Zanimljivo je kako, u vremenu koje si voli tepati da je krizno, prava subverzija, barem u kazalištu, gotovo da i ne postoji. Da, umjetnici i dalje pokušavaju biti subverzivni, ali subverzija nije nešto što se može planski isporučiti – ona se događa kada se okolnosti i estetika sudare na nepredvidljive načine.

Mogli bismo sada govoriti o pomicanju zavjese, razbijanju iluzija, stvaranju prostora u kojemu se naglas izgovaraju neugodne istine i svim onim teorijskim floskulama o nepodilaženju, hrabrosti i udaranju u želudac u trenutku kad se najmanje nadamo, koje bi "istinska" subverzija trebala sadržavati a, eto, ništa od toga već dugo nismo vidjeli.

Ali nećemo, jer nije stvar u tome da je umjetnost zaboravila kako se reže, nego zato što subverzija, da bi postojala, ne traži samo deklarativnu hrabrost autora, nego i stvarnu ugroženost sustava kojem se obraća – a današnje kazalište, koliko god voljelo govoriti da provocira, najčešće to čini u prostorima gdje nitko zapravo nije ni ugrožen ni pogođen.

Eksplozija bučne glumačke energije

Zato, kad se pojavi predstava koja ne maše parolama iako je krcata referenci na političku i inu stvarnost, koja nagriza mada je koncipirana kao stilska igra, koja otvara prostor za propitivanje i nelagodu – kako za glumce tako i za publiku – iako servira puno gotovih odgovora, to nije samo kazališni događaj, već i podsjetnik da teatar još uvijek može biti prostor rizika. Jer kad umjesto "angažiranog" kičastog pamfleta publici servirate komad koji dovodi u pitanje njezinu udobnu naviku da je umjetnost lijepa ali ne i neugodna, pametna, ali ne i opasna, riskirate i vlastiti komfor, i ugodnost publike, i mogućnost aplauza na kraju.

Juha braće Marx Kokana Mladenovića, čija je premijera bila 2. lipnja u zagrebačkom kazalištu Komediji, upravo je takva predstava: strukturiran poput živahnog mehanizma iz nijemog filma ali s jasno osmišljenim ritmom i intonacijom, prvi autorski projekt poznatog srpskog redatelja u teatru na Kaptolu provokativan je hommage nadrealnom humoru slavne braće Marx, patchwork slapsticka, vodvilja, kabaretskog gega, groteske i lucidnog humora koji neugodnom lakoćom razobličuje naš politički i društveni trenutak uz eksploziju bučne glumačke energije koja pršti kreativnošću. Kokan Mladenović doista zna kako stvoriti subverziju u svijetu u kojem ništa stvarno ne boli.

Uvijek dobrodošao gost

Zašto inzistiram na subverziji? Zato što je u našem mediokritetskom dobu – mediokritetskom jer se širenjem prostora mogućnosti, logikom beskrajnog kopiranja, reproduciranja već viđenih gesti i, donekle, dojma da je ionako sve već "izmišljeno", paradoksalno, sužava prostor za inventivnost (što pripisujem više lijenosti uma nego stvarnom nedostatku kreativnosti) – subverzija možda i jedino što nas još može istinski uznemiriti, prodrmati, izbaciti iz sigurnosti vlastite pozicije. A, osim ako ne želimo samo blaženo kimati u društvu sebi sličnih, potvrđeni u vlastitom ukusu, ako doista želimo nešto istinski osjetiti – a samo takva umjetnost i ostavlja trag – moramo iz kazališta izaći uzdrmani.

U hrvatskom se teatru subverzivno najčešće povezuje s imenima poput Olivera Frljića i Boruta Šeparovića, koji su, svaki na svoj način, upisali svoje kazališne rukopise kao beskompromisne, provokativne, često bolno iskrene i politički angažirane. No, izuzev Bobe Jelčića, čiji se minimalizam ne oslanja na doslovno političko nego na poetiku svakodnevice u kojoj se drama razrješava u suptilnostima, otkako nas je napustio Igor Vuk Torbica, redatelj jedinstvene redateljske vizije, ostao je osjećaj da se prečesto vrtimo u krugu uhodanosti i malograđanskog komfora.

U tom pejzažu, Kokan Mladenović, redatelj koji ne samo da razumije scenu, tekst i glumačku energiju, nego posjeduje onu rijetku sposobnost da političko pretoči u kazališni jezik koji nije pamflet nego pulsirajuća struktura, kazalište koje diše, redatelj koji ne podilazi publici ni na razini sadržaja ni na razini estetike, i koji teatar koristi kao poligon za testiranje granica dok ga istodobno razgrađuje do same strukture – samo da bi ga ponovo sastavio, po mogućnosti drukčije, pritom se ne ustručavajući posegnuti za cijelim arsenalom scenskih trikova i kazališnih kodova – uvijek je dobrodošao gost.

Pastiš dosjetki, komedije i groteske

Njegova Juha braće Marx inspirirana je filmskim opusom legendarnih američkih komičara, prvenstveno filmom "Pačja juha" iz 1933. godine, jednim od njihovih najslavnijih i najsubverzivnijih ostvarenja, naizgled koncipiranim kao niz besmislenih skečeva i dosjetki, a zapravo suptilnom i duhovitom kritikom tadašnjeg američkog društva, političkog sustava i ideologija.

Radnja je jednostavna – ili bi barem tako trebalo biti – revolucija u izmišljenoj zemlji Freedoniji, gdje Groucho Marx, kao predsjednik Firefly, vodi naciju u apsurdni rat. Pačja juha ne zadržava se na priči; ona se raspada u pastišu dosjetki, brze komične razmjene i grotesknih situacija koje razotkrivaju besmisao politike i ratova. Mladenović te motive ne koristi kako bi ih doslovno prenio na scenu, već stvara kazališnu igru u kojoj se duh humora slavne braće pretače u svevremenu političku satiru koja istodobno odaje počast nadrealizmu i kabaretskoj slobodi braće Marx i gradi autentičan, suvremen društveni komentar.

U takvoj režijskoj postavci, gluma ne može biti realistična, ali ni potpuno stilizirana. Traži se nešto treće: izvedbena ravnoteža između parodije i svijesti o njoj, između komičnog tempa i ozbiljnog značenja koje iz njega izbija. Ansambl zagrebačke Komedije u potpunosti je odgovorio na taj izazov, precizno i s mjerom, neopterećeno a potpuno koordinirano, sa sjajnim osjećajem za kolektivnu igru.

Kaos je samo prividan

Na čelu s Goranom Malusom kao Grouchom, koji suvereno vlada scenom s uvjerljivom mješavinom bezobrazluka, šarma i cinizma, glumački tim secira mehanizam moći kroz verbalni nonsens, naglašenu gestu, kontroliranu mimiku i izlomljenu logiku situacija. Davor Svedružić, Ognjen Milovanović i Jan Kovačić u ulogama braće Chica, Harpa i Zeppa, donose uvjerljivu dinamiku fizičke komike koja je kombinacija virtuozne preciznosti i kontroliranog kaosa, pokreta i glazbe.

Nina Kaić Madić briljira kao ekscentrična gđa Teasdale, s besprijekornim osjećajem za točno onu dozu izvrnute aristokratske izopačenosti koju uloga traži. Saša Buneta u ulozi ambasadora Trentina samodopadan je s raskošnom dozom karikaturalne preciznosti, dok je Nera Stipičević kao glumica Vera Marcal razigrana i suverena.

Jasna Bilušić, Ivona Kundert, Ivan Magud i Ivan Glowyatzky dopunjuju sjajan ansambl izmjenjujući se u ulogama koje neprestano nadograđuju ukupnu sliku scene – Mladenovićeve predstave uvijek podsjećaju na kaotičnu simfoniju, bučne, eksplozivne, ispunjene slikama koje pršte bojama i pokretima. No, kolikogod na prvi pogled djeluje razigrano, frenetično, gotovo kaotično, iza tog prividnog kaosa stoji precizna, čvrsto organizirana struktura: ono što izgleda kao anarhija, zapravo je rezultat vrlo preciznog redateljskog i glumačkog rada.

Tu su i Senf i Thompson, Most, HDZ...

U tome je, možda, tajna Kokanove metode, u stvaranju dojma improvizacije koja to nije. Ništa ovdje nije prepušteno slučaju. Iako koketira s formom burleske i nijemog filma i pršti od fizičke komedije i nadrealnih situacija, glumački aparat ostaje čvrsto usmjeren na verbalnu lucidnost: humor ne proizlazi samo iz pokreta, ritma i situacije, nego u velikoj mjeri iz genijalno sročenih songova koje je napisao sam Kokan Mladenović, britkih i zabavnih, nipošto prvoloptaških komentara u kojima prepoznajemo niz referenci.

Od Senfa, preko Thompsona i plamenog jazavca do eksplicitnih aluzija na Plenkovićevu vladu i vječne profesionalne populiste hrvatske političke scene Most, ne zaobilazeći ni instituciju predsjednika, dok između redova odzvanjaju govornički automatizmi Sabora – obećanja, fraze, retoričke petlje koje ništa ne znače, a sve maskiraju, i sve to, treba li reći, uz obilje sjajnog pjevanja i dok u prvom redu na premijeri rame uz rame sjede predsjednici države i sabora, Zoran Milanović i Gordan Jandroković, a malo dalje predstavnica zagrebačkog gradonačelnika, Emina Višnić.

Sve diše i kreće se

Scenografija Irene Kraljić i kostimi Aleksandre Pecić Mladenović stvaraju svijet koji priziva atmosferu ranog filmskog seta, podsjećajući na kulise nijemog filma: pomični elementi, izložena tehnika, svjetla reflektora; prostor koji se istodobno igra autentičnosti i teatralnosti.

Kostimi su pažljivo retro stilizirani, s jasnim uporištem u grotesknoj imitaciji – istaknute obrve, naočale, brkovi u duhu Groucha Marxa – gradeći vizualni kod humora, ironije i distance, uz namjerno povremeno parodično iskakanje u suvremeni pop-kič. Mladenović, kao što to često radi, koristi glazbu – ovdje u suradnji s Irenom Popović Dragović – da pojača ritam predstave, pretvarajući scenu u pulsirajući stroj u kojem sve diše i kreće se.

Ništa bez glumačkog umijeća

Naravno, Kokanova redateljska umješnost sama po sebi nije jamstvo uspjeha: da bi njegova vizija do kraja zaživjela, potreban je i ansambl sposoban nositi takvu vrstu igre. A upravo to se ovdje dogodilo. Glumci Komedije pokazali su ne samo disciplinu i predanost, nego i zavidan raspon izražajnih sredstava, spremnost na preciznu stilizaciju, pjevačku i fizičku koordinaciju te ono najvažnije, kolektivnu igru koja je istodobno i stilski bistra i politički začudna.

Braća Marx znala su reći da je njihov najbolji film onaj čija se radnja može prepričati u deset sekundi – sve ostalo je, u njihovom slučaju, čisti komički kaos i "disocirano mišljenje", humor koji se opire logici i linearnosti. Kokan Mladenović tu je poetiku vješto preveo u kazališni jezik, oblikujući predstavu u kojoj se svaki trenutak može pretvoriti u digresiju a svaka dosjetka u precizno naciljani metak na račun društva, posvetu filmskom opusu braće Marx i komentar na današnji svijet prepun apsurda.

Juha braće Marx oda je humoru kao oružju i razigranom buntovništvu koje odbija prihvatiti granice, pa čak i granice same priče. A možda je i činjenica da je ovo promišljeno, precizno i sjajno oblikovano izbacivanje iz zone komfora morao izvesti redatelj iz Srbije – sama po sebi, dobrodošao čin subverzije.