Posljednje što vidimo na kraju Kratkog izleta po Studentskom centru prema motivima istoimenog romana Antuna Šoljana nudi mogući ključ čitanja čitavog jednoipolsatnog kazališnog putovanja svemirom najvažnijeg djela ovog modernističkog pisca, uprizorenog u redateljskoj viziji Marine Pejnović kao kontrolirano kaotična filozofska alegorija odrastanja, simbolički reducirana na niz kolektivno vođenih prizora u kojima publika postaje dio izvedbe.

Magnetofon, kao simbol čuvara sjećanja, jedini materijalni ostatak potrage koja nije rezultirala ni otkrićem ni promjenom; zapis neuspjeha i razočaranja, funkcionira kao objekt kojemu je svrha poništiti iluziju da je putovanje kojem smo upravo svjedočili imalo dublji smisao, ali i kao metafora pokušaja: cilj nije postignut, ali ostaje dokaz napora da se dokumentira sam proces. Promišljen motiv, vrlo promišljena predstava, dobar koncept, ali nažalost, bez stvarne unutarnje napetosti. Publika bi trebala u realnom vremenu biti dio asocijativnog procesa demistifikacije koji se nalazi u korijenu ovog djela – nažalost, efekt izostaje.

Šest postaja propasti

Nova predstava Teatra &TD (premijera je bila u petak, 10. listopada) oblikovana je kao studija sazrijevanja generacije koja je izgubila povjerenje i u ciljeve i u institucije i u vlastite mitove. Pejnović koristi konceptualne slojeve, temeljnu dramaturgiju i egzistencijalističku matricu Šoljanova romana iz 1964. kako bi napravila luk između njegove epohe i suvremenosti, od poslijeratnog umora šezdesetih do današnje kulture iscrpljenosti, razotkrivajući kontinuitet povijesne spirale u kojoj pojedinac nastavlja lutati između cinizma i potrebe za smislom.

Putopisna parabola o izgubljenoj generaciji i dijagnoza tragične svijesti u vremenu nakon velikih povijesnih lomova, Kratki izlet započinje na istarskoj obali, gdje se skupina mladih intelektualaca, bez jasnog cilja i unutarnjeg kompasa, pridružuje karizmatičnom Roku u potrazi za legendarnim freskama u unutrašnjosti Istre. Ta navodna kulturno-istraživačka ekspedicija vrlo se brzo počinje urušavati; dok likovi jedan po jedan odustaju od nastavka putovanja, rasipa se ne samo grupa već i same predodžbe smisla, zajedništva i napretka.

U svojoj adaptaciji Pejnović gradi nekoliko linija interpretacije: jedna je metafizika putovanja pretvorena u anatomiju sazrijevanja, druga koristi egzistencijalnu prolaznost i strah od izbora kao motor radnje, a na trećoj se redateljica bavi razbijanjem mita o skupini i kolektivu u suvremenom kontekstu. Putovanje je strukturirano kroz šest postaja, od kojih je svaka scena drugačije koncipirana i vizualno artikulirana – mijenjaju se prostor i atmosfera (kostimografiju i scenografiju potpisuje Petra Pavičić, a vizualni identitet Joško Gamberožić), svjetlo i ritam (svjetlo je oblikovao Martin Šatović), fokus igre i odnosi među izvođačima.

Pad već na drugoj selekcijskoj točki

Prva etapa, kvazi-pop kviz u Menzi SC-a, početak romanesknog putovanja dekodira kroz iskustvo suvremene kulture zabave i trivijaliziranog znanja. Publika ulazi u pregrijani prostor menze, preuzimajući na liniji pladnjeve za hranu s listićima za kviz i olovkama, glumci su voditelji skupina koji gledatelje pozivaju da se pridruže njihovim timovima.

Interaktivnost ovog "testa zajedništva" tek je, međutim, privid: publika preuzima ulogu sudionika ali zapravo ostaje na razini promatrača. Ipak, iskustvo je zabavno i, iako krajnji ishod neće ovisiti o stvarnom rezultatu različitih skupina (predstava ne izlazi iz pažljivo kontroliranih dramaturških gabarita), te bez obzira što sve ostaje unutar formata koji više zabavlja nego misli, pitanja se tiču Šoljana i njegovog romana i tko želi opušteno uživati, savjetujem da prije gledanja usvoji neke osnovne podatke o ovoj priči i njezinu autoru.

Druga postaja, smještena u predvorju menze, otvara temu posjedovanja kroz video projekcije reklamne fantazije koja jezikom oglasnika i banaka nudi oronulu, napola srušenu kuću u napuštenom selu kao obećanje novog doma, utočišta ili "sigurne" investicije. Tu predstava počinje dramski slabjeti, unatoč tome što scenografski funkcionira i što je vrlo konkretno koncipirana i vođena.

Prizori ostaju na razini ilustracije

Pejnović povezuje Šoljanovog socijalističkog građanina kojega sitnoposjedničke inklinacije ostavljaju bez prebite pare usred ničega sa suvremenim komentarom na današnju ekonomiju duga i imovinske anksioznosti, no problem je što prizor ostaje plitak, glumačke su akcije plošne, relacije unutar grupe nekonsekventne, a motiv Ivana (Kristijan Petelin) koji ovdje "otpada" iz skupine nema nikakav unutarnji naboj.

Nekako, od sad nadalje, čitava se predstava svodi na ilustraciju. Umjesto scene koja bi otvorila pitanje zašto suvremeni subjekt bira stabilnost posjeda radije nego rizik slobode, dobivamo (pre)dugačku i dramaturški nezategnutu alegoriju koja ne proizvodi ni idejnu napetost ni jasan smisao.

Na trećoj postaji, na ulazu u predvorje Kina SC, prostor vizualno i atmosferski opet mijenja ton predstave – redateljica ga oblikuje u svojevrsni hibrid zadimljenog bara i improviziranog kabarea: okrugli stolovi, prigušene lampice, "rakija" koja kruži publikom i opći dojam klupske opuštenosti. No iza prividne vedrine krije se nova selekcijska točka putovanja: pet vrata sa za svakoga po pet natpisa koji funkcioniraju kao egzistencijalne presude. Tu "gubimo" Vladimira (Ivan Magud).

Čitanje uronjeno u suvremenost

Sljedeća je postaja predvorje kina SC i tematski bi trebala otvoriti pitanje zamjene stvarnosti digitalnom fantazijom. Petar (Lav Novosel) ovdje "otpada" iz skupine nakon što ga na video-ekranu "začaraju" tri digitalno generirane nimfe, kreirane uz pomoć AI tehnologije. Peta postaja vodi publiku u Kino SC, gdje se prostor opet radikalno mijenja: nakon labavih epizoda raspada skupine, sada se svi likovi ponovno pojavljuju zajedno, ali u ceremonijalnom okviru, na dodjeli diploma. Publika sjedi visoko, gotovo distancirano, kao svjedok rituala u kojem članovi ekspedicije, sada kostimirani u crvene toge i akademske kape, prolaze kroz simboličan "prijelaz u odraslost". "Otpada" Ofelija (Nika Ivančić).

Između pete i šeste postaje umetnuta je prijelazna scena gdje u mračnom prolazu između Kina SC i Teatra &TD ostaju samo Novinar (Jakov Zovko) i vođa ekspedicije, Roko (Domagoj Ikić). Dok se u mraku nadmeću oko smisla putovanja, razgovor im prekida bljesak farova automobila i nalet narodnjačke glazbe. Roko bez zadrške ulazi u kola i odlazi, hladno napuštajući vlastitu priču.

Idejno jako dobro zamišljeno

Završetak putovanja odvija se u polukružnoj dvorani Teatra &TD, u koju publika ulazi kroz garderobu, u još jednoj prostorno-izvedbenoj transformaciji koja sugerira prelazak iz izvanjskog u unutarnje, iz iskustva skupine u iskustvo pojedinca. Ostajemo sami s Novinarom. Nakon raspada svih odnosa i svih privremenih smislotvornih konstrukcija, on napokon stiže do svoje Gradine, ali bez pobjede i bez prosvjetljenja.

Na razini koncepcije (adaptaciju potpisuje Vid Hribar, koji je i autor glazbe) predstava je promišljena i precizno strukturirana, režijske su ideje jasne, prostorna dramaturgija dosljedno provedena, a svaka postaja nosi prepoznatljiv tematski fokus. Ali problem nastaje unutar tih jasno zadanih okvira: unutarnja dramaturgija jednostavno ne postoji. Protagonisti nemaju razrađene motive, odnosi među njima nisu uspostavljeni, njihove odluke ne proizlaze iz procesa nego iz unaprijed postavljene strukture. Zato Vladimir "otpada" ne kao čovjek čije se odustajanje tumači kao egzistencijalna kapitulacija (odluka koja funkcionira kao simbolički oblik umiranja), nego nekako ovlaš, bez izvedbene ili psihološke razrade.

Efektno, ali ništa više

Nagli verbalni sukob Ofelije s Petrom oko latentnog seksizma u grupi erumpira bez razloga i pripreme, pa umjesto da otvori pitanje rodnih odnosa i odnosa moći djeluje kao usputno ubačena aktualizacija koja ne proizlazi iz razvoja likova ni njihovih odnosa. Petar ne ulazi u konflikt s fantazmom digitalne ljubavi nego jednostavno usput nestaje; Ofelijina navodna feministička pobuna ne proizlazi ni iz čega vidljivog pa se ne odmiče od razine povremenog deklariranja stavova.

Roko, umjesto da bude figura vođe čiji autoritet puca iznutra, ostaje nedovršena skica, lik bez unutarnje logike koji deklarativno odbacuje odgovornost ali se ne vidi što ga pokreće, ni zašto drugi uopće idu za njim. Njegov bijeg trebao bi biti razotkrivanje himere vodstva no ovdje je samo brza izlazna rampa iz radnje. Efektna scena, ali ipak samo to.

Pejnović prepoznaje sve ključne točke romana i sva njegova bitna obračunska žarišta, ali sama predstava umjesto razrade nudi eliminaciju, izlazak iz prizora; umjesto unutarnjeg puta niz koreografskih prijelaza kroz postaje. Ako ne poznajete roman, teško ćete razumjeti zašto likovi odlaze, a ako ga poznajete, teško ćete u predstavi pronaći dramski razlog za to (ali barem ćete shvatiti što se zbiva).

Umjesto otkrića, svjedočanstvo

Iako je razvoj odnosa publike s predstavom idejno jako dobro modeliran – iz scene u scenu, gledatelji se nalaze u drugačijem položaju promatranja ili sudjelovanja – niti u jednom trenutnu ne ulazimo u afektivni odnos s prizorom. Nema stvarne identifikacije, nema emotivnog ili misaonog prijenosa, ne prolazimo nikakav spoznajni proces, naš položaj ostaje komforno promatrački i, samim time, ne stvarno zainteresiran za sudbine protagonista, koji pak ostaju na razini blijedih arhetipova.

I asocijativni su motivi sjajno konstruirani – akademska diploma kao mit suvremenog društva, potvrda "zrelosti" i ulaznica u društveno priznati životni poredak, ili projekcija koja pretvara lica studenata u njihove starije verzije ("glume" ih Dušan Gojić, Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonko Novosel i Alma Prica), te potom "dokumentarni" film u kojem se prisjećaju ekspedicije koji otvara temu sazrijevanja i vremenskog odmaka (…) – ali (opet ali) izvedbeno, sve se to oslanja isključivo na prepoznatljiv simbolizam. Dramskog sadržaja jednostavno nema.

Čak je i zadnja scena, u kojoj shvaćamo da Jakov Zovko zna glumiti (jer do tada jedva da smo shvaćali koju ulogu igra), zapravo dramaturški prazna; izgleda kao katarza, ali zapravo nas se ne tiče. Zato završni kadar – diktafon pa mrak – ima dvostruku metaforičku težinu: putovanje nije donijelo otkriće, ali je poslužilo kao svjedočanstvo.