Na daskama scene HNK2 Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu uskoro oživljava Maria Stuart Friedricha Schillera, djelo koje pet godina prije autorove smrti zaokružuje njegovu potragu za "estetskom državom", prostorom u kojem kazalište sudjeluje u uzvišenju čovjeka. Napisana 1800. godine, ova drama u stihu ubraja se među ključna djela njemačke klasične književnosti i vrhunac Schillerova zrelog razdoblja.

Polazeći od povijesnih događaja elizabetinske Engleske 1580-ih – razdoblja u kojemu je vjerski raskol između katoličanstva i tek uspostavljenog protestantizma pod Henrikom VIII. dosegnuo svoj krvavi vrhunac – Schiller, i sam profesor povijesti, u ovom komadu majstorski sintetizira povijesne datosti u analitičku dramu posljedica koja se ne bavi samo faktografijom, već moralnom preobrazbom likova unutar kazališta kao "države lijepog privida".

Politika kao scenski mehanizam

Kroz izmaštani susret dviju kraljica – Elizabete I., koja je za stroge katolike bila Henrikova nelegitimna kći, zbog čega je godinama bila meta političkog nasilja i pokušaja ubojstva, i njene sestrične Marije Stuart, koja je provela gotovo 19 godina u Engleskoj pod Elizabetinom skrbi, ali zapravo kao njezina zatočenica – Schiller ogoljuje ljudskost skrivenu iza krune i političkih spletki, koristeći stvarne povijesne procese i moralne dileme vladara onoga razdoblja za duboku psihološku studiju moći, etike, savjesti i moralne slobode.

U novoj HNK-ovoj produkciji, čija je premijera u petak 8. svibnja, redatelj i koreograf Matija Ferlin i dramaturg Goran Ferčec Schillerov dramski eksperiment čitaju kao napetu, slojevito strukturiranu scensku igru moći u kojoj se mitski sukob dviju vladarica razlaže do ogoljene istine o mehanizmima vlasti i nasilja. Ferlinov autorski rukopis, prepoznatljiv po snažnoj integraciji pokreta i fizičkog teatra, sraz proračunate Elizabete I., koja se u ime državnog razuma i opstanka na prijestolju odrekla vlastitih nagona kako bi postala "više kraljica nego žena", i strastvene katolkinje Marije, koju su mnogi smatrali jedinom legitimnom nasljednicom engleske krune, prevodi u prostor između političkog suspensa i stilizirane alegorije, kako bi stvorio bajkoviti politički triler u kojemu se surova istina o ubojstvu skriva iza "lijepog privida" moći.

Treća pozicija: biti uz

U središtu tog sudara, uz kraljice zarobljene između intime i politike, stoji lik Hanne Kennedy, odane pratiteljice i gotovo jedinog svjedoka Marijine ljudskosti. Tumači je dramska prvakinja Iva Mihalić, glumica čiji se rad kontinuirano oslanja na istraživanje empatije prema iskustvima koja joj nisu osobno bliska, nego ih gradi kroz precizan unutarnji rad. Razgovor u povodu nove produkcije središnjeg nacionalnog teatra i njezine najnovije uloge, počinjemo stoga upravo od te "treće pozicije" unutar Schillerova svijeta – liku koji nije ni nositelj moći ni njezina žrtva u klasičnom smislu, nego njezin najintimniji svjedok, iz čega proizlazi pitanje kako se takav lik uopće gradi na sceni.

"Hanna Kennedy je Marijina uzdanica i vjerna pratnja, netko tko beskompromisno stoji uz svoju kraljicu ne samo kao služavka, već kao njezin jedini ljudski oslonac u svijetu koji Schiller opisuje kao 'zatvorsku ćeliju s draguljima'", govori Mihalić. "Ona je svjedokinja Marijine transformacije iz strastvene žene u osobu koja prihvaća sudbinu, prateći je sve do samog trenutka pogubljenja. U tom binarnom svijetu, Hanna je most između političke moći i duhovnog trijumfa kroz mučeništvo."

Moje je tijelo arhiv uloga

Ovaj povratak Schillerovim stihovima za Mihalić nije slučajan: on prati njezinu glumačku evoluciju. Još 2014. igrala je Amaliju von Edelreich u Razbojnicima, lik koji utjelovljuje romantičarski bunt Schillerova ranog razdoblja. Danas, kao zrelija umjetnica, suočava se sa suptilnijim, ali zahtjevnijim moralnim dilemama klasike. Taj pomak – od izvanjskog bunta prema unutarnjem konfliktu – otvara i pitanje promjene glumačke perspektive. "Zanimljivo je imati priliku igrati u oba komada koji tematiziraju moral i sudbinu, ali s potpuno različitih polazišta", govori Mihalić. Dok je Amalija bila simbol mladenačkog prkosa, ovdje se suočavamo s dramom koja analizira posljedice donesenih odluka.

"Kao glumici, najzanimljivije mi je pitanje perspektive na sukob – bio on unutarnji ili vanjski, svaki sukob ima svoje kolateralne žrtve", govori. "Hanna Kennedy je upravo takva figura, 'tihi' svjedok i akter u sukobima titana koji nam govori o ljudskosti koja preživljava i u najsurovijim političkim spletkama", kaže Mihalić. Upravo iz te perspektive razvija i vlastiti glumački pristup. Glumica poznata po tezi da glumačko "tijelo pamti" – što se jasno vidi u rasponu njezinih uloga, od Helene Kuragine u Tolstojevu Ratu i miru, za koju je 2012. dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, do Adelaide Jepančine u Idiotu F.M. Dostojevskog– u radu s Matijom Ferlinom taj nakupljeni izvedbeni materijal prevodi u preciznije strukturiran scenski jezik, oslanjajući se na kontinuitet rada s tijelom kao nositeljem iskustva.

"Staro pamćenje je dragocjeno iskustvo koje oblikuje glumačko instrumentarij. Moje tijelo pamti ponos Helene Kuragine i rastrojenost Adelaide Jepančine, ali s Matijom Ferlinom proces je uvijek radikalno nov. On daje fizičke zadatke koje treba savladati, osjetiti i prepustiti im se, istražujući granice scene, komada i samog sebe. Ne radi se o 'brisanju' sjećanja, već o nadogradnji; svaka uloga ostavlja trag koji mi omogućuje da u novi projekt uđem sa scenskom sigurnošću koju nudi proživljeno iskustvo."

Balans je uvijek kontrola i prepuštanje

Pitanje glumačkog zanata za nju se Mihalić uvijek vraća na balans. S godinama je, kako kaže, naučila cijeniti proces proba kao "vrijeme otkrivanja" koje pripada izvođačima, dok je premijera tek trenutak u kojem se taj rad predaje publici. Iz toga se prirodno otvara i pitanje odnosa kontrole i prepuštanja u samom procesu: "Zapravo jedno ne potkopava drugo, već se nadopunjuju. To je slično učenju vožnje bicikla – prvo morate naučiti što kontrolirati i kako održati balans, da biste poslije mogli istinski uživati u vožnji. U glumi mi pomaže uporan rad na materijalu i duboko povjerenje u sebe da to mogu", pojašnjava.

Proces rada na predstavi u tom je smislu prostor u kojem se 'miču slojevi' i traže odgovori na pitanja koja lik postavlja, a to pomicanje unutarnjih granica za nju je, kaže, je najizazovniji, ali i najljepši dio njene profesije. Nju su kroz karijeru oblikovali redatelji izrazito različitih poetika – od vizualno raskošnog kazališta Tomaža Pandura, preko analitičkog pristupa Ivice Buljana, do precizno strukturiranog rada Marine Pejnović u Genijalnoj prijateljici.

Različiti redatelji, ista glumačka metoda

Rad u tako različitim sustavima otvara i pitanje koliko se glumačka metoda mijenja ovisno o redateljskom pristupu, na što Mihalić odgovara: "Ljepota ovog posla je u timskom radu na uspostavi redateljske vizije. Volim različite metode rada jer one grade moju scensku sigurnost." Kad radite s redateljem koji vas zavede svojom spremnošću i jasnim idejama lakše je 'zaroniti' u rukavce uloge, znajući da vas vodi čvrsta ruka. "Moja metoda je uvijek ista: zadržati dječju znatiželju i ostati otvorena za proces, bez obzira na to koliko on bio zahtjevan."

Schiller u Mariji Stuart postavlja kazalište kao ogledalo moći. U režiji Matije Ferlina napetost između reprezentacije i stvarnosti oblikuje se kao vizualno precizno vođena scenska situacija, u kojoj privid i činjenice postoje istodobno, bez jasne granice. Koliko je gluma, kao profesija, zapravo stalni balans između lijepog privida i surove istine? "Matija je postavio pomaknut, gotovo bajkovit privid u kojemu se odvija politički triler. Povijesnu istinu o Mariji Stuart nikada nećemo u potpunosti znati – ostaju nam samo nagađanja i spletke, dok je jedina surova istina ubojstvo te žene. Gluma se bavi upravo tom potragom za istinom nekog lica unutar zadanog konteksta. Često balansiram između onoga što lik želi prikazati svijetu i onoga što doista osjeća u tišini." A to je srž Schillerove drame.

Stih je i fizički zadatak

Poseban izazov ove produkcije je to što je Schillerova drama pisana u stihu, no za Mihalić njegovo govorenje nije pitanje interpretacije u užem smislu, nego konkretan tjelesni zadatak, proces u kojem se klasični tekst mora "provući kroz tijelo" da bi postao funkcionalan na sceni. Iz toga se otvara i pitanje odnosa suvremenog glumca prema takvom jeziku: "Stih je uvijek izazov, ali u njemu leži nevjerojatna ljepota i 'strastvena rječitost'. Za mene je govorenje stiha tjelesni zadatak; to je kao da tijelo uči potpuno novi jezik komunikacije koji mu dopušta da izrazi najdublje emocije na način koji obični prozni tekst ponekad ne može dosegnuti."

Friedrich Schiller pritom ne ostaje na razini povijesne rekonstrukcije: kao autor povijesne fikcije, izmišlja čuveni susret dviju kraljica kako bi politički sukob preveo u osobni. Ta dramaturška gesta otvara prostor i za šire pitanje kazališta kao mjesta zamišljenih susreta, na što Mihalić odgovara zadržavajući se upravo na toj praznini između povijesti i fikcije.

"Neshvatljivo mi je da se dvije sestrične, koje su toliko dugo živjele u blizini – Marija je otprilike 19 godina živjela u Engleskoj pod Elizabetinom skrbi – , nikada nisu srele, pa mi je drago što je Schiller tu prazninu ispunio fikcijom. Nisam razmišljala o drugim suočavanjima povijesnih ili književnih lica; povijest je prepuna događaja koji vrište za interpretacijom, ali bojim se da bi pravi odgovori na pitanja koja nas muče čak i u takvim susretima izostali." Čar kazališta je upravo u tom traženju, a ne nužno u nalaženju konačnih istina.

Izlazak iz zone sigurnog

Iako je Maria Stuart ukorijenjena u vjerskim sukobima 16. stoljeća, današnja interpretacija fokus pomiče prema univerzalnijim pitanjima legitimiteta i moći, izvan uskog konfesionalnog okvira. To otvara i pitanje kako danas čitati likove čija je motivacija snažno vezana uz religiozno iskustvo? "Jadranka Đokić i Nina Violić maestralno donose sukob dviju žena koje, unatoč vjerskom okviru, pokreće duboka vjera u vlastitu ispravnost i pravo na moć", govori Mihalić. U 21. stoljeću to ne čitamo samo kao vjerski rat, već kao univerzalnu borbu za legitimitet i prepoznavanje unutar sustava koji nas pokušava determinirati. Njezin put do uloge Hanne Kennedy dio je onoga što sama naziva "glumačkim maratonom". U tom kontinuitetu rada Mihalić krize ne vidi kao zastoje, nego kao sastavni dio procesa, što vodi i do pitanja izdržljivosti i dugoročnosti u profesiji.

"Duboka ljubav prema poslu i osjećaj privilegija što mogu živjeti od onoga što volim davali su mi snagu da svaku krizu shvatim kao priliku za učenje", kaže. "Posebno u mlađim danima treba biti hrabar, ali profesionalna hrabrost za mene danas znači vjerovati svojoj intuiciji i procijeni. Maraton zahtijeva prepoznavanje vlastitih granica i učenje kada treba reći 'ne' kako bi se sačuvao integritet na duge staze." Iskustvo rada izvan matičnog konteksta dodatno je oblikovalo njezin odnos prema klasičnom repertoaru.

Kazalište bez posrednika

Sudjelovanje u međunarodnim projektima – U Netflixovu filmu The Weekend Away glumila je uz bok američke zvijezde Leighton Meester, a za bugarsku seriju U potrazi za Salamanderom morala je naučiti bugarski jezik, što ističe kao jednu od važnih prekretnica u svojoj karijeri – otvorilo je pitanje koliko izlazak iz vlastitih profesionalnih okvira mijenja pristup tekstovima koje inače smatramo "poznatima". "Svaki izlazak iz zone komfora dragocjeno je iskustvo koje razbija akademsku sigurnost. To vas uči da u kazalištu nikada ništa nije isto i da svaki novi proces zahtijeva novu dozu znatiželje i otvorenosti. Nekada smo spremni to prepoznati, nekada ne; nekada smo otvoreniji i znatiželjniji – nekada nismo. To je ljepota ovog posla."

Kao dramska prvakinja HNK-a u Zagrebu, Iva Mihalić kazalište vidi kao prostor neposrednog susreta, što danas, u kontekstu digitalne svakodnevice, dobiva dodatnu težinu. "Vjerujem u moć žive, izgovorene riječi i razmjenu osjećaja licem u lice, što je danas, u eri umjetne inteligencije i digitalnih privida, važnije nego ikad. Kazalište ostaje nezamjenjivo jer nudi živu misao – barem se tome nadam. Teško je govoriti o 'popravljanju' ljudi, ali čvrsto vjerujem da je kazalište kao ogledalo društva apsolutno nužno za naš kolektivni opstanak."

Ostati svijedok

U svijetu koji od glumca neprekidno traži vidljivost i istaknutost, otvara se i pitanje koliko je izazovno i važno ostati "svjedokom", što je zapravo i funkcija Hanne Kennedy u njenoj najnovijoj predstavi. Ona ostaje na rubu zbivanja, ali nosi težinu perspektive iz koje se sve promatra: iz svoje pozicije, ona određuje i naš pogled. "Ona mi je jedna od najdražih uloga baš zato što je svjedok", govori MIhalić. Takva je uloga izuzetno zahtjevna jer traži preciznost i mjeru. "Proces rada na njoj bio je lijep, izazovan i zanimljiv i sretna sam što sam je srela na svom glumačkom putu."

Gotovo dva i pol stoljeća nakon praizvedbe u Weimaru, u Njemačkoj, 14. lipnja 1800. godine, nova HNK-ova produkcija premijeru će imati u petak, 8. svibnja, na sceni HNK2. Dvije kraljice glume Jadranka Đokić (Marija Stuart) i Nina Violić (Elizabeta), oko kojih se gradi ansambl koji uključuje Luku Dragića (Robert Dudley), Dušana Gojića (Georg Talbot), Silvija Vovka (Amias Paulet), Domagoja Ikića (Mortimer), Livija Badurinu (Wilhelm Cecil), Marina Stevića (Wilhelm Davison), Ivana Jončića (Grof Aubespine), Alena Šalinovića (Melvil), Tesu Litvan (Margareta Kurl) i Fabijana Komljenovića (Grof Kent). Scenograf je Mauricio Ferlin, Matija Ferlin s Desankom Janković potpisuje kostime, skladatelj je Miodrag Gladović Mijo a oblikovatelj svjetla Anton Modrušan.