Odmah na početku treba reći, Krležine Zastave u režiji Ivana Planinića, premijerno postavljene u petak 3. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, godinu dana iščekivane kao kulturni događaj sezone, doista jesu događaj. Ne za one koji su očekivali cjelovit Krležin epski narativ sa svim njegovim ideološkim raspravama, enciklopedijskim digresijama i klasično građenom romanesknom psihologizacijom likova – ti će vjerojatno ostati razočarani, možda čak i ljuti: redatelj je, naime, odlučio roman ne rekonstruirati, nego ga rasklopiti i iznova sastaviti u vlastiti, scenski jezik.

I dobro je to napravio. Jako dobro. A priznajem da nikad s većom zebnjom nisam ušla u neko kazalište, što me sad, post festum, zapravo začuđuje, jer ne sjećam se ni da sam ikad gledala lošu Planinićevu predstavu, dapače. Planinićev redateljski rukopis, autorski teatar koji spaja intelektualnu ambiciju i snažnu vizualnu poetiku, prepoznaje se u hrabroj konceptualnoj gesti i slojevitom dramaturškom tkivu, što u njegovu slučaju u pravilu znači vrlo uspješno prevođenje kompleksnog predloška u kazališnu formu.

I svi su prepoznatljivi elementi tog autorskog rukopisa prisutni i u Zastavama: polifonija koja proizlazi iz jednog središnjeg glasa raspodijeljenog među više izvođača; narativno, vremenski i emocionalno uslojena struktura, pripovijedanje koje se grana u više kanala koji se prepliću, prostor koji diše između sabranog meditativnog tona i iznenadnih proboja energije.

Prokletstvo je napokon uklonjeno

Pažljivim kadriranjem, uz izvanredno istančan osjećaj ne samo za ključne tematske i idejne žarišne točke romana već i za ritam, zvuk i pokret, Planinić je uspio, zajedno s izvođačima i autorskim timom, držeći se jedne fabularne okosnice – one Kamilova sazrijevanja (glumi ga Živko Anočić) usred raspada jednog svijeta i rađanja drugog – koherentno uprizoriti borilište koncepcija ideološke arene Krležina literarnog kozmosa, i pritom stvoriti predstavu besprijekornog tempa, lišenu viškova, čvrsto usidrenu u priči ali otvorenu za bogate konotativne rukavce.

Od svih golemih proznih zdanja hrvatske književnosti, Krležine Zastave možda najupornije odolijevaju sceni: pet svezaka, stotine likova, gust politički i ideološki horizont od kraja Austro-Ugarske do ranog jugoslavenskog komunizma, beskrajne unutarnje dileme Kamila Emeričkog i intelektualne digresije koje roman čine više misaonim labirintom nego pripovjednim nizom prizora (…). Ta slojevitost, gdje se na gotovo dvije tisuće stranica isprepliću povijest, politika, ljubav i egzistencijalna tjeskoba, čini Zastave vjerojatno najkompleksnijim djelom hrvatske književnosti i samim time prokletstvom za svaku kazališnu scenu, što je ujedno i razlog njihove siromašne kazališne povijesti.

Pronicljivo se odlučujući za svođenje kompletne radnje na intimni prostor jedne svijesti, Planinić je izbjegao gubljenje u labirintu povijesnih događaja i galeriji likova. Ta redukcija nije slučajna – redatelj dobro poznaje svoga pisca i zna da time vjerno odražava Krležinu namjeru: Kamilo "nije samo dio povijesti, nego je cijeli sastavljen iz nje". Njegov individualni košmar neodvojiv je od povijesno-političkog konteksta.

Zasipa nas obilje senzacija

Predstavu gradi poput snažnog toka svijesti: Planinić ima filmsko oko i dar za montažu, pa scenu razvija kao niz živih slika koje se asocijativno slijevaju u obilju senzacija – dijaloga, pokreta, zvukova, boja – koje zahtijevaju potpuno koncentraciju (i istodobno prepuštanje, ako to nije oksimoron). Realistično-metaforički ključ znači da rezultat nije egzistencijalistička drama koja se gubi u apstraktnoj duhovnoj metafizici – naprotiv, Planinić je uspio oblikovati jasno strukturiranu predstavu, promišljenog dramaturškog luka (dramaturzi su Mirna Rustemović i Dubravko Mihanović), s precizno postavljenim idejnim fokusom.

Struktura Zastava slijedi model bildungsromana: kroz Kamilov put od mladenačkih nacionalističkih zanosa, preko razočaranja u jugoslavensku ideju i srpsku politiku, sve do prihvaćanja marksističkog socijalizma početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća. Njegovo sazrijevanje oblikuje trijada ključnih odnosa – s ocem, oličenjem oportunizma i naslijeđenog autoriteta; s prijateljem Jojom, revolucionarom i anarhistom; te s pjesnikinjom Anom Borongay, koja utjelovljuje eros i umjetnost. Ta tri odnosa čine trojnu okosnicu razvoja Planinićeve predstave.

Ključno poglavlje Kamilove ideološke kalvarije je njegov odnos prema srbofilstvu i ideji južnoslavenskog jedinstva, od mladenačkog, romantičnog jugoslavenstva, nadahnutog Supilom i sentimentalnom vjerom u oslobođenje od austro-ugarskog jarma, preko otrježnjenja nakon Bregalnice, gdje se balkanska politika razotkriva kao poligon imperijalnih ambicija malih nacija, sve do konačnog odricanja od mita o "Narodnom Jedinstvu". Kroz taj proces bolne demistifikacije Krleža rastvara iluzije ne samo o Srbiji nego i o hrvatskom provincijalizmu i austro-ugarskom nasljeđu, uspostavljajući poziciju duboke antidogmatičnosti.

Sjajan hibrid drame, plesa i glazbe

Kad Presvetli Emerički stariji, u svom oportunistički obraćenom unitarističko-državotvornom pogledu na novonastalo Kraljevstvo SHS, izgovori rečenicu "A gdje bismo danas bili da nije bilo Srbije?" – ključni argument u obrani teze da je hrvatsko "oslobođenje" omogućeno isključivo srpskom vojnom pobjedom – Planinićeva inscenacija iskoračuje i u svjesnu redateljsku ironiju i, u kontekstu povijesti koja se odvila od 1918. nadalje, definitivno zvuči kao poziv na preispitivanje kolektivnih autoiluzija – i, naravno, na pokušaj boljeg razumijevanja te povijesti, ako već ne kroz nacionalni sustav obrazovanja, onda barem kroz nacionalnu umjetnost (jer ima li hrvatskijeg pisca od Krleže?).

Ideju fragmentacije svijesti redatelj dosljedno provodi kako vizualno – scena (Ivan Lušičić Liik) je oblikovana poput kubistički naslaganih stepenica koje istodobno funkcioniraju kao arhitektonska konstrukcija i metaforički prostor unutarnjih i vanjskih prijeloma i mijena – tako i kroz podjelu uloga (petero glumaca utjelovljuje ključne figure koje formativno određuju Kamila). Budući da je predstava postavljena kroz implodirani unutarnji Kamilov svijet, ti likovi – otac (Livio Badurina), majka (Jadranka Đokić), prijatelj i revolucionar Joja (Marin Klišmanić), fatalna ljubav Ana Borongay (Nina Violić) te mentor i idejni uzor Amadeo Trupac (Goran Grgić) – nisu samo realistični portreti, već funkcioniraju kao arhetipski obrasci.

Po asocijativnom principu, glumci preuzimaju i druge uloge, čime se čitav vanjski svijet sabija u te "nuklearne" odnose unutar Kamilove glave. Sjajna je odluka da se sve to realizira u hibridnoj formi koja spaja dramu, glazbu (Luka Gamulin i Stipe Smokrović) i scenski pokret (oblikovateljice scenskog pokreta su Maja Marjančić i Maša Kolar). Plesača je troje (Michele Pastorini, Valentin Chou i Maria Matarranz de Is Heras) i isto toliko glazbenika (Lucija Stanojević na violini, Božan Bejo na klarinetu i Helena Novosel kao vokal) i svi su maestralno organski uklopljeni u istu integriranu dramaturšku struju.

Ipak ima i jedna zamjerka

Estetski, strukturalno i konceptualno predstava je oblikovana kao svojevrsni 'tihi' hommage Krleži: u skladu s njegovom dijaloškom i polemičkom prirodom ne robuje realističnoj podjeli uloga; odmak od realističnog teatra dočarava polifoniju, fragmentiranost i psihološku slojevitost Krležinog teksta; scena je apstraktna i funkcionira kao mentalni prostor za čime Krležin stil, prepun oniričkih, fantazmagoričnih i halucinantnih elemenata otvoreno vapi. Svjetlo je ključno za atmosferu, baš kao u Krležinim ranim ekspresionističkim dramama, a zvuk nije samo glazbena podloga, već dio radnje.

Ono u čemu nalazim zamjerku ovoj produkciji, a što onima koji nisu čitali roman ne očekujem da će smetati, jest to što u dramskim likovima ne doseže složenost mentalnih slika koje sugerira karakterizacija njegovih protagonista. Naprosto, Kamilu Živka Anočića nedostaje strast ratnika; Livio Badurina kao Presvetli Emerički s jednakim patosom glumi i autoritativnost i slabost; Amadeo Gorana Grgića nekako ne uspijeva baš biti kalkulant do kraja, a Ana Borongay umjesto utjelovljenja senzualnog, magnetičnog, krhkog ideala kakvom već zamišljamo nježnu sušičavu pjesnikinju, u Nini Violić dobiva putenu, moćnu scensku prisutnost. Dok Jadranka Đokić dobro funkcionira kao emotivni i vizualni fantom Hortenzije Emerički, Marin Klišmanić je kao Joja više zaigran nego drzak i buntovan.

No, njihove scenske inačice funkcioniraju unutar koncepta, koji je jasno osmišljen i zaokružen u svojoj vizualnoj i dramaturškoj logici, u živoj, dinamičnoj, idejno gusto tkanoj predstavi koja sa Zastavama ulazi u slojevit, zreo dijalog i koja je kazališno i intelektualno uzbudljiva. Dugo u Zagrebu nije bilo velikih predstava po klasiku domaće književnosti napravljenih ovako lucidno i zanimljivo, s istančanim senzibilitetom prema izvorniku i istodobno suvremeno artikulirano.