Kad je Antun Šoljan početkom šezdesetih napisao roman Kratki izlet, zamislio je skupinu mladih intelektualaca koji, umjesto jasnog cilja i velike povijesne misije, lutaju bez kompasa kroz krajolik Istre i vlastitih zabluda. Njegova je proza tada bila provokacija: roman koji se usudio srušiti iluziju o generaciji koja navodno korača prema svijetloj budućnosti objavljen je u cijelosti tek 1987.

Šezdeset godina kasnije, dok Europa proživljava nove ratove, političke polarizacije i bijeg u privatne mikrosvjetove, Šoljanov izlet čita se gotovo proročanski – kao meditacija o odrastanju, promašenim idealima i tihom odustajanju. Upravo tu krhkost mladosti i trenutak kada se putovanje pretvara u niz zaustavljanja, redateljica Marina Pejnović prenosi na scenu u prvoj ovosezonskoj premijeri Teatra &TD. Njezin Kratki izlet, koji se 10. listopada premijerno igra po prostorima Studentskog centra – od menze do Polukružne dvorane – vodi publiku kroz arhitekturu studentskog sazrijevanja, ali i kroz nemoguće zadatke, nadrealne prepreke i susrete s vlastitim strahovima.

Umjesto političkog pamfleta, Pejnović gradi intimnu refleksiju o generaciji koja iz idealizma ulazi u sivu svakodnevicu odraslih. Uoči premijere u petak, s redateljicom smo popričali o tome kako se Šoljanova parabola o mladosti i odrastanju pretvara u kazališni put kroz prostore SC-a, zašto je Kratki izlet i danas provokativan, što nam govori o današnjim kolektivnim i individualnim lutanjima, te o kazalištu koje publiku ne mazi, nego je vodi kroz nelagodu i suočavanje.

U Kratkom izletu putovanje se pretvara u niz digresija i postupno urušavanje zajedničkog cilja. Koja vas je kriza vjere u budućnost ili u ideale potaknula da se uhvatite upravo ovog romana i tjeskobnog putovanja njegova Novinara u potrazi za smislom?

Nestaje zajednički cilj koji je oduvijek i bio neuhvatljiv, nedostižan. Svatko za sebe mora odrediti što su za njega Gradina i freske – metafora čega? Tako i odrastamo: mislimo da idemo prema nečemu, a na kraju se zatičemo na neočekivanim mjestima i ondje ostajemo. Put nas nauči što doista želimo. A pitanje je tko je tu ispravniji – oni koji nisu izdržali do kraja ili oni koji nisu sišli ni na jednoj stanici? Kod Šoljana je cilj dvojak: politički je to prikaz kolektivnog odustajanja od socijalizma, dok je u egzistencijalnoj liniji, koju zadržavamo u predstavi, metafora odrastanja. Ovaj sam roman odabrala još prije deset godina, za svoju diplomsku predstavu. Plan je bio putovati po prostorima ADU-a, ali projekt je propao jer nismo uspjeli uskladiti probe, pa sam na kraju diplomirala na Šoljanovim novelama.

Tada je Kratki izlet za mene bio predstava o strahu od ulaska u svijet odraslih, o egzistencijalnoj krizi prelaska iz studentskog razdoblja u svijet rada. Novinar je za mene tada bio junak, jedini koji se usudi ići do kraja. Danas ga vidim drukčije: kao nekoga tko se boji odrasti i izabrati, a kome se na kraju urušava ego jer shvaća da je neprestanom potragom samo izgubio vrijeme. Danas je za mene ovo predstava o prolaznosti. Dugo sam pokušavala pronaći pravi način da postavim ovaj roman. Maštala sam o različitim verzijama: u Grožnjanu, po svim institucijama oko HNK-a, pa čak i na dubrovačkim zidinama. I sama interpretacija sazrijevala je zajedno sa mnom.

Koliki je izazov režirati predložak koji je kanonski i već ima određenu mitsku reputaciju među čitateljima? Kako gradite vlastitu interpretaciju a da je ne uguši respekt prema "klasiku"?

Prevođenje ovog romana u izvedbeni jezik značilo je konkretizirati ono što u čitanju ostaje nedorečeno u izborima likova koji odluče ne nastaviti putovanje, koji se suoče sa svojim željama i strahovima. Lako je ležati doma u krevetu i stvarati vlastitu sliku putovanja dok čitaš, ali mi smo ga morali pretvoriti u stvarno kretanje, često i slučajni nusprodukt pokreta na sceni. Mističnost smo zato morali postići na drugačiji način – kroz nadrealne zadatke s kojima se likovi suočavaju. U konačnici, vjerujem da je bolje propasti s predstavom nego se bojati postaviti roman koji mi je obilježio odrastanje. Kratki izlet upravo i govori u prilog suočavanju sa strahovima. Pa onda – suočimo se.

Publiku vodite kroz SC, ali je zadržavate u poziciji svjedoka, a ne sudionika. Zašto ste se odlučili na takvu distancu, je li ona ključna da gledatelji prepoznaju vlastita zaustavljanja i promašene ciljeve, umjesto da se "igraju putnika"?

SC sam izabrala jer je to prostor odrastanja mnogih generacija, arhitektura sazrijevanja. To je idealna pozornica, iako smo se izmučili s nekazališnošću dijela prostora. Alegorija putovanja iz romana kod nas se pretvara u alegoriju odrastanja: prolazimo kroz zadatke i "postaje" na kojima neki zapinju i grade svoj put, a drugi nastavljaju dalje. Kao u svojevrsnom escape roomu. Publika je uz nas – blizu, ali u poziciji promatrača, svjedoka izbliza, a ne aktivnih sudionika. Zato smo izbacili putovanje Istrom, jer je ono samo alegorija, a nama je važno da se samo putovanje rađa iz izvedbe. Motivi za putovanja su različiti – od bijega i želje za promjenom do puke potrebe za odmorom.

Shvatila sam da sve što sam nekad tražila na dalekim putovanjima mogu pronaći i tamo odakle sam krenula; putovanje mi je dugo služilo kao ritualni prijelaz i izlika za promjene, danas je prije svega odmor i izmicanje iz svakodnevice. U dvadesetima često sanjamo velike ciljeve bez promišljanja kako će izgledati naš stvarni život. Želimo uspjeh, moralnost, zajedništvo, ali rijetko računamo na cijenu odricanja i svakodnevne kompromisne odluke. S godinama te mladenačke ideje počinju izgledati naivno, a osobna ugoda često pobijedi sve ideologije. To je za mene Gradina i freske: nedostižno idealno mjesto kojem težimo, a zapravo putem zapinjemo na neplaniranim stanicama koje nas oblikuju.

Roko je karizmatični vođa kojem se ljudi prepuštaju, a njegova magnetska energija proizlazi iz žeđi za promjenom. Zašto suvremeni pojedinci, unatoč informacijskom zamoru i inertnosti društva, i dalje traže "Rokov tip" vodstva umjesto da sami preuzmu odgovornost?

Ne bih se složila s tim da je Roko karizmatični vođa. On je prije posprdni komentar na omladince i komunističku mladež – budući aparatčik koji se nametnuo kroz strukture i jedino što ima jest ogromna volja i glad za ciljem. Nitko ga zapravo ne voli ni ne slijedi iz uvjerenja; slijede ga jer moraju i šute jer se pred takvima šuti. Šoljan to ne kaže izravno, ali je jasno između redova. Danas nemamo njegovu izravnu paralelu. Politička mladež djeluje prikrivenije, kadrovira se već tijekom fakulteta, ali moć je manje vidljiva, a dio ljudi spašava se odlaskom u privatni sektor. Pitali smo se koga mi zapravo slijedimo danas – i stigli do engleske riječi follow.

Mi danas slijedimo ljude na društvenim mrežama o kojima mislimo da znamo sve, a zapravo ne znamo ništa. Kao i Roko, oni mogu nestati jednim klikom, a nama ostaje osjećaj praznine. Sadržaj koji tako konzumiramo uglavnom je banalan, ali utješan: uspoređujemo vlastite živote, tražimo potvrdu da je u redu trošiti vrijeme na nebitno jer i drugi to rade. To nas oslobađa od stalne potrebe za promišljanjem i preispitivanjem. Možda je to i ljudski mehanizam preživljavanja – kad bismo se svakog jutra budili s mislima o smrti i potrebi da damo maksimum, većina bi poludjela.

Ženske su figure u romanu podijeljene između stereotipnih "Ofelija" i prijetećih, monumentalnih žena. Kako ste im vi pristupili?

Ofeliju smo osuvremenili i dali joj jasan, današnji kontekst, ali naslonjen na njezinu poziciju u izvorniku. Ne bih spoilala, ali možda mi je najdraža upravo njezina posljednja rečenica u adaptaciji Vida Hribara. Ja uopće ne doživljavam likove Šoljanova romana kao snažne. Naprotiv, susrećemo ih u trenutku loma, vrlo mlade i neoblikovane. Raspisali smo im autobiografije koje su kreirane dominantnim problemom zbog kojeg odlučuju ostati na nekoj postaji, jer u romanu ti razlozi ostaju nedorečeni. Na kraju nas, mislim, više oblikuju egzistencijalni pritisci i problemi u koje upadamo nego idealizirane želje što bismo htjeli biti.

Pripovjedač i njegovi suputnici neprestano osciliraju između apatije i panike, nesposobni pronaći stabilnu unutarnju ravnotežu. Koliko vam se ta emocionalna krajnost čini bliskom današnjoj generaciji preplavljenoj informacijama – živimo li danas u sličnom rasponu između ravnodušnosti i straha?

Meni je panika puno bliža od apatije; lakše ću razumjeti i hejtera s kojim se ne slažem nego ravnodušnost. Apatija mi se čini predznakom horora koji se već dopušta i koji će se dopustiti. Današnja bombardiranost informacijama dovela je do emocionalne iscrpljenosti i manjka empatije; tijelo jednostavno nije spremno na toliku brzinu i količinu podražaja. To osjećam i kod publike: traži spektakl, brze izmjene ritma ili, s druge strane, nostalgičnu sporost koja isključuje mlađu i srednju generaciju. Izvedbeno je zahtjevno odgovarati na takvu svakodnevicu. Imam dojam da gotovo ništa ne može istinski šokirati, ni da sutra objave da kreće Treći svjetski rat. Emocije nam se stalno napinju i troše, pa gubimo kapacitet za empatiju.

Putokaz "OVDJE SKRENI LIJEVO" vodi ravno u provaliju – apsurdna i zavodljiva zamka. Kako danas čitate tu Šoljanovu zamku?

To je samo duhovita kritika tadašnjeg sistema. Da se roman piše danas, na putokazu bi vjerojatno stajalo: OVDJE SKRENI DESNO.

Roman govori o potrazi za kulturnom baštinom koja nestaje; fratar u ruševnom samostanu kaže da je čuvao "samo čuvanje". Koji smisao danas ima to uporno čuvanje raspadnutog nasljeđa u vremenu koje olako zaboravlja prošlost? Što za vas znači ta figura čuvara?

Freske su za mene sjećanja, a ne freske. Što ste radili 23. travnja 2017.? U 99,999999 posto slučajeva nitko ne bi znao. Sve nestaje. Kontinuitet je samo konstrukt sadržajnog inzistiranja na interpretaciji vlastitog života, priča koje se držimo. Sve ostalo je sadašnji trenutak. Freske su sjećanja koja nestaju. Kod nas je prošlost postala opterećena osobnim obiteljskim narativima koje nitko ne želi napustiti. Onaj tko je trenutačno u prednosti pokušava svoju verziju nametnuti kao jedinu, kolektivnu. Zato je riječ "prošlost" za naše društvo često maligna – na njoj se inzistira kako bi se zadržala moć. Moje je iskustvo da tek kad obje strane prestanu s tim, otvara se prostor za komunikaciju, razumijevanje različitog i stvaranje zajedničke stvarnosti. Jer ipak je više tema koje nas mogu povezati, nego prošlosti koja nas dijeli.

Često se govori da kazalište u Hrvatskoj gubi društveni utjecaj. Je li uzrok tome prije svega institucionalna kriza ili i promjena publike koja sve manje traži "susret s cjelinom", a sve više instant doživljaje? Što biste u tom kontekstu poručili mladim kazalištarcima: vrijedi li još vjerovati u velike zajedničke projekte ili treba tražiti nove modele djelovanja?

Vjerujem da će kazalište doživjeti come back upravo zbog svoje utjelovljene prisutnosti i zajedničkog sadašnjeg trenutka. Ali krajnje je vrijeme, i u mainstreamu i u alternativi, da se počnemo baviti stvarno nama – današnjim temama i iskustvima – a ne proizvoditi eye candy ili projekte koji zanimaju tek mali intelektualni krug u balonu autorovog svijeta. Potrebni su novi tekstovi, teme koje su nam bliske, hrabro inzistiranje na razvoju publike i na kazalištu kao mjestu gdje se razgovara o sadašnjosti. Ako se to ne dogodi, publika će ostati na streaming platformama i sama birati sadržaj o kojem želi razmišljati. Zašto, recimo, svi romani Kristiana Novaka postaju kazališne uspješnice? Zato što donose priče koje publiku stvarno zanimaju. Najveći problem našeg kazališta je sadržaj. I vrlo je teško u pregovorima oko repertoara postići da to netko čuje.

Novinar do ekspedicije dolazi zahvaljujući "šari", komadiću papira s pečatom koji otvara sva vrata. Što nam taj simbol lažnog autoriteta i vjere u birokratske znakove govori o današnjem problemu uspostave istinskog autoriteta i povjerenja u društvu?

"Šara" je bila simbol moći tadašnjeg vremena, a vjerujem da je i danas slično samo što ja nemam to iskustvo jer ne pokušavam ući ni u kakve strukture. Fascinira me koliko je naš sustav i dalje prenapuhan birokracijom koja otežava život umjesto da ga pojednostavljuje. Sve što sam birokratski obavljala u životu moglo bi se riješiti od kuće preko računala. Ali očito to ne znamo tražiti, na tome inzistirati.

Za mene bi sljedeći istinski političar bio onaj koji bi ukinuo županije, radikalno ubrzao birokraciju, da sve rješavamo digitalno ili na jednom šalteru, koji bi reformirao pravosuđe u kojem prema broju stanovnika imamo najveći broj sudaca po glavi stanovnika u Europskoj uniji, i obnovio željeznicu tako da možeš živjeti 100 km od centra i biti na poslu za pola sata. Dok se to ne dogodi, običan građanin stalno svjedoči da institucije nisu tu radi njega nego on radi njih. I zato povjerenja nema – jer ga sustav svojim ponašanjem sustavno potkopava.

Često naglašavate da vas zanima bavljenje cjelinom, a ne samo pojedincem. No Kratki izlet prikazuje raspad grupe na individue. U vremenu rata, kriza i povlačenja u privatne mikrosvjetove – kako danas u umjetnosti zadržati fokus na kolektivnoj sudbini, a ne sve svesti na niz osobnih priča?

Sve teme iz romana imaju svoj suvremeni ekvivalent, ali ta je dihotomija danas obrnuta: nekoć se maligno inzistiralo na grupi, a danas se maligno inzistira na autentičnoj individui. Više ne znamo biti grupa niti se to potiče. Zato smo razmišljali: gdje nastaje slučajna grupa ljudi, na kojim se mjestima okuplja? Zato predstava i počinje kao pub kviz u kantini. Danas učimo biti grupa tek kad nas zadesi kolektivni događaj, poput pandemije. Koliko smo tada bili nespremni odreći se rođendana ili izlazaka "za dobrobit drugih"? Ključ je u balansu: s jedne strane stvoriti zajednički događaj, s druge sukobiti privatne priče ili pronaći temu koja se tiče šire zajednice, a još nije osviještena. Sve to može biti umjetničko sredstvo.

Na kraju puta Novinar shvaća da je samo traganje važnije od cilja. U vremenu opsjednutom "inovativnim", a često površnim rješenjima, kako umjetnost može ostati vjerna autentičnom istraživanju ljudskog stanja – onome što je Šoljan u ovom romanu alegorijski oblikovao?

Rekla bih da se Novinar na kraju zapravo razočara u samo traganje. Ono je izraz straha od izbora, stalnog očekivanja da će sljedeće otkriće dati dublji smisao i opravdati odgodu odluke. Egoistično je vjerovati da će nas, ako dulje izdržimo, to dovesti do nečeg vrjednijeg na kraju puta. Jednako je hrabro i pohvalno iskrcati se, izabrati put i napustiti grupu. Jednako je pohvalno i iskrcati se na stanici, izabrati put, napustiti grupu i donijeti odluku. To je dio odrastanja.

Ako put Novinara završava totalnim razočaranjem i prihvaćanjem "sivog, nijemog, neproničnog svijeta", s kojom bi temeljnom, možda nelagodnom spoznajom o vlastitoj egzistenciji publika trebala izići nakon Kratkog izleta?

Naše najveće razočaranje uvijek je povezano s prolaznošću. S malo više svijesti o njoj živjelo bi se mirnije i lakše bi prihvatili ograničenja vlastitog puta. Upravo s tom mišlju – s osviještenom prolaznošću i njezinim prihvaćanjem – želim da publika izađe s predstave.