O čemu razmišljamo kad razmišljamo o Čehovu? O radnjama koje ne napreduju nego se vrte u krug, rasplinjuju u svakodnevnici, dolascima i odlascima, razgovorima o sitnicama, čekanjima koja nikada ne završavaju. Njegovi likovi ne donose odluke, puno govore a malo kažu, vole a ne znaju voljeti. Tu se život ne razotkriva u dramatičnim prevratima, već u prolasku vremena, u suptilnoj mješavini komike i tuge kroz koju život neminovno otječe, a snovi se raspadaju.

Klice svega toga posijane su i u Drami bez naslova, Čehovljevoj ranoj i najopsežnijoj drami poznatoj i kao Platonov – izvorna verzija, napisana 1878. na više od 160 stranica i u trajanju od preko pet sati bila je preduga čak i za onodobne kazališne standarde (prvi je put postavljena gotovo dva desetljeća nakon dramatičareve smrti, 1923.). No, za razliku od njegovih kasnijih drama koje su stilski zgusnute i dramaturški ekonomične, tekst koji je ruski klasik napisao kad je imao samo 18 godina raskošna je, bujna, razbarušena farsa bez jasne središnje radnje, ispunjena mnoštvom likova i paralelnih zapleta koji se međusobno kaotično presijecaju.

Svojevrsni "nulti stupanj" Čehovljeve dramaturgije, drama začetaka iz koje će se roditi moderni teatar i svi njegovi "antidramatski" oblici, prostor gdje autor prvi put testira granice onoga što drama može biti, Platonov je savršen predložak za autorske interpretacije. U svojem čitanju Drame bez naslova u Zagrebačkom kazalištu mladih, premijerno postavljenom u petak 23. svibnja, Paolo Magelli toj temeljnoj rasutosti Čehovljeve mladalačke energije pristupio je – kao što to ovaj redatelj uvijek čini – kao nekoj vrsti laboratorija u kojem se klasični motivi preslaguju u novom kodu.

Superiorna gluma i komentar suvremenosti

Njegova Drama bez naslova nije "povratak" Čehovu već začudna dekonstrukcija koja komunicira s publikom na dvije razine: na jednoj kroz glumački superiornu suvremenu reinterpretaciju klasičnoga teksta, a na drugoj kroz komentar na stanje modernog čovjeka, njegovu zbunjenost, raspršenost, nesposobnost da se uhvati u koštac s vlastitim životom, izgubljen u šaradi demokracije, vrtlozima tržišta i vječnoj potrazi za boljim mjestom.

Magellijev se teatar temelji na subverziji i metamorfozi: on Platonovu ne pristupa kao gotovom, zaokruženom djelu, nego kao materijalu koji traži intervenciju i ponovno promišljanje. U njegovoj se režiji, uz adaptaciju i dramaturgiju Željke Udovičić Pleština, ova drama sa svim svojim likovima pretvara u ogledalo društva koje se raspada u cinizmu, društva zahvaćenog silaznom krivuljom moralne degeneracije bogatih, preziru prema znanju i istinskim vrijednostima, travestiji koja prikriva glad i nesigurnost.

U tom Magellijevom kazalištu slojevitosti eksces postaje sredstvo analize, a dramski predložak prilika za istraživanje granica glumačke vještine – a nema boljeg mjesta za to od ansambla ZKM-a. U srazu raskošne forme i dubinske psihologije, gluma u ovoj predstavi doseže razinu na kojoj se virtuoznost pretvara u čistu čaroliju.

'Nećete učiti, znači da ste bogati'

Predstava počinje prije početka, u foajeu kazališta, gdje Urša Raukar i Luka Knez, poput kakvih dekadentnih podsjetnika iz onostranog, karikaturalnih utvara iz reklame za neki bolji život koji nam neprestano izmiče, uvode publiku u igru koja se tek naoko bavi prošlošću, a zapravo razgolićuje našu sadašnjost. Redatelj poznat po svojoj fascinaciji referencama, intertekstualnim i intermedijalnim tragovima kojima prožima svoje predstave, Magelli i ovdje poseže za citatima, pa dvoje govornika, u formatu obraćanja oratora demosu na Agori, koristeći kao inspiraciju Bogove novca F. Williama Engdahla i pjesme Bertolta Brechta, isporučuju igrokaz-predavanje o propasti Rimskog Carstva, koje ovdje nije samo povijesna crtica nego posve aktualno zrcalo društva, onog koje, što je bogatije, to manje cijeni znanje a više prezire istinsku kulturu.

"Čujem da nećete ništa učiti, to znači da ste bogati", rugaju se samouvjereno, s jasnom primjesom ironije i svjesnosti da je istina koju izgovaraju možda uzaludna. Time što izmiješta početak u fikcionalni forum, Magelli redefinira ulogu publike – pasivno promatranje nasuprot mogućnosti reakcije – ali i podsjeća da ništa u scenskom prostoru ne postoji izolirano. Reakcija, naravno, izostaje; poput Cicerona ili Demostena dvoje retora istodobno zabavljaju i uznemiruju – povijest se ponavlja, a mi i dalje ne slušamo.

Pariz je nova Moskva

Čehovljevo "U Moskvu!" u Magellijevoj verziji postaje "U Pariz!", simbolična zamjena koja razotkriva da ni čežnja za boljim životom više nema snagu nade, nego tek umornu inerciju iluzije. Jer nije riječ samo o Parizu ili Moskvi, već o bijegu koji je postao navika, o civilizaciji koja se sunovraćuje spiralno, i o nama koji smo u toj spirali izgubili ne samo orijentaciju, nego i želju za učenjem, za istinskom promjenom. Magelli nas tako uvodi u predstavu koja nije samo kazalište, nego dijagnoza – vremena koje bi moglo biti Čehovljevo, a zapravo je naše.

U dvorani publika sjedi na pozornici, dok se radnja odvija na prosceniju, a redovi gledališta pretvaraju u produljenu scenografiju (Miljenko Sekulić Sarma). Dojam beskonačnosti pojačava golemi videozid u pozadini, na kojem se stolice gledališta perpetuiraju u nedogled, stvarajući iluziju beskrajnog prostora. Tri simetrično raspoređena, predimenzionirana stola postaju središta izoliranih prizora, dodatno ozvučenih mikrofonima, pa se ono što se ondje odvija prenosi u drugačijem tonskom registru, kao da dolazi iz drugog plana svijesti.

Sam sebe vidi kao bespomoćnu žrtvu tuđih želja

Tek tu počinje priča: nalazimo se na terasi imanja bogate udovice, mjesta koje bi trebalo biti oličenje otmjenosti, a u Magellijevoj inscenaciji postaje arena za propast, ogoljenu raskoš i moralni pad. Okuplja se šarolika skupina likova, koji svi na neki način traže izlaz iz vlastitih iluzija. Platonov, učitelj bez životne ambicije, postaje središnja figura njihove drame, zavodeći i razočaravajući žene, dok on sam sebe vidi kao bespomoćnu žrtvu tuđih želja.

Prostor koji bi mogao biti pozornica aristokratske zabave ovdje je preuređen u sliku čija sumornost oživljava kroz prenaglašene scenske elemente i raskošne osobnosti aktera, gradeći iskrivljenu perspektivu svijeta iza čijih se kulisa klasne nadmoći i bogatstva skriva tjeskoba i praznina. Glumci se kreću gotovo akrobatski: ulaze, izlaze, penju se, spuštaju toboganima, preskaču stolice, razbijajući granice između igre i stvarnosti.

Magelli iz teksta izvlači ono što je kod Čehova najdublje skriveno, komediju i tragediju koje se prepliću u svakom pokretu, u svakoj rečenici. Scenografski i vizualno, poseže za naglašenom teatralnošću: prostor postaje mjesto kaosa, mjesto gdje se život raspada pred našim očima, a glumci nisu tek likovi nego i nositelji simbola, arhetipske figure čije geste i riječi odzvanjaju šire od same radnje.

Izvanredna glumačka postava

U tom isprepletenom labirintu priča i odnosa gdje se svaki lik nadmeće za trenutak pozornosti, posebno iskaču Anđela Ramljak i Frano Mašković – ona, kao ekscentrična grofica, oblikovana kombinacijom gesti, zvukova i karizme, on sa svojom slojevitom interpretacijom Platonova, čovjeka oko kojega se žene okreću poput planeta oko sunca, dok on sam ostaje zarobljen u vlastitoj beskonačnoj neispunjenosti – stvarajući dva snažna, glumački bravurozna pola oko kojih se sve vrti.

Pjer Meničanin kao Trilecki sjajan je kontrapunkt, prizemljen, duhovit, s dozom cinizma. Ugo Korani u ulozi Sergeja Pavloviča Vojniceva donosi eksplozivnu mladenačku snagu, a Filip Nola i Adrian Pezdirc kao Glagoljev i njegov sin izvrsno se svojom energijom i preciznošću uklapaju u svu tu buku preopterećenih emocija koje nikada ne izlaze na vidjelo, glasova koji se nadvikuju ali ne uspijevaju komunicirati.

Barbara Prpić ima donekle epizodnu ulogu djevojke Grekove, još jedne Platonovljeve žrtve, pokazujući komičarsku vještinu i bistrinu, dok Zoran Čubrilo i Vedran Živolić, kao bogati Židov i njegov sin, svojom statičnošću grade kontrapunkt ovoj raspršenoj energiji kao simbolična utjelovljenja moći i privilegija koja unose element težine u scensko tkivo. Katarina Bistrović Darvaš u ulozi Platonovljeve žene djeluje gotovo utišano, odsutna i pomirena, simbol svih onih žena koje ostaju na marginama dok se oko njih odvija drama. Tu su i Milivoj Beader kao konjokradica Osip i Lucija Šerbedžija kao Sofja Jegorovna, žena Vojniceva i Platonovljeva ljubavnica, ona koja će ga na kraju i doći glave.

Sve je u službi igre

Kaotičnu energiju scenskog prostora podržava i glazba, koju potpisuju Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle. Moderni aranžmani i reference, poput onih na Kawasaki 3P, stvaraju kontrapunkt Čehovljevoj priči, uvodeći elemente suvremenog urbanog ritma koji dodatno naglašavaju razliku između raskošne scenografije i tmurne stvarnosti likova.

Čehov se u Drami bez naslova poigrava očekivanjima klasične dramaturgije: umjesto da se kreće, radnja se rasipa, raspada, komad erumpira u nesputanoj bujnosti. Likovi se ne razvijaju linearnim putanjama, nego zastajkuju, gube energiju, tonu u letargiju. Dok kasnije Čehovljeve drame karakterizira minimalizam, Drama bez naslova je, naprotiv, prepuna "akcije", emocionalnih ispada, verbalnih okršaja, ljubavnih trokuta i četverokuta, s mnogo scenskih pokreta i dramatičnih situacija – komad koji se ne boji reći da je svijet groteskan.

Istovremeno šarmantan i izgubljen, zavodnik i nesigurni intelektualac, Maškovićev Platonov uistinu je Čehovljev "junak uzaludnosti", čovjek koji sve obećava, a ništa ne ispunjava, utjelovljenje figure koja pokreće druge, ali ostaje zarobljena u vlastitoj nesposobnosti da išta istinski promijeni – i tako, u svojoj neobjašnjivo fatalnoj praznini, postaje savršena metafora našeg svijeta.

Gotovo tri sata nepredvidljivosti

Predimenzionirane scenske instalacije, pretjerano korištenje multimedije i vizualna buka koja često postaje sama sebi svrhom prepoznatljivi su elementi Magellijeve poetike. Utoliko njegova režija u nekim segmentima djeluje predvidljivo, već viđeno ili povremeno nepotrebno i zamorno, no glumačka snaga ansambla nadoknađuje te slabosti. U gotovo trosatnoj predstavi nema rutine, sve je nepredvidljivo, a opet savršeno kontrolirano, kao da su glumci i redatelj zajedno orkestrirali partituru koja je istodobno kaotična i strogo komponirana.

Glumci nisu samo izvođači, nego i suautori, istraživači u ovom živom laboratoriju: gluma postaje ono što nas drži u napetosti i tjera na suočavanje sa stvarnošću Platonovljeva i našeg vlastitog svijeta.

No, na kraju, tko je zapravo Platonov? U Magellijevoj inscenaciji on je sve ono što se nadamo da nismo, a bojimo se da jesmo – slomljeni idealist, ljubavnik bez hrabrosti, učitelj koji nikoga ništa ne može naučiti, nesretni junak vlastitih propasti. Magelli nas vodi kroz njegovu dramu ne kao kroz muzejski eksponat, nego kao kroz živu, pulsirajuću stvarnost, želeći nas suočiti s vlastitim nemoćima i bjegovima. Platonov je tako više od Čehovljeva junaka: on je naša svakodnevna kriza, naša lažna uvjerenja, naši neispunjeni snovi.

ZKM-ova Drama bez naslova nije predstava koja nudi utjehu; ne umiruje, ne pruža iluziju rješenja. Vještom kombinacijom ekstravagantnih scenskih elemenata i sjajnih glumačkih kreacija, ova "drama bez naslova", bez konačnog odgovora i zaključka, odzvanja pitanjem koje ne možemo ignorirati: kako i dalje živjeti u svijetu koji neprestano iznova propada?