Kad god Leo Mujić radi novu predstavu, unaprijed znamo da možemo očekivati nešto iznimno. Klasično obrazovani plesni umjetnik, koreograf strastveno zaljubljen u snagu naracije, kod kojega tijelo nikada nije samo nositelj forme, već ranjivo, živo biće koje svojom krhkošću i unutarnjom gracioznošću ispisuje priču, Mujić je jedan od rijetkih autora u hrvatskom kazališnom prostoru koji dosljedno stvara djela visoke umjetničke razine, čija je svaka produkcija spektakl vrhunske estetike, emocionalne snage i virtuoznog pripovijedanja kroz pokret.

Kad govori o svojoj umjetnosti, Mujić plastično objašnjava da je sve matematika: omjeri, kutovi, ritam, preciznost kojom tijelo ispisuje prostor. Svaki pokret ima svoje logično mjesto, svaka izmjena ravnoteže svoju inherentnu nužnost. No iza te stroge konstrukcije stoji istinska strast prvoklasnog umjetnika za ljepotom, opsesija za izražajnošću i, iznad svega, savršena intuicija za tijelo u pokretu, osjećaj za ritam naracije i sposobnost da spoji disciplinu forme s unutarnjim nabojem. Koreografija Lea Mujića nikad nije samo arhitektura tijela u prostoru, nego živa, pulsirajuća tvar koja se oblikuje iznutra, iz čulnog žarišta svakog plesača.

Njegova vizija Pepeljuge Sergeja Prokofjeva u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, čija je premijera u subotu 26. travnja podigla publiku na noge, potvrđuje prepoznatljivu Mujićevu poetiku narativnog baleta, u kojoj se klasični i suvremeni plesni jezik susreću u organskom, dinamičnom spoju, ovaj puta u reinterpretaciji poznate bajke kao snovite, slojevite priče o sazrijevanju, slobodi i unutarnjoj ljepoti.

Glazba kao stvorena za pozornicu

Bajku o Pepeljugi znamo svi: djevojka dobroga srca, prisiljena na mučno preživljavanje u pepelu pred peći dok kućom njezina oca tutnji vulgarna maćeha sa svojim dvjema priprostim kćerima, sve dok joj čarolija ne otvori vrata kraljevskog bala, gdje svojom nježnom gracioznošću osvaja srce princa. Kad otkuca ponoć čarolije će nestati a Pepeljuga u utrci s vremenom izgubiti cipelicu. Očajni princ krenut će u potragu za onom kojoj jedinoj cipelica pristaje i, kao što znamo, na kraju će je i naći.

Kad je 1945. godine dovršio svoj balet Pepeljuga, Prokofjev nije stvorio samo glazbenu priču o djevojci koja na balu gubi cipelicu, već je ispisao jedno od najljepših i najnježnijih poglavlja u povijesti baletne umjetnosti. Prokofjevljeva glazba istovremeno je eterična i snažna, kao stvorena za dramatiku baletne pozornice; intenzivna i iskričava, tinjajuća čak i kad usporava, zaustavlja se samo kako bi promijenila smjer.

Izmještanje u prostor sna

Sam kompozitor naglašavao je da mu je namjera bila izraziti "poetsku ljubav Pepeljuge i Princa, njezino rađanje, sazrijevanje i konačno ostvarenje sna", uz dodatni izazov u oblikovanju čudesnog svijeta Kume vile i fantastičnih figura koje ju okružuju. Nastao usred ruševina Drugoga svjetskog rata, ovaj balet nije samo bajka o pobjedi dobra nad zlom; ona je, u Prokofjevljevoj partituri, bajka o nadi, nježnosti i neugasivoj vjeri u ljepotu života, usprkos njegovoj surovosti. Premijerno izvedena u Boljšoj teatru, Pepeljuga je brzo stekla naklonost publike i kritike.

Spoj sablasnih i sanjivih harmonija, vedrih, duhovitih motiva za drvene puhače, frenetičnih gudačkih ritmova, bombastičnih limenih fanfara i nježnih linija valcera, glazbena stilizacija neprestano oscilira između grotesknog humora, romantične čežnje i snovite elegancije.

Balet započinje uvodom nalik orkestralnoj uvertiri (orkestrom je na premijeri dirigirao maestro Ayrton Desimpelaere), koja uz neobične harmonije otvara vrata svijeta mašte za koji je u ovoj inscenaciji od prvih trenutaka jasno da bajka neće ostati samo površinska priča o ljepoti, skromnosti, dobroti i nagradi: Mujićeva Pepeljuga nije doslovna adaptacija bajke kakvu poznajemo, nego njezina reinterpretacija, svjesno izmještena iz realnosti u prostor sna.

Više od predstave

Mujićev neoklasicizam nije muzejski ni ukalupljen: on sažima stroge baletne kodove u pokret koji vibrira bogatom tjelesnošću, izražajnim nijansama i osjetilnom dubinom. Njegove koreografije uvijek donose vizualnu raskoš, spoj klasične baletne tehnike s bogatom tjelesnošću suvremenog plesa, preciznu dramaturgiju i scene koje publiku pogađaju ravno u želudac. Kada Leo Mujić nešto postavlja na scenu, to nije samo predstava – to je cjelovito umjetničko iskustvo.

Njegova Pepeljuga u HNK-u Ivana pl. Zajca jedno je takvo iskustvo, prekrasno zaokružena čarolija, sagrađena na kontrastima: scenografija Stefana Katunara gradi se postupno, krećući iz potpune praznine, suzdržano a moćno, polako se puni životom, prostorom i atmosferom. Emotivni registri odražavaju se i u snažno kontrastiranoj igri svjetla i sjene – pojedinačne se scene odigravaju ili pod oštrim svjetlom (svjetlo je obikovao Aleksandar Čavlek) ili u sjenovitoj sumaglici mraka, dok se grupni prizori – u kojima Mujićeva koreografska imaginacija dolazi do punog izražaja i čija je nevjerojatna iscizeliranost i sinergija apsolutni vrhunac užitka i ove produkcije – odvijaju u toplom međusvjetlu koje apostrofira izvanrednu šarolikost kostimografske mašte Manuele Paladin Šabanović, koja me ne prestaje oduševljavati.

Ansambl diše kao jedno tijelo

Grupne formacije djeluju poput živih slika, ponekad gotovo filmski u svojoj dramaturškoj jasnoći, a raskošna paleta intenzivnih boja, osobito u prikazu polusestara i dvorskih likova, suprotstavljena je suzdržanoj, profinjenoj artikulaciji Pepeljuge i njezine unutarnje ljepote. Ta razlika između ekstravagancije i elegancije nije samo vizualna: ona je utkana i u samu plesnu naraciju. Dok su koraci sestara prenaglašeni, gotovo karikirani, Pepeljugin pokret ostaje čist, smiren i pun neke tihe, čak i erotske snage. Svi su pokreti izrađeni s nevjerojatnom preciznošću; i svaki ima narativno opravdanje – svaka linija tijela, svaka međuigra priča priču.

Balet riječkog HNK-a pokazao se izvanredno spremnim odgovoriti na zahtjeve Mujićeve koreografije. U masovnim scenama ansambl diše kao jedno tijelo, tehnički sigurno, izražajno i predano, dok u solističkim trenucima svaki izvođač uspijeva unijeti vlastitu nijansu osjećaja, oblikujući predstavu koja je istovremeno skladna i životna. Solisti Yurika Kimura (Pepeljuga), Leonard Cela (Princ), divno šarolike Marta Kanazir (maćeha), Marta Voinea Čavrak i Tea Rušin (polusestre) te Ali Tabbouch (otac) demonstriraju izvanrednu umjetničku zrelost, a kako bi bajka ipak ostala bajka, u produkciji sudjeluju prekrasno šarmantni mali polaznici Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica.

Prokofljevljeva Pepeljuga nije samo bajka za djecu, već sofisticirano umjetničko djelo u čijoj glazbenoj podlozi vibrira i tuga i nada, i smijeh i bol. A ključna riječ Mujićeve interpretacije ovog baleta nije sentimentalnost, već čarolija, u kojoj se svi elementi – glazba, pokret, scenografija i kostimografija – stapaju u cjelovito kazališno iskustvo, balet koji diše ritmom suvremenog svijeta a pritom ostaje vjeran ljepoti, emociji i snazi pripovijedanja kroz pokret, podsjećajući koliko ples može biti moćan jezik snova i stvarnosti.