tok svijesti, koristeći scenografiju oblikovanu poput kubistički naslaganih stepenica i stvarajući sjajan hibrid drame, glazbe i scenskog pokreta. Našu kritiku možete pročitati ovdje.

5. Acid / Kiselina (Zagrebačko kazalište mladih)

Nova drama Tene Štivičić u režiji litavskog redatelja Antanasa Obcarskasa secira sustav koji nasilje normalizira, relativizira i održava, gradeći hladnu, analitičku predstavu koja gledatelja ne poziva na empatiju, nego na jasno pozicioniranje. Radnja je smještena u svijet profesionalnog plesa, gdje je u središtu proslavljeni koreograf Gabrijel (Frano Mašković). Predstava razotkriva širi strukturni obrazac u kojem se odgovornost raspodjeljuje na sve koji sustav održavaju šutnjom, prilagodbom ili svjesnim sudjelovanjem. Našu kritiku možete pročitati ovdje.

6. Juha braće Marx (Kazalište Komedija)

Prvi autorski projekt Kokana Mladenovića u Komediji provokativan je hommage nadrealnom humoru slavne braće Marx, prerastajući u preciznu satiru hrvatske svakodnevice. Predstava je strukturirana poput živahnog mehanizma nijemog filma, a ključni element subverzije su britki i zabavni songovi koje je napisao sam Mladenović, a koji sadrže reference na domaću političku scenu, ne zaobilazeći ni HDZ ni Most ni instituciju predsjednika. Našu kritiku možete pročitati ovdje.

7. Medeja (DLJI/HNK Varaždin/SNG Maribor)

Inscenacija Slovenca Martina Kušeja, premijerno izvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama, konačno odbacuje ukorijenjenu potrebu da se Medeja objasni ili opravda. Kroz promišljenu dramaturšku montažu motiva, antička junakinja postaje simptom društva koje ne zna što učiniti sa ženskom nepokornošću. Predstava ne traži psihološku dezintegraciju, već preispituje uzroke tragedije, razlažući mehanizme isključivanja i upirući prstom u obrasce koji žensku ljutnju sustavno prevode u poremećaj i prijetnju. Našu kritiku možete pročitati ovdje.

8. Drama bez naslova (Zagrebačko kazalište mladih)

Magellijeva režija Čehovljeve rane i opsežne drame Platonov koristi raskošnu, razbarušenu farsu za začudnu dekonstrukciju koja komunicira stanjem modernog čovjeka, njegovom zbunjenošću i nesposobnošću suočavanja s vlastitim životom, izgubljenog u vrtlozima tržišta. Predstava, oslonjena na glumačke bravure Anđele Ramljak i Frane Maškovića, ne nudi utjehu, već ostavlja gledatelja s pitanjem: kako i dalje živjeti u svijetu koji neprestano iznova propada? Našu kritiku možete pročitati ovdje.

9. Cyrano (GDK Gavella)

Aleksandar Popovski oblikuje scenski prostor koji istodobno funkcionira kao prenapučeni lunapark i kao unutarnja komora tišine. Cyrana, pjesnika-ratnika, Ozren Grabarić glumi s unutarnjom nužnošću, utjelovljujući lik takva integriteta i suzdržane snage da postaje autentična scenska činjenica. U dobu cinizma i samoprezentacije, Cyranova iskrenost – emocija koju ne skriva niti relativizira – djeluje radikalnije od mnogih suvremenih provokativnih koncepata, a predstava rijedak doživljaj emocionalne katarte. Trojac Cyrano–Christian–Roksana pritom ne tvori tek ljubavni zaplet, nego etičku konstelaciju utemeljenu na iskrenosti, odanosti i plemenitim nakanama. Našu kritiku možete pročitati ovdje.

10. Matija (Arterarij)

S predstavom Matija, nastalom prema memoarskoj knjizi Drage Hedla o samoubojstvu sina Matije, Patrik Lazić stvorio je snažnu, ogoljenu i emotivno razoružavajuću scensku odiseju. Lazićeva režija koristi minimalizam i Hedlov dokumentaristički realizam da bi prenijela neizrecivu bol i suočavanje roditelja (Dražen Bratulić i Doris Šarić Kukuljica). Predstava, koja se gleda u zapanjujućoj tišini, služi kao potresan podsjetnik na stigmu depresije i akademski stroj koji je Matiju stajao mentalnog zdravlja i života. Našu kritiku o Matiji možete pročitati ovdje.

Ali to nije sve...

Uz niz predstava koje su obilježile naš izbor, domaću scenu obilježili su još neki projekti koje vrijedi istaknuti, a koji su se fokusirali na autorsko preispitivanje traume, obiteljskog nasilja i egzila. U HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci Ivica Buljan postavio je scensku adaptaciju romana Bekima Sejranovića Nigdje, niotkuda, snažno autorsko čitanje proze obilježene iskustvom egzila, trajne nestabilnosti i nemogućnosti pripadanja. Buljanova režija oslanja se na ekspresivnu, gotovo animalnu estetiku i fragmentiranu, kaotičnu scensku strukturu, kroz koju se kazališnim jezikom artikulira egzistencijalni nemir i unutarnji kaos protagonista. Našu kritiku predstave možete pročitati ovdje.

S druge strane, Gavellin Your Love Is King Espija Tomičića donosi na scenu važne teme poput mentalnog zdravlja, transfeminiteta i transmaskuliniteta, potvrđujući autora kao važan glas u preoblikovanju društvenog diskursa. Režija Rajne Racz pritom se oslanja na izrazito taktilan scenski jezik, no ta ambicija nerijetko se razlijeva u preobilje scenskih znakova koje razrjeđuje dramsku napetost. Našu kritiku možete pročitati ovdje. Ambicija je obilježila i Kratki izlet Marine Pejnović u Teatru &TD, inscenaciju kanonskog romana Antuna Šoljana, strukturiranu kao putovanje kroz šest postaja raspadanja, u kojoj se fragmentirana dramaturgija koristi za mapiranje postupnog gubitka smisla, identiteta i orijentacije. Našu kritiku o Kratkom izletu možete pročitati ovdje.

Sličan odnos prema kanonskom predlošku, ali s drukčijim naglaskom, prisutan je i u Rondu u Gavelli: kazališna adaptacija antologijskog filma Zvonimira Berkovića u režiji glumca Janka Rakoša, s gotovo opsesivnom pažnjom kazališnim sredstvima prevodi izvornik. Rezultat je predstava izrazite preciznosti i discipline koja vjerno oživljava original, ali pritom ostaje unutar sigurnih okvira doslovne reprodukcije, bez odlučnijeg autorskog odmaka. Naša je kritika ovdje.

Godina velikih mjuzikala

U žanru velikih scenskih spektakala, godinu je definitivno obilježio Leo Mujić, donoseći tri iznimno uspješne produkcije kojima se iznova potvrđuje kao autor čija se poetika dosljedno gradi na tijelu, ritmu i kolektivu kao temeljnim nositeljima značenja. Njegova verzija Cabareta na sceni HNK2 stvorila je očaravajući spektakl ritma, boje i pokreta, dok je riječka produkcija Priče sa Zapadne strane, u koprodukciji sa svim ansamblima HNK-a Ivana pl. Zajca, razorna glazbeno-tjelesna partitura urbanog nasilja.

Isti se autorski rukopis nastavlja i u Pepeljugi Sergeja Prokofjeva, također u HNK-u Ivana pl. Zajca, koja u Mujićevoj interpretaciji nije tek bajka, nego snovita i višeslojna priča o sazrijevanju i slobodi. Ključna riječ ove inscenacije jest fantazija: koreografija spaja klasični i suvremeni plesni jezik, dok ansambl riječkog HNK-a u grupnim scenama djeluje kao jedno tijelo, u čijoj se preciznosti i kolektivnoj energiji ogleda središnja ideja Mujićeva kazališta. U istom sezonskom kontekstu, Kazalište Komedija ponudilo je i hrvatsku verziju svjetskog megahita, mjuzikla SIX u režiji Igora Barberića, koji povijest šest žena Henrika VIII. pretvara u kostimiranu pop-reviju, u inventivnoj kombinaciji povijesti i vrhunskog pop koncerta.

U cjelini, kazališna godina 2025. pokazala je scenu u punom rasponu njezinih mogućnosti i slabosti: između estetskog rizika i ozbiljnih promašaja, između ambicije i njezine ne uvijek uspješne realizacije. Upravo ta neujednačenost bila je i njezina snaga, jer je otvorila prostor za jasna autorska pozicioniranja, relevantne društvene teme i predstave koje su imale hrabrosti izaći iz zone sigurnosti. U vremenu sklonome komforu i provjerenim rješenjima, domaći autori i autorice, zajedno s kazalištem koje ih je odlučilo slijediti, pokazali su da još uvijek žele – i znaju – misliti, provocirati i tražiti publiku spremnu na više od puke razbibrige.