Ova jesen u zagrebačkom teatru na određeni je način jesen Espija Tomičića. U kratkome roku, dva su teksta ovog dramskog pisca postavljena u dva glavna institucionalna teatra: u HNK-u Zagreb od konca rujna igra njegova nagrađena drama Budi uvijek kao zmaj u režiji Olje Lozica, a u Gavelli je u petak, 14. studenoga, premijeru imao njegov tekst Your Love Is King, ovaj put u režiji Rajne Racz. U oba teksta Tomičić na scenu donosi važne teme: mentalno zdravlje, transfeminitet i transmaskulinitet, obiteljsko nasilje, klasnu stigmu siromaštva.

On to ne čini kao provokaciju; Espi Tomičić riječi koristi za gradnju intimne, jezično precizne dramaturgije ranjivosti, s emocijama kao gradivnim elementom. Iako se Tomičićev korpus može čitati kao kontinuirani niz priča koje izviru iz autoreferencijalnog polja, što općenito ne smatram najzanimljivijim dramskim postupkom, ovo konkretno oslanjanje na subjektivno iskustvo vidim kao nužan oblik artikulacije bitnih tema koje naše društvo tek uči čitati, imenovati i prihvatiti kao dio javnog prostora: ponajprije je to trans iskustvo, a onda i društveni sram i sve ostalo što se na ovu ubojitu kombinaciju nadovezuje.

Kako Espija Tomičića smatram važnim agentom mogućnosti preoblikovanja društvenog diskursa, gledajući predstavu Your Love Is King, našla sam se pred neočekivanom dilemom: što ako su gluma, tekst i scenska rješenja potpuno pogođeni, ali redateljska poetika u kojoj je sve to spojeno u cjelinu baš i ne? Je li to onda dobra, možda i sjajna predstava, ili ipak nije? Moram priznati da ne poznajem režiju Rajne Racz; nikad do sad nisam gledala niti jednu njezinu predstavu. Iz onoga što sam vidjela, rekla bih da je riječ o redateljici koju zanima intimno, meko, osjetilno i poetsko kazalište, građeno na unutarnjim psihičkim tokovima i fokusirano na međuljudsku nježnost.

Možda i nije postojao drugi način?

Ova je režija iznimno taktilna: likovi komuniciraju tkaninama, pokrivačima, dodirima, gestama uvezivanja i razvezivanja, stvarajući vizualnu metaforu emocionalne isprepletenosti. Prostor je oblikovan kao sigurna, mekana, gotovo maternična zona: jastuci, popluni, tkanine – sve to u slojevima – postaju scenski znakovi psihičkih stanja, svojevrsna, čitam to tako, topografija unutarnjeg svijeta protagonista. Takav pristup ima određenu ljepotu, što posebno vrijedi kad je predložak strukturiran kao lirski nabijen unutarnji monolog, kao što je to ovaj.

Problem je, međutim, preobilje scenskih znakova, gomilanje motiva, koje je redateljica naizgled taksativno iščitala pa naslagala jedan na drugi, proizvodeći dojam neprestanog nizanja intimističkih psiholoških referenci, formulirajući napadnu gradaciju opasno na rubu romantizirane patetike. Tim umnažanjem stvara se emocionalno gusto scensko tkivo, ali toliko prenapregnuto referencama da se sva ta kompleksnost izraza pretvara u svoju suprotnost pa postaje zamorna i plošna. Da, tu je taj senzibilan, poetski i tjelesno intuitivan svijet, ali od drveća šumu ne da ne vidite, nego je vidite preočito upisanu u napadno sentimentalnom ključu. A sladunjava estetika nikako ne ide uz način na koji Espi Tomičić tretira emociju, kao strukturalnu činjenicu jedne tragične priče.

Trauma protumačena kroz racionalno

Tekst prati unutarnju borbu i emocionalno putovanje naratora koji prima uznemirujuće poruke i propušteni poziv majke iz njemačke bolnice, gdje je na pretragama zbog sumnje na tumor. Umjesto da je odmah nazove, on isprva želi te poruke sačuvati kao uspomenu i materijal za analizu. Radnja se brzo razvija kada brat javlja vijest o pogoršanju majčinog stanja: rak se proširio, operacija nije moguća. To naratora potiče da otputuje u Njemačku, gdje se suočava ne samo s majčinim raspadanjem, nego i s vlastitom, godinama potisnutom obiteljskom poviješću.

Njegovim se povratkom u obitelj nakon godina razdvojenosti otvara prostor niza bolnih reminiscencija: smrti oca izrešetanog kalašnjikovom, obiteljske disfunkcionalnosti, bratove ovisnosti, nereda i emocionalnog kaosa, te majčine rigidnosti, tvrdoglave samodostatnosti i homofobno-transfobnih reakcija zbog kojih je u mladosti i pobjegao od kuće. Susret ne rezultira pomirenjem: majka ostaje u logici svakodnevice i potpunog poricanja, razgovori se kreću oko hrane i igrica, a ne oko istine, a narator shvaća da za upoznavanje "više nema vremena".

Izuzetno iskren i stilski intenzivan, Your Love Is King funkcionira kao ispovjedni mozaik traume i samoprepoznavanja. Naslov, naravno, funkcionira kao snažan ironični kontrast stvarnog odnosa naratora i majke: ono što bi trebala biti apsolutna, kraljevska ljubav, ovdje je upitna i uvjetna. Tomičić koristi fragmentarnost, nelinearno pripovijedanje i tehniku unutarnjeg dijaloga kako bi, kroz radikalnu samorefleksiju, precizno prikazao stanje napada panike i suočavanja s neizdrživom stvarnošću. Vješto otvara i klasnu dimenziju, suprotstavljajući sadašnjost protagonista s obiteljskim nasljeđem siromaštva, nasilja i neobrazovanosti.

Otočka zajednica traume i izolacije

Naravno, tijelo je ovdje ključan poligon borbe – riječ je o transrodnoj osobi – i ta se bolna dihotomija uspostavlja istog trena kad njegov protagonist dobije prvu poruku; obitelj nasilno prodire u njegov život i poput prekidača pali dvostruku identitetsku matricu: u predstavi, on je sve do kraja, i ona i on. Udvajanje lika na način da ga zrcalno utjelovljuje dvoje glumaca nije samo simbolički postupak, nego ključna dramaturška odluka kojom se scenski artikulira unutarnji rascjep između biografskog, društvenog i tjelesnog identiteta: podjela na dvoje izvođača pretvara subjektivnost lika u scenski dijalog, a ne monolog, čime se vlastita povijest prikazuje kao proces neprestane pregovaračke napetosti.

Mladi glumci Matija Gašpari i Laura Anić-Kaliger igraju ih sa suptilnom emocionalnom dinamikom, bez potrebe za naglašenim scenskim signalima, što se dobro uklapa u opći ritam predstave, koji ostaje unutar kontemplativnog registra, temeljenog na unutarnjim stanjima, sitnim pomacima i emocionalnom zgušnjavanju, a ne na dramskoj vanjskoj akciji. Scenografija Sare Haas, koja se može iščitati kao izvedbeni ekvivalent fotografije koju narator opisuje ("slikao sam mobitelom krevet nasuprot mog… poplun na podu koji glumi ležaj…"), ima važnu dramaturšku funkciju: oblikovana je kao izolirani otok – platforma s nizom stiliziranih, debelih madraca na kojima majka leži i gdje se odvija ključna dinamika majka – brat – protagonist.

Taj "otok" ove izolirane i traumatične zajednice uokviruju s jedne strane stepenice po kojima se brat neprestano penje i spušta, stvarajući jasan fizički kontrapunkt statičnoj tjeskobi dualnog protagonista, te, s druge, metalna konstrukcija nalik skeli, na kojoj je smješten lik oca: figurativno i prostorno izdvojen, distanciran, sad već, kao što znamo, mrtav, trajni podsjetnik na traumatsku pozadinu koju je nemoguće izbaciti iz obiteljskog kadra.

'Kraljevska' drama u napadno sentimentalnom ključu

Domagoj Janković oblikuje brata kao lik na rubu funkcionalnosti, stalno oscilirajući između agresije, ranjivosti i ovisničkog kaosa; Antonija Stanišić Šperanda gradi majku kao osobu koja tvrdoglavo poriče vlastitu slabost i time generira većinu obiteljskih pukotina; dok je Sven Medvešek kao otac fizički smješten unutar ili na platformi skele, kao iza "rešetaka" vlastite prošlosti, udaljen ali odjekujuće prisutnosti: glas iz traumatskog temelja obitelji koji se ne može utišati niti izdvojiti iz naratorova iskustva. Režijski koncept, dakle, temelji se na umnažanju: poruke koje stižu, stižu uz uzastopna ponavljanja istog sadržaja; dijelovi naratorova unutarnjeg monologa neprestano se verbalno multipliciraju.

Veliki Njemačko-hrvatski rječnik figurira u valjda 30-ak svezaka, kao metafora jezične barijere (ne samo doslovno, budući da se svi zajedno nalaze u Njemačkoj, dakle u stranom jeziku, nego i kao simbol svih nemogućnosti verbalizacije, svih prešućivanja i šutnji u toj obitelji); možda i kao imaginativni ekvivalent svijetu riječi u kojemu protagonist nalazi spas i u životu, kao dramski pisac, i u konkretnoj situaciji, pretvarajući iskustvo u priču. A onda i kao konceptualni kod – glumci knjige preslaguju kao kamene gazove po kojima hodaju, dodiruju se i uvezuju, sugerirajući neku vrstu slikovnih putanja raznih (ne)mogućnosti povezivanja, dok pod njima zjapi strašni bezdan mraka i nerazumijevanja. I dok potpuno razumijem namjeru da se ponavljanjem stvori efekt nelagode, koja je ugrađena u iskustvo transrodnog subjekta, i iritacije, kao katalizator skretanja pozornosti gledatelja na problem, zamjeram ovom stilskom ključu lirsku hiperinflaciju, koja je više didaktična nego dramaturški izazovna.

Estetski ukus ipak nije najvažniji

Svjetlo Zdravka Stolnika u skladu je s poetičnom slojevitošću; gradi crno-bijele kontraste između intimne ogoljenosti pojedinca i surovog mraka svijeta koji ga okružuje. Kostimi Petre Bobić funkcionalno su promišljeni, golotinja i odjevenost materijaliziraju razliku u percepciji tjelesnosti, transformaciji i odnosu prema vlastitom tijelu, pa je ženska protagonistkinja prilično razgolićena ali kontrolirana, brat je odjeven do zuba, majka je prema odjeći nemarna… Glazba Marina Živkovića uglavnom prati atmosferu koja oscilira između vanjske tenzije i unutarnjeg tihog preispitivanja, ali uvođenje navijačkog refrena pjesme Dinamo ja volim, i to u ponavljajućoj matrici, kao eksplicitan motiv majčine negacije slabosti i prebacivanja stvarnog razgovora o bolesti, prošlosti, strahu ili osjećajima u trivijalnu sferu, ima kontraefekt: umjesto da materijalizira šok prodora nasilja i grubosti u intimnost (ako je to i bila namjera), djeluje banalizirajuće, gotovo parodično.

U završnici, povratak protagonistu ne donosi zaključak – jer koliko god se trudio prekinuti veze, majčina ljubav i njezino poricanje ostaje "kralj" koji vlada njegovim emocionalnim životom – ali otvara strategiju preživljavanja kroz pisanje, koje naziva svojom "kemoterapijom": bolnim, ali nužnim pokušajem izbacivanja otrova iz vlastite biografije i identiteta. Da se vratim na svoju inicijalnu dvojbu oko ove predstave: ako čitav tekst shvatimo kao onu fotografiju snimljenu mobitelom – trenutak stvarnosti, bez estetskog filtra – a njegovu scensku kompoziciju kao pokušaj propuštanja te fotografije kroz očište afektivne subjektivnosti, nema dvojbe da je Your Love Is King jedna potresna, otrežnjujuća, umjetnički dosljedna i društveno nužna predstava.