Neovisno o polazištu koje bira (a bira pisati o obitelji, bliskim odnosima, ženskom iskustvu i svakodnevnim lomovima koji se postupno otvaraju prema širem društvenom kontekstu – migracijama, krizama, traumama, klasnim razlikama i osjećaju trajne nestabilnosti suvremenog svijeta), ono što Tenu Štivičić čini nedvojbeno najvažnijom suvremenom hrvatskom dramatičarkom jest dijalog: precizan, napet i dramaturški neumoljiv u svojoj učinkovitosti.

Snažno ukorijenjen u realizmu govora anglosaksonske dramske tradicije, jezik njenih likova naizgled zvuči svakodnevno i nenametljivo, ali to je tek privid: verbalna struktura može biti fragmentarna, često i banalna, puna prekida, s rečenicama koje djeluju kao da su "uhvaćene" u prolazu, no taj naturalizam nije prepušten sam sebi – Štivičić je majstorica jezičnog fine tuninga, (jezik je inteligentan, pun upečatljivih sintagmi, misaono gust i besprijekorno rafiniran; replike složene promišljeno, bez viškova, bez simboličkog prenaglašavanja i monološke eksplicitnosti tako tipične za ostatak domaće tradicije), s izbrušenim osjećajem za kompoziciju i ritam.

Nije iznimka ni njezina nova drama Acid / Kiselina koja od petka, 12. prosinca, igra u Zagrebačkom kazalištu mladih, ali uz dodatni sloj čitanja: radnje smještene u svijet profesionalnog plesa, gdje je tijelo glavno sredstvo izražavanja a savršeno interpretirana ideja jedino mjerilo vrijednosti, savršeno odmjeren jezični sloj teksta Tene Štivičić u viziji litavskog redatelja Antanasa Obcarskasa ravnopravno dijeli pozornicu s pokretom – filigranski razrađenim govorom tijela i fizičkim odnosima među glumcima koji funkcioniraju kao koreografski sustav moći, s epicentrom u muškom autoritetu oko kojega ostali likovi tvore hijerarhiju prostora (koreograf je Miloš Isailović).

Mit nedodirljivog genija

Štivičić je, dakle, ovaj put odabrala pisati o problematici muškaraca u poziciji moći u umjetničkom svijetu, pokazujući kako sustavi koji glorificiraju autorstvo i hijerarhiju istodobno proizvode uvjete u kojima se zloupotreba moći normalizira, prešućuje ili relativizira u ime umjetničkog rezultata. U središtu je proslavljeni koreograf Gabrijel (Frano Mašković), u trenutku profesionalnog vrhunca. Dok priprema svoju novu predstavu pod povećalom je kamere – u tijeku je snimanje dokumentarnog filma o njegovoj 30-godišnjoj karijeri. S pozicije gotovo nedodirljivog autoriteta, Gabrijel funkcionira kao os oko koje se okuplja čitav krug suradnika čije su egzistencije uz njega čvrsto vezane – financijski, profesionalno, ali i emocionalno – stvarajući zatvoreni sustav ovisnosti koji nikome ne pada na pamet dovoditi u pitanje.

Radnju pokreće izlazak informacija u javnost o Gabrijelovoj zlouporabi moći i mogućem seksualnom zlostavljanju unutar njegove plesne skupine. Informacija kreće kao sitna buba ubačena tko zna otkud, ali koja se ubrzo pretvara u pravu lavinu javnih prozivki i peticija, što sve rezultira otkazivanjem. Zaslijepljen aurom vlastite nedodirljivosti, Gabrijel odbija prepoznati opasnost – maksimalno na što pristaje je priznati svoj povremeno "težak" karakter, "osebujan" pristup ili "radikalne" metode, koje, međutim, sve do samoga kraja uporno romantizira kao cijenu vrhunske umjetnosti. Kad napokon udari u zid iza kojega ga je društvo u međuvremenu smjestilo, Gabrijel neće postati novi čovjek: naprosto će pokušati relativizirati okolnosti, razvodniti odgovornost i prebaciti krivnju na druge.

Bog je pao, ali već ima scenarij iskupljenja

A ti drugi savjetovat će ga da se na par godina povuče iz oka javnosti, po mogućnosti izmisli neku bolest koja utječe na ponašanje, skrušeno prizna krivnju kako bi mu se "pola oprostilo"… pa se nakon nekog vremena vrati kao rehabilitiran čovjek. Nemoguće je praviti se da ne prepoznajemo moguće "uzore" ovog zapleta među palim anđelima umjetničke "genijalnosti" u stvarnom životu, no Štivičić se ne iscrpljuje u problematiziranju samog skandala, ne bavi se senzacionalizmom; ne eksploatira žrtve, ali ni počinitelja. Acid / Kiselina u prvome redu razotkriva širi strukturni obrazac u kojem odgovornost nije koncentrirana u figuri moćnog pojedinca koji koristi autoritet, karizmu i auru iznimnosti kao štit od odgovornosti, nego se raspodjeljuje na sve koji taj sustav održavaju – šutnjom, prilagodbom ili svjesnim sudjelovanjem.

Nitko nije ekskulpiran – na snazi je mentalitet mase, i Štivičić u tu masu jasno upire prstom, pokazujući da zlouporaba moći i nasilje nisu problem samo pojedinca, nego i mreže prešućivanja, straha i profesionalne ovisnosti, pri čemu se umjetnički svijet često brani argumentom "odvajanja djela od autora". I ne samo to: Štivičić prokazuje mehanizam u kojem istina postaje izgovoriva tek kad je lančana reakcija već pokrenuta, što se također nadovezuje na mentalitet mase koji drama secira – odgovornost se ne preuzima pojedinačno, nego se aktivira tek kad rizik postane podnošljiv jer je "Bog" već pao.

A što vi mislite?

Obcarskasa se u litavskom kontekstu često opisuje kao autora čija je režija konceptualno jasna i izvedbeno živa: po obrazovanju filozof, formiran je kao redatelj koji kazalište shvaća prije svega kao alat analize – ne bježi u hermetičnost, već inzistira na čitljivosti, jasnoj dramaturškoj liniji i kontroliranom radu s glumcima. Takva se poetika lucidno prelama u Acidu / Kiselini Tene Štivičić, gdje dramaturgija djeluje kao glavni pokretač režije: predstavu nose tekst i ritam pokreta, dok se dinamika odnosa ostvaruje kroz strogo postavljenu mizanscenu i gotovo koreografski programirane obrasce ponašanja. Nema deklarativnog politiziranja, niti sklizanja u pamfletizam: ova predstava ne traži emotivnu identifikaciju, nego pozicioniranje – gledatelja, ansambla i, ultimativno, same institucije kazališta.

U skladu s hladnom, analitičkom logikom teksta i režije, glumački ansambl u ovoj predstavi vođen je izrazito odmjereno. Frano Mašković Gabrijela gradi bez ikakvih vanjskih ispada: njegova je izvedba ustrajno suzdržana, gotovo ravnodušna, potpuno lišena bilo kakvih emocionalnih iskakanja. Lako je prepoznati obrasce manipulacije: moć se ne manifestira kroz agresiju, nego kroz potpunu nezainteresiranost za posljedice vlastitih postupaka.

Tko drži sustav na okupu

U ulozi njegove supruge i partnerice u plesnoj kompaniji, Nataša Dangubić preuzima funkciju stabilizacijskog središta sustava podrške, njegov ključni dio: ona je organizatorica, koordinatorica i amortizer konflikata, figura koja održava cijeli mehanizam u pogonu kako bi Gabrijel mogao nesmetano funkcionirati kao "čisti" umjetnik. Filip Nola kao Adrian, PR menadžer kompanije, unosi dodatni sloj kompleksnosti – njegova dugogodišnja, neizgovorena zaljubljenost u Gabrijela objašnjava razinu lojalnosti i spremnosti na kompromis. Asistenti Antonio (Adrian Pezdirc) i Marko (Mateo Videk) pozicionirani su kao niže karike hijerarhije čiji se moralni otpori, ako postoje, lome pod pritiskom sustava, a glas se usuđuje dići jedina žena među njima, Tara (Nikolina Prkačin).

Da moć i odgovornost ne ostanu samo društvene kategorije, predstava ulazi duboko u sam stvaralački proces, pokazujući kako se ideje oblikuju, raspodjeljuju i provode unutar jasno hijerarhiziranog sustava. To rezultira usporavanjem ritma u prvome dijelu: dijaloške scene stoje u kontrapunktu prema plesu, pa – iako redatelj dodatno uslojava scensku dinamiku projekcijama dokumentarnih video-isječaka (oblikovateljica videa je Judita Gamulin), koji se preklapaju s razvojem glavnog zapleta na mizansceni i sinkroniziraju s plesnim probama u pozadini – ipak je drugi dio osjetno intenzivniji i življi, zgusnutijeg ritma, izoštrenijih odnosa i napokon u prvi plan izbijaju dramska napetost i – sad kad ples potpuno izlazi iz fokusa – ona divna Tenina rečenica o kojoj sam ranije govorila.

Zlostavljanje, što je to?

U tom kontekstu važno je spomenuti plesačice, čija su tijela istodobno materijal rada i prostor projekcije moći. Luna Lilek, Dorotea Domović i Gabrijela Kambić Kovačić funkcioniraju kao dio ansambla koji disciplinirano izvršava zadane zadatke, a glavna os zapleta je Lucija, Gabrijelova nova muza, koju tumači Ema Bates, plesačica izrazito snažna u plesnim segmentima i pravo glumačko iznenađenje u snimljenim dokumentarističkim umecima (suradnica na stvaranju njezine glumačke uloge je Mia Melcher), dok je u kazališnom prostoru njezina scenska prisutnost manje artikulirana.

Scenografija Barbore Šulniūtė (predstava je koprodukcija s Litavskim nacionalnim dramskim kazalištem) prati višeslojnost scenske dramaturgije i oblikovana je kao efektan okvir koji podržava istodobno odvijanje radnje, procesa i pogleda "iza kulisa" bez nametanja suvišne simbolike. Kostimi Marte Žegura odražavaju hijerarhije i profesionalne uloge, a glazba Damira Šimunovića daje energičan kontrapunkt scenskoj napetosti.

Ta realnost danas više naprosto ne vrijedi

Namjerno ostavljajući razinu bliskosti Lucije i Gabrijela u području ambivalentne dvosmislenosti, predstava otvara bitno pitanje što uopće znači zlostavljanje u svijetu umjetnosti, osobito u disciplinama poput plesa, u kojima se tijelo tretira kao objekt a odricanje je normalizirano kao preduvjet uspjeha. Štivičić tu neumoljivo razlaže sivi prostor između profesionalnog zahtjeva i nasilja, pokazujući kako su granice odgovornosti često nevidljive upravo zato što su umjetnici navikli trpjeti, prilagođavati se i šutjeti u ime višeg cilja.

Sonjino završno "izlaženje iz ormara" s monologom o rodnim ulogama i vlastitoj poziciji žene koja je "osmozom" usvojila obrazac podrške, odricanja i nevidljivog rada dok se muška karijera i autoritet podrazumijevaju kao trajni i obnovljivi, na prvu zvuči kao poznata, stoput prežvakana priča o ženskoj žrtvi, ali za mene je upravo ta scena ključno otkrovenje ovog komada – spoznaja koja ostaje ogoljena nakon što je kiselina toksičnog maskuliniteta napokon rastočena do kraja: ono što se generaciji koja je odrasla s tim obrascima čini neupitnim, danas naprosto više ne funkcionira kao općeprihvaćena sudbina. Društveni su se okviri, pa i u ovako za liberalizam neprijateljskim okolnostima, ipak promijenili. Doista, kao što Tenini junaci neprestano ponavljaju, živimo u zanimljivim vremenima.