Posljednji put kad je Hrvatskom tinjao duh pravedničkog bunta – a ima tome već petnaestak godina – ujedno je prvi put kad je dobar dio hrvatske javnosti čuo za Igora Bezinovića. Ako vam tijelo ima više godina nego duh, možda ste to i zaboravili: 2009. godine studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu zauzeli su fakultetsku zgradu u posljednjem pokušaju dozivanja pameti hrvatske države koja je bagerom divljeg kapitalizma militantnog, izraelskog tipa, oličenog u tadašnjem ministru znanosti i obrazovanja Draganu Primorcu, prijetila pregaziti budućnost vlastite mladeži.

Mjesec dana trajala je ta opsada fakulteta bez vidljivog ishoda, mjesec dana su mediji i kolumnisti žvakali 'budimo realni – očekujmo nemoguće' priču o generaciji koja nas diže iz mrtvila sanaderovskog high lifea izgrađenog na koferima pokradenog državnog novca, a onda je energija usahnula i borba splasnula. Kao i sve ikad u Hrvatskoj, osim Bezinovića, tadašnjeg apsolventa spomenutog fakulteta, čiji je posao tek tada počeo.

Nakon što je mjesec dana pedantno bilježio sve događaje povezane s blokadom, spretni dokumentarist s čijim su ranim, pretežno kratkim radovima bili upoznati tek vjerni posjetitelji Dana hrvatskog filma, Zagrebdoxa i sličnih, tada još uvijek prilično fahovskih manifestacija, gotovo dvije godine borio se sa satima snimljenog materijala.

Blokada koja je predvidjela 'blokadere'

Rezultat je 'Blokada', rastrzana, ali bolno realistična jednoipolsatna kronika posljednjeg čina pobune hrvatskog društva, na koji nas je podsjetila nešto impresivnija u ljudstvu i energiji, ali (barem zasad) sistemski podjednako neučinkovita prošlogodišnja pobuna studenata u Srbiji. Sjećate se možda i toga: urlali su Vučić i Ana Brnabić da su srpski 'blokaderi' ukrali know-how od studenata zagrebačkog Filozofskog iz 2009. godine, sve kako bi potkrijepili svoju tezu o infiltriranom hrvatskom elementu koji koordinira tamošnje ulične prosvjede.

Danas, kad gledamo snimke s prosvjeda u Srbiji i uspoređujemo ih s filmom 'Blokada', jedino za što možemo ustvrditi da je nehotično 'ukradeno' jest Bezinovićev dramaturški postupak. Od naglog energetskog zahuktavanja preko decentraliziranog plenumskog lutanja do rasplinjavanja ideje i borbe, on faktografski neumoljivo, ali s neskrivenom simpatijom prema energiji bunta bilježi kronologiju akcije i reakcije hrvatskog društva, vidno zbunjenog njihovim utopističkim zahtjevima.

'Na blokadu raznih hrvatskih sveučilišta 2009. godine gledam kao na uspješnu pobunu, ključnu za političko formiranje današnjih generacija progresivnih aktivista, teoretičara, novinara i političara. Iako blokade nisu u potpunosti ispunile zahtjeve (ostvarenje posve besplatnog obrazovanja na svim razinama), obustavljen je rast školarina i komercijalizacija obrazovanja, a blokada je pritom bila ključna za formuliranje novog političkog glasa, temeljenog na horizontalnosti i na mobilizaciji koja nije vezana uz političke stranke. Znam da su studenti u Srbiji gledali i naš film 'Blokada' i vjerujem da su u njemu našli dio inspiracije za svoje akcije. Neovisno o tome kako će završiti blokade u Srbiji, vjerujem da je ta pobuna, kao i naša pobuna 2009. godine, već sada uspjela, jer ovo vidim kao početak formuliranja nove političke generacije. Nadam se da će ta nova generacija idućih godina stvarati antinacionalističku i antimilitarističku Srbiju', osvrće se Bezinović za tportal.

Već tad je bilo jasno da je on sposoban za puno više od pukog dokumentiranja. Ne baš najsretniju potvrdu – ono kad dokumentarac anticipira život – dobili smo u filmu 'Veruda – film o Bojanu' iz 2015. godine, snimljenom u sklopu HRT-ovog serijala o rehabilitaciji zatvorenika, a pratio je sitnog pulskog delinkventa Bojana Bešića. Iako je sugerirao da bi njegov protagonist mogao okrenuti novi list u životu, uslijedio je jeziv plot twist: Bešić je nešto kasnije te godine završio u zatvoru zbog narušavanja reda i mira, a u njemu je i preminuo ugušivši se dimom zapaljene spužve kojom je obložena samica pulskog zatvora, gdje je trebao ležati još dva mjeseca.

Kratki izlet u igrani film

Bezinović je u međuvremenu lutao po zabitima središnje Istre, pokušavajući uloviti naoko neuhvatljiv spleen ponajvećeg hrvatskog egzistencijalističkog romana, 'Kratkog izleta' Antuna Šoljana. Izmjestivši ovo klasično djelo u okolicu Motovuna, u svemir konfuznih, spaljenih i urnebesno simpatičnih festivalskih brijača u potrazi za 'najboljim freskama u okruženju', za hrvatski film atipično slojevitim, a opet slackerskim postupkom preveo je jezik književnosti u jezik stvarnosti.

Ovaj će ga autor, uz 'Šumu summarum' Ivana Gorana Viteza, još tada svrstati na apsolutni vrh hrvatskog autorskog filma otkad ova država postoji, a ništa manje hrabar potez povukao je i žiri Pulskog filmskog festivala kad mu je 2017. godine dodijelio Zlatnu arenu i nagovijestio dolazak ere kvalitetnog autorskog hrvatskog filma.

Rijeka trči počasni krug

I onda je došao 'Fiume o morte!', počasni krug Bezinovićeva nehotičnog anticipiranja stvarnosti. Film sniman dok je buldožer po imenu Vladimir Putin u Ukrajini rušio svijet kakav smo poznavali, e da bi drugi buldožer po imenu Donald Trump pregazio njegove posljednje ostatke, s potpunim je pravom pokorio ugledne svjetske festivale, osvojio Europsku filmsku nagradu i postao prvi (hibridni) dokumentarac koji je Hrvatska nominirala za Oscara.

Plastičnim, ali inovativnim prikazom geneze nastanka fašizma u društvu, koristeći kreativne filmske postupke i angažirajući autentične stanovnike grada u kojemu se rodio i odrastao, Bezinović je napisao ljubavno pismo i najbolju moguću turističku razglednicu antifašističkoj Rijeci, onoj kakvu znamo i volimo već desetljećima, Rijeci kojoj ovakvi filmovi ne daju da usahne kao onaj studentski prosvjed s početka priče.

''Fiume o morte!' vidim kao nastavak svog ranijeg stvaralaštva. U njemu sam objedinio razne umjetničke pristupe koje sam koristio u ranijim filmovima, npr. arhivsko istraživanje, cinema vérité, rekonstrukciju, performans, opservaciju, igrani film, eksperiment… Temeljio sam ga na vrijednostima koje su, vjerujem, bile prisutne u mom radu i ranije: na želji za kreativnom interpretacijom svijeta oko nas, na transkulturalizmu, na solidarnosti i na izgradnji zajednice kroz stvaralaštvo. Također, film sam gradio na otporu nekim vrijednostima koje osobno ne dijelim, na otporu autoritarizmu, militarizaciji, kapitalizmu, nacionalizmu i fašizmu. Mislim da stvaralaštvo i otpor nisu proturječni pojmovi. Brojna priznanja ovom filmu potvrda su da sam na dobrom putu, a biti na dobrom putu je lijep osjećaj', kaže nam Bezinović danas, s dobrodošlim odmakom.

Lekcije s puta oko svijeta

Od premijere u Rotterdamu u veljači 2025. godine, gdje je odmah pokupio glavnu nagradu na, ako pitate filmaše, posljednjem pravom festivalu visoke klase, Bezinović putuje svijetom i prima zaslužene hvalospjeve. Nameće se stoga još jedno pitanje – koje lekcije čovjek koji promovira progresivne vrijednosti može naučiti putujući svijetom i promovirajući film što predstavlja obaveznu školsku antifašističku lektiru?

'Naučio sam da u cijelom svijetu žive ljudi koji dijele moje vrijednosti i da naša lokalna priča nije ništa manje vrijedna od svjetskih priča. Odrastajući u devedesetima, slušali smo priču o tome da je Hrvatska u tranziciji i da moramo doseći vrijednosti Zapada. Nakon godinu i pol putovanja još više cijenim činjenicu da Hrvatska ima gotovo besplatno zdravstvo i školstvo i da su nam ovdje i more i gore nadohvat ruke bez velikih troškova i stresa. Dodatno sam naučio koliko je turistifikacija štetna za lokalno stanovništvo i koliko je lijepo putovati brzim i kvalitetnim željeznicama, što u Hrvatskoj nije slučaj. Također sam sretan što sam posjetio brojne progresivne gradove i doživljavam ih kao gradove koji su sestrinski ili bratski Rijeci, o kojoj maštam. To su Bologna u Italiji, Bilbao u Španjolskoj, Bristol u Engleskoj i Portland u SAD-u. Mislim da bi riječke političarke i političari od scena u tim gradovima mogli štošta naučiti', vrlo precizno navodi autor koji je nagradu rodnog grada preusmjerio u edukaciju maturanata o prizivu savjesti. U tom se duhu nadovezuje:

'Imam dojam da sam na tim putovanjima bio i neslužbeni ambasador antimilitarističke i antinacionalističke Rijeke. Često mi je bilo frustrirajuće znati da imam slobodu govora, ali da će u medijima svejedno dominantno biti prisutni plaćeni narativi onih koji su trenutno na poziciji moći. Bitno je da mladi ljudi u Hrvatskoj jasno čuju da je priziv savjesti na nesluženje vojnog roka njihovo ustavno pravo. Nisam siguran do koliko je mladih osoba došla ta informacija, ali se nadam da alternativne informacije i ideje na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, dođu do čitatelja, slušatelja i gledatelja', zaključuje Bezinović.

Na ovo nemamo puno toga dodati, osim zaključiti da je moralo proći 35 godina života u ovoj državi kako bi se pojavila osoba dovoljno zrela da razumije svoju generaciju, ali i generacije iznad i ispod svoje, te dovoljno suvisla da im uputi jasnu, artikuliranu i angažiranu poruku u duhu svijeta u kakvom bismo svi trebali živjeti. A podloga za tu poruku su pritom visokokvalitetni umjetnički proizvodi, izvedeni inventivnim i eklektičnim filmskim alatima, koji – slučajno ili namjerno – anticipiraju stvarnost. Ako to nije vizionarstvo, onda ne znamo što jest.