Kad je Drago Hedl, jedan od najvažnijih hrvatskih istraživačkih novinara, prije otprilike godinu dana objavio svoju knjigu Matija, reakcija javnosti bila je gotovo jednoglasna – njegova ogoljujuća, duboko uznemirujuća ispovijed na 350 stranica o suočavanju sa samoubojstvom sina eksplodirala je silovitom snagom kakvu već može generirati jedno takvo memoarsko suočavanje s najgorim ljudskim strahom, gubitkom djeteta – i knjiga je u kratkom roku doživjela nekoliko izdanja.

Priznati pisac niza pitkih krimića s izbrušenim osjećajem za narativnu strukturu teksta dugogodišnjeg novinara, Hedl je ispisivanju svoje boli pristupio s istim principom dokumentarističkog realizma i literarne discipline, gradeći moćnu autobiografsku proznu pletenicu, pisanu realno, precizno i suzdržano: na jednoj razini, knjiga je prisjećanje na Matijin život, roditeljstvo, prošlost u kojoj je njegov sin još uvijek živ i ima budućnost; na drugoj je riječ o suočavanju sa stvarnošću tragedije i konačnošću svijeta kakav je dotad poznavao, dok se na trećoj odvija njegovo nemilosrdno propitivanje vlastite uloge i krivnje.

Kako od boli napraviti predstavu?

Dijelom zbog Hedlove javne uloge i ugleda, ali još više zasigurno zbog teme koju otvara a koja je još uvijek obavijena stigmom, pa čak i sramom – depresije i samoubojstva, kazališni redatelj Patrik Lazić prepoznao je društveni potencijal ovoga teksta koji može nadmašiti i književnost, a možda i sam život čovjeka kojemu je posvećen, i kroz scensku adaptaciju doprijeti do šire publike i postati mjesto neke vrste zajedničke katarze, te je odlučio od Matije napraviti predstavu. Ali kako pretvoriti bol – tu strašnu, usamljeničku emociju – u scenski materijal, u priču, u gestu, u radnju? Jer o tome je, zapravo, Hedlova knjiga. Ona je ukoričena bol.

I eto, Lazić je uspio. Njegova predstava Matija, sa samo troje glumaca oboružanih riječima i gestama, nije tek dramatizacija teksta – tekst je jedan od provodnika ove ubojite emotivne scenske bombe, njegova narativna kičma – već svojevrsna odiseja kroz labirinte tuge, duboko potresna, sjajno glumački izvedena, do kraja iskrena ljudska drama, neugodna do kostiju, zastrašujuća, ekstremno emotivna. Mala, komorna predstava od jedva sat i dvadeset koje provedete u zapanjeno šutljivoj nevjerici, dok u vama sve vrišti od užasa. I, vjerujte mi, još dugo dugo odjekuje.

U promišljanju prevođenja Hedlova književnog stila u scenski jezik Lazić se oslanja na njegove ključne točke, pa režija, dramaturgija i gluma "preuzimaju" sve karakteristike izvornika: nelinearnu montažu, vremenske skokove, dramatične lomove, minimalizam. Polazište za priču je tragedija iz listopada 2018. godine, kada je Matija, uspješni znanstvenik na prestižnom američkom sveučilištu Yale, u 43. godini života počinio samoubojstvo.

'Nema više našeg Matije'

Samoubojstvo je počinio u ponedjeljak, 15. listopada, u sobi hotela Marriott Courtyard u New Havenu i sve je pažljivo isplanirao. Znao je da će njegovo beživotno tijelo pronaći sobarica nakon što se nije odjavio iz hotela – odmah do vrata ostavio je poruku koja je sve objašnjavala, u kojoj je pisalo: "Ovo je samoubojstvo. Samoubojstvo natrijevim azidom". Sobarici je ostavio 100 dolara. Ostavio je i oproštajna pisma za majku i oca. Stan je počistio i pospremio, financije je na vrijeme uredio. Policiji je ostavio detaljne upute koga nazvati i na koji način obavijestiti njegove roditelje.

Predstava započinje gdje i knjiga: Drago (Dražen Bratulić) dolazi bivšoj ženi u sitne jutarnje sate, kako bi joj priopćio strašnu vijest. Snaga Hedlove proze, koja unatoč jednostavnom, u svojoj suzdržanosti nevjerojatno sugestivnom jeziku bez ukrasa i patetike (ili baš zahvaljujući njemu), od prve riječi trese čitatelja njegove knjige, u predstavi je detonirana rečenicom koja odjekuje odnekud iz publike: "Nema više našeg Matije".

Ona, Ljerka, glumi ju Doris Šarić Kukuljica, ne razumije, ne prihvaća. Previše je apstraktno – kao što to sasvim sigurno u stvarnosti i jest. Zastrašujuće stvarno i istodobno nepojmljivo. Ta ih rečenica odjednom ponovo spaja – nisu više dvoje gotovo stranaca koji imaju zajedničko odraslo dijete i neki život što je davno prošao; sad su isti, ujedinjeni u boli koja je samo njihova, stvarna, vrlo sadašnja, ali koja, kao što znaju svi koje je ikad nešto boljelo, ostaje tvrdoglavo nedjeljiva, pa samim time i neublaživa. Bol je nešto s čime se svatko mora nositi sam.

A onda kreće putovanje…

Smrt sina sad je magnet koji ih uvlači u zajednički scenski prostor – kvadrat ispunjen pijeskom i ograđen niskim letvama; središnja pozornica ove tragedije u maloj prostoriji kuće u kojoj djeluje Arterarij nedaleko zagrebačke Petrove crkve, okružena gledalištem od 40-ak ljudi. Pijesak je višeslojna metafora, pješčanik djetinjstva ali i pustinja samoće koja je sada zarobila Matijine roditelje. Ona rečenica s početka postaje okidač za putovanje koje nije samo fizičko – preko oceana po urnu – već i metafizičko, kroz krhotine sjećanja, preispitivanja i krivnje. Hedl u knjizi u trideset i sedam poglavlja gotovo kirurški precizno prati trideset i sedam dana koliko je trajala birokratska borba da se tijelo njegova sina vrati iz Amerike u rodni Osijek.

Lazić se zadržava na ključnome i pažljivo kroji dramaturgiju komada: sadašnjost, opterećena birokratskom bešćutnošću i tupom boli, izgovara se monološki, kao ispovijed. Prošlost je, pak, isprepletena dijalozima, ispunjena svjetlucavim trenucima djetinjstva i toplinom koja budućnost, koja je u međuvremenu postala nemoguća, čini mogućom. Matija je i tu i nije tu – isklizava iz prizora u prizor, iz raspoloženja u raspoloženje, iz sadašnjosti u prošlost, iz jednog lika u drugi (igra ga sjajni mladi glumac Domagoj Ikić, koji utjelovljuje i razne druge sporedne likove ove komorne obiteljske tragedije); curi i transformira se poput kapljice žive; neuhvatljiv i uporno odvojen od ostatka.

Priča koja ostavlja bez riječi

Ali pravi emotivni materijal predstave nose Ljerka i, još više, Drago, i to ne samo zato što naprosto nije moguće udaljiti se od njegove autorske perspektive. Više proživljavajući svu tu alkemiju emocija na pozornici nego kroz klasičnu glumu, iako, dakako, glumi izvrsno, Bratulić u ulogu ugrađuje kombinaciju teško kontrolirane suzdržanosti i eksplozivne siline Hedlova rukopisa, stvarajući snažan, tragičan i slomljen ali stamen lik čovjeka koji se raspada, koji se zapravo već odavno raspao, ali koji i dalje stoji. Na kraju, to i jest ono najubojitije – nakon svega, on je još uvijek živ, a neživ.

Hedl je u knjizi ispisao predivnu odu svojem djetetu, osjetljivom mladiću koji je bio divan sin, dobar prijatelj, velikodušan suradnik, sjajan i uspješan znanstvenik, čovjek istančana ukusa, koji je obožavao klasičnu glazbu, koji je uvijek mislio na druge, i kojega je požderao akademski stroj prestižne institucije na kojoj je godinama radio robovskim tempom, što ga je sve stajalo mentalnog zdravlja i, na kraju, života.

Ali ispisao je još nešto. Meditaciju o najljudskijoj, najvažnijoj niti u dugačkom lancu ljudskoga postojanja: vezi – neraskidivoj i jedinstvenoj – čovjeka i njegova mladunca, tom jedinom uzemljenju našeg kratkog vijeka na ovome svijetu. Predstava Patrika Lazića, nepretenciozna nezavisna produkcija koja opstaje onkraj svjetala velikih pozornica, puno je više od empatičnog hommagea jednom cijenjenom hrvatskom intelektualcu i njegovoj boli. Nemoguće je pogledati je i ostati ravnodušan.