"Bio je kabaret, i bio je majstor ceremonije... i bio je grad zvan Berlin, u zemlji zvanoj Njemačka – i bio je kraj svijeta i plesao sam sa Sally Bowles – i oboje smo čvrsto spavali." Završni citat mjuzikla Cabaret izaziva gotovo fizičku reakciju: evo, ovako mi živimo u trenutku kad bismo trebali biti najbudniji. Samo što se mi, za razliku od protagonista ovog slavnog mjuzikla u trenutku kad to izgovara, ne nalazimo na sigurnome, u vlaku koji nas vozi daleko od metaforičkih berlina, hitlera i nacizama našeg doba i, iako su se nama – a u tome smo u prednosti u odnosu na njega – i jedno i drugo i treće već dogodili i trebali bismo znati bolje, nismo ni blizu tome da osvijestimo da se sve ono što smatramo životom zapravo svodi na spavanje dok svijet klizi u provaliju.

Naravno, u mjuziklu Johna Kandera (glazba), Freda Ebba (stihovi) i Joea Masteroffa (libreto) iz 1966., radnja je smještena u Berlin u sam sumrak zlatnog doba jazza, u 1929./30. godinu, u vrijeme uoči dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, ali njegov izolirani svijet hedonističke raskalašenosti i bezbrižne nezainteresiranosti razuzdanog noćnog kluba – dok se vani zahuktava prijeteći val nasilja, isključivosti i uspona politike koja će uskoro promijeniti povijest –mogao bi isto tako biti bilo koje mjesto u svijetu danas.

Zapravo je čitav Cabaret – temeljen na drami I Am a Camera Johna Van Drutena iz 1951. godine, koja je pak adaptacija polu-autobiografskog romana Britanca Christophera Isherwooda Zbogom, Berlin iz 1939. godine, s time da je u široj kulturnoj memoriji kao najkultnije čitanje upamćen istoimeni film Boba Fossea iz 1972. s Lizom Minnelli – zamišljen tako da izaziva fizičku reakciju. Divna glazba i zavodljiv ples, neumoljiva prisutnost zlokobnih znakova, pa još i ljubavne priče unaprijed osuđene na propast… Temeljna napetost Cabareta počiva na kontrapunktu: nonšalantno dekadentan kabaretski svijet s jedne, i mračna, nezaustavljiva politička stvarnost s druge strane. Nemoguće je ostati ravnodušan ni na jedno ni na drugo.

Zapravo se sve tako i dogodilo

U svojoj verziji ovog mjuzikla u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (premijera u HNK2 bila je 14. studenoga) redatelj i koreograf Leo Mujić spojio je narativne linije s naglašenom estetikom plesa i glazbe, i napravio ono što mu najbolje leži: spektakl. Koreografski, ritmički i estetski raskošna kompozicija njegovog Cabareta zavodljivo pulsira energijom, bojom i pokretom punokrvnog mjuzikla, u kompletu sa sjajnom glazbom i tragičnom pričom. Stvarnost možda stoji pred vratima, ali mi smo unutra. Svijet se raspada, a mi svejedno uživamo.

Središte radnje je Kit Kat Klub, koji postaje precizna metafora zlokobne političke tektonike kasne Weimarske Republike: dok se na njegovoj pozornici izmjenjuju prizori neobuzdanosti, razvrata i opojne klupske energije, izvan zidova buja opasnost koja će ubrzo razbiti privid razigrane slobode. U tom kontrastu između unutarnje raskalašenosti i vanjske prijetnje razvija se glavni narativ, usredotočen na odnos mladog američkog pisca Clifforda Bradshawa i kabaretske izvođačice Sally Bowles. Stvarni britanski pisac Isherwood – na čijem se romanu temelji priča Cabareta – u Berlin je 1929. došao tražiti užitke orgijastičkih cabareta; tako je i njegov Clifford gej pisac u potrazi za inspiracijom i slobodom, dok je Sally inspirirana stvarnom osobom, autorovom 19-godišnjom berlinskom cimericom, čijem je glasu nedostajalo virtuoznosti, ali ne i magnetizma – navodno je bila popularna zbog svog zapanjujućeg izgleda i toga što je nije bilo ni za što briga.

Paralelno se odvija ljubavna priča vlasnice pansiona u kojemu njih dvoje odsjedaju, Fräulein Schneider, i vlasnika voćarnice, Židova Herr Schultza, koja se razvija polako a onda naglo vodi u kulminaciju nakon koje slijedi snažan politički rez: antisemitizam je stigao. Kad kompletan ansambl zborski zaori "Budućnost mi pripada" (Tomorrow Belongs to Me, prepjeve stihova napravio je Ivan Josip Skender, koji je ujedno i dirigent, dok je dramaturg Dino Pešut prepjevao libreto) ne možete ne osjetiti jeziv predosjećaj raspadanja koje stoji pred vašim vlastitim posve stvarnim vratima – zapravo, možda već i lupa na njih, s duboko navučenom crnom kapuljačom – dok se pastoralna, gotovo romantična pjesma o prirodi i mladosti pretvara u alegorijsku, uznemirujuću himnu nacionalsocijalizma.

Svijet osmišljen kao vrhunski show

Originalna broadwayska produkcija Cabareta iz 1966. u režiji Harolda Princea, koja je povezala duhovni bankrot potrošene Weimarske Republike i američku društvenu napetost šezdesetih, postala je trenutačna senzacija s više od tisuću odigranih izvedbi i osam nagrada Tony. Slavna je i produkcija Sama Mendesa, koji je prvo 1993. u Londonu, a zatim i 1998. na Broadwayu, radikalno zamračio ton djela i gurnuo ga u eksplicitniji, politički razgolićen prostor, dok novije produkcije – londonska iz 2021. i broadwayska iz 2024. – idu i korak dalje u radikalizaciji teatarskog doživljaja: više nije riječ samo o atmosferi ili estetici, nego o potpunom preuređenju kazališnog prostora na način da publika biva "uvučena" u iskustvo.

Mujića ništa od toga ne zanima; u njegovoj viziji, Cabaret je svijet osmišljen da vas očara: grupne scene pulsiraju precizno koreografiranim ritmom, sve je u minuciozno izbrušenom pokretu, a pokret je muzikalan, kao i sama patitura. Mjuzikl je kombinacija dramskih i pjevanih dijelova, što me obično ispunjava ozbiljnim strahom od konačnog rezultata, no u postavi koju sam ja gledala – a to je ona od 19. studenoga – čak i glumci doista znaju pjevati.

Kostimi Manuele Paladin Šabanović, kao i uvijek, prava su simfonija krojeva, boja i tekstura, a sve se odvija na ogoljeloj pozornici na kojoj elementi raskoši – viseći lusteri izrađeni od tanke, gotovo eterične čipke i tila – koketiraju s industrijskim dizajnom scene koju je Stefano Katunar zamračio u tonovima tamo smeđe do crne s proplamsajima zagazite žute u nijansama i svjetlu (Aleksandar Čavlek). Ako bi idealni suvremeni Cabaret i trebao zadržati jasnu razliku između dviju priča – života u klubu i života izvan kluba – to se ovdje ne događa; nema promjena scenografije, sve se odvija unutar istog prostora, kojemu dinamiku daje ritmična izmjena velikih ansambl scena i manjih, fokusiranih trenutaka.

Sve je fluidno i protočno

Sve uloge imaju više alternacija što, pretpostavljam, znači da svaka izvedba ima barem malo drugačiju ekspresiju, a ovu koju sam ja gledala sjajno su sagradili Marin Klišmanić, glumac nenametljive ali stamene topline, čiji je Clifford oblikovan s finom kontrolom emocije, promišljeno i zapravo pomalo distancirano, i Lana Ujević Telenta, koja je Sally oblikovala kao mješavinu krhkosti i prkosa, više romantičnu i vrckavu nego eksplozivnu. Nad svime bdije Emcee, amoralni kameleonski voditelj kluba, alegorijska figura koja komentira i oblikuje opojni ritam razvrata i moralnog posrnuća, a Fabijan Komljenović u ovoj ulozi nije predatorski provokator već pitoreskni majstor ceremonije, još jedan tragičan lik koji se rastapa u klauna čija maska skriva tamni rez povijesti.

Izvan kabaretskog svijeta, Ivana Boban je u Fräulein Schneider ostvarila nikad bolju ulogu, a vidi se da u njoj i uživa, pri čemu čak i odlično pjeva, iako je daleko najbolji glumački glas onaj Adalberta Turnera, inače glumca-pjevača kazališta Komedije, koji je srdačno blag kao pomalo nespretni i naivni Herr Schultz. Bestidnu i putenu Fräulein Kost živopisno interpretira energična Tesa Litvan, a Damir Markovina precizno pogađa prijeteću odmjerenost nacista Ernsta Ludwiga. Ansambl baleta i kluba Kit Kat čini dvadesetak plesača koreografiranih u gust, rodno slikovit kolektiv (priznajem, malo sam se igrala pogađanja tko je muško a tko žensko) koji se kreće s tipičnom mujićevskom protočnošću – Mujićeva kinetička inteligencija osobito dolazi do izražaja upravo u masovnim scenama. Oni su kompaktna, živa arhitektura predstave, iz koje se u simpatičnoj odvojenoj epizodi na kratko izdvajaju jedino Dora Masle i Tara Thaller.

Kako je lako budan prespavati...

Glazba u Cabaretu čaroban je spoj jazza, kabaretske šansone, kupletnih brojeva i orkestralnih fragmenata koji prizivaju duh berlinskih klubova kasnih dvadesetih. Struktura Kanderove partiture oslanja se na ritmičku živost, kratke, udarne melodijske fraze i stilizirani zvuk orkestarskog jazza, ali i na emotivne balade koje izbijaju iz kabaretskog okvira, stvarajući efektnu mješavinu razigranih songova i intimnih, ranjivih pjesama. Predstavu uokviruju dvije pjesme koje svojim suprotstavljenim simboličkim funkcijama zajedno čine početak i kraj jedne iluzije: Willkommen kao pozivnica u svijet zablude i Cabaret kao jasno opredjeljenje – živjeti kao da se ništa stvarno ne događa. Slavlje života usred propasti.

Sve to izvodi orkestar koji je u HNK2 smješten u vidljivoj orkestralnoj rupi, akustički blizak publici (barem je tako ako sjedite u prvom redu, iz kojeg se, doduše, zbog neshvatljivo visoke metalne šipke ograde postavljene točno u visini očiju pozornica vidi presječena na pola, kao na pokvarenom televizoru).

I tako mi sjedimo začarani ovom bajkovitom inscenacijom, ne možemo si pomoći, na samom rubu povijesne katastrofe koja se odmata na sceni, kad Fräulein Schneider kabaretskom lakoćom postavlja otrežnjujuće pitanje: "Kad otkucava sat, što bi ti da si taj?" Cabaret najprije zavodi, pa odbija: bajka je napukla, balon privida se rasprsnuo i svi su se šareni konfeti rasuli. Čak i ako, kao Sally, biramo zatvoriti oči i radije "umrijeti od smijeha nego od politike, dosade ili očaja", kad krene procesija s koferima, ostajemo s neugodnom spoznajom kako je lako budan prespavati dolazak katastrofe. A onda je već prekasno.