Zamislite tipa koji voli svoju ženu. I, jer je voli, brine, a da bi mogao manje brinuti i mirno spavati, uveo je sve moguće metode maksimalne kontrole nad životom, ponašanjem i kretanjima svoje supruge. U takvoj situaciji, svi znamo, moguća su samo dva scenarija. Prvi, ona nikome ne govori ništa, ostaje i trpi dalje. U drugom scenariju, nisu je učili da šuti pa ona, čim osvješćuje ponavljajući obrazac, reagira, odlazi. Sad vas molim da se zapitate: biste li tog čovjeka prokazali kao zlostavljača? I ne, odgovor ne bi trebao ovisiti o tome je li ili nije bilo fizičkog nasilja.

Ovo je važno, jer u tome leži odgovor na pitanje zašto u suvremenim društvima, koja se vole nazivati ravnopravnima, odnos prema ženama i dalje nosi duboke ožiljke patrijarhalne tradicije: zato što svoje kćeri umjesto da ih odgajamo za slobodu, pripitomljujemo za prilagodbu. A trebali bismo ih odgajati da budu ratnice. Jer što drugo da budu, ako žive u ratu? Ratu, koji će trajati dokle god sustav normalizira mušku moć i racionalizira žensku šutnju.

Priča koja će vas emocionalno dotući

Taj rat, u svom njegovom zapanjujućem, paralizirajućem užasu, sad imamo priliku gledati u Gavelli, u predstavi Sigurna kuća, premijerno postavljenoj u petak 24. listopada po motivima istoimenog romana Marine Vujčić (Fraktura, 2024.), autorskom projektu redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić koji spaja dokumentarni materijal i psihološku rekonstrukciju nasilja u silovit, traumatičan scenski mehanizam.

Emocionalno iscrpljujuća, intenzivna predstava, puna tjeskobne nelagode, njihova Sigurna kuća brutalno i precizno definira (ne)slobodu (kako razumijemo granice vlastitog dostojanstva?) i istinu (zašto bi iskustvo boli, nelagode ili traume moralo proći test racija?), lucidno kontekstualizira pojedinačne slučajeve kao dio povijesnog i globalnog obrasca femicida i institucionalnog poricanja ženske traume i, beskompromisno nam oduzimajući i samu pomisao na katarzu, prebacuje fokus pitanja "zašto nije otišla" na kolektivnu odgovornost za stvaranje svijeta u kojem je zatvor postao jedina "sigurna" kuća za ženu.

Od ljubavne idile do apsolutnog sloma

U gotovo dva desetljeća koliko ovaj autorski dvojac zajedno radi, Tomić i Kovačić razvile su prepoznatljivu poetiku koja pozornicu tretira kao otvoren sustav – njihovo je kazalište polifono, slojevito, precizno komponirano ali je otvorene, prozračne strukture; umjesto pripovijedanja, koriste montažu i kontrapunkt, izmjene registara, preklapanje osobnog i općeg. Rijetko slijede linearnu naraciju; predstava se gradi kao niz međusobno povezanih prizora, fragmenata, svjedočanstava i refleksija koji stvaraju višeglasje.

U Sigurnoj kući osnovna je struktura trodijelna i kombinira dokumentarni pristup, scensku izvedbu i narativnu dramu u čijem je središtu priča Lade Lončar (35), žene koja je nakon godina sustavnog zlostavljanja ubila supruga, uglednog sveučilišnog profesora Mira Lončara (46). Unutar tog formalnog dramaturškog kostura, svaki je sloj razbijen u niz sadržajnih kapsula koje međusobno interferiraju: malo gledamo lecture performance, u kojem glumci didaktički nabrajaju povijesne feminističke umjetničke reference i daju širi kontekst Ladinoj priči – a zatim povremeno i hladni, dokumentaristički odmak od psihološkog užasa koji se odvija u drugom sloju, koji prati razvoj odnosa od prividne ljubavne idile do apsolutnog sloma.

Ova predstava pripada Dijani Vidušin

Ta poliperspektivna dramaturgija s jedne strane omogućuje potrebnu analitičku distancu, dok istodobno srž izvedbe ostaje u majstorskom uprizorenju neprimjetne eskalacije psihičkog nasilja, pokazujući kako je Mirova karizma i intenzivna ljubavna "bajka" metastazirala u patologiju i kontrolu manifestiranu kroz trivijalne, svakodnevne trenutke. Dok je kompozicija predstave fragmentirana, kičma priče ostaje tvrdoglavo dosljedna, linearno prikazujući postupnu eroziju Ladina identiteta od romantične fascinacije do potpunog psihološkog i fizičkog zarobljavanja.

Tu središnju os nose Dijana Vidušin i Enes Vejzović u ulogama Lade i Mira, oboje s izvanredno pažljivo artikuliranim, slojevitim scenskim karakterima koji u potpunosti izbjegavaju stereotip žrtve i nasilnika, sjajni glumački partneri u precizno izgrađenom odnosu moći, straha i ovisnosti. No, dijelom i logikom uloge ali još više snagom izvedbe, neupitno je da predstava "pripada" Vidušin: to kako je precizno, ogoljeno prisutna, raskošno iznijansirana a bez trunka patetike, svaka scena mikrosvijet niza registara… Gledam je godinama i godinama je uporno hvalim, i gotovo mi je glupo reći, nakon što sam otprilike slično rekla za njezinu Medeju, ali vjerujte mi, ovo joj jest uloga karijere, ne zato što je njome dosegnula neku novu puninu vlastite glumačke zrelosti (a jest), nego jer je napravila takav koncentrat da gotovo prestaje biti "tek" tumač lika. Eto, toliko je stvarna.

Majku ćete htjeti propisno išamarati

Autorice su iz romana uzele ključne točke, sve redom niz poznatih obrazaca (ali što je život nego niz klišeja?), koji tako taksativno prikazani djeluju još banalnije, što čitavu stvar čini još zastrašujuće stvarnijom. Ljubavni početak, izolacija, prvi šamar, izostanak reakcije obitelji, inertnost institucija, sve to čini strukturalni kostur predstave iz kojega izrasta intenzivan teritorij apsolutne neugode. Majka je kritična točka i ishodište nerazumijevanja Ladine tragedije (i tu se sad vraćamo na početak ovog teksta i onu priču o odgajanju ratnica), jer utjelovljuje duboko ukorijenjene obrasce ženske pokornosti i opsjednutosti vanjskim dojmom, a Ksenija Pajić ju je odigrala tako da sam čitavu predstavu imala potrebu vrištati, kad već ne mogu izletjeti na pozornicu i išamarati njen lik.

Svaki sloj predstave ima drugu izvedbenu frekvenciju, pa suhoparnu didaktičnost prvog dijela predstave – u kojem se, na ogoljenoj sceni, kroz kombinaciju arhivskih materijala, projekcija i izvedbenog komentara uspostavlja (vrlo zanimljiv) povijesni, estetski i politički okvir nasilja nad ženama – u paralelnom izvedbenom rukavcu zamjenjuje živi organizam sastavljen od toplo dizajniranih mikro-modula (scenograf je Matija Blašković) stambenih ćelija koje se stalno preslaguju po pozornici, pa se čini kao da scenski prostor diše zajedno s dramom koja se odvija unutar njega; dojam dodatno naglašen glazbom Nenada Kovačića.

Kako pomoći nekome tko tvrdi da mu nije ništa?

U tom narativnom dijelu autorice su pronašle preciznu mjeru između pojedinačnih karaktera i njihove funkcije u zajedničkom mehanizmu; svi su likovi jako dobro dozirani i, ne manje važno, nije se upalo u zamku pojednostavljivanja u prikazu susjedstva, sloja pasivnih svjedoka koji ovdje nisu karikirani kao bešćutni promatrači; problematika susjedstva koje "sve vidi a pravi se da ne vidi" nije baš tako jednostavna.

Filip Šovagović sa šarmantnom toplinom igra Ladina oca, Lana Meniga u dvostrukoj ulozi sestre Nine i prijateljice Magde donosi energiju i lucidnost, a Đorđe Kukuljica i Barbara Nola imaju dobru dinamiku susjedskog para koji vidi ali je nemoćan djelovati, dok Ivana Bolanča i Ivan Simon utjelovljuju onu poznatu, društveno najčešću poziciju: susjeda koji se ne žele miješati. Kad čak i Siniša Ružić kao stariji susjed koji ne izlazi iz stana postane alarmiran, znamo da je drama doista eskalirala.

Memento mori za žive žene

Vrijeme je personificirano u tempu: dramske scene prelaze u filmski oblikovane kadrove gdje slike usporavaju do granice zamrznutog trenutka pa se zatim naglo ubrzavaju (za scenski pokret zaslužna je Lada Petrovski Ternovšek), u tjeskobno nepredvidivoj harmonici koja radnju ritmički razapinje između statike i eksplozije, proizvodeći snažan osjećaj nestabilnosti koji potencira efekt procesa psihološke dezintegracije glavne protagonistkinje. Da je vrijeme nelinearno znamo već na početku, na kojemu je Lada već ubila muža, što je nevidljivi sloj predstave koji se izravno referira na paralelnu radnju u romanu, u kojoj Lada služi zatvorsku kaznu – drugi je rukavac retrospektivni prikaz sedmogodišnjeg braka prožetog sofisticiranim obiteljskim nasiljem.

Da je on ubio nju, bilo bi jednostavnije dokazati da on doista jest bio zlostavljač, a Lada bi bila svedena na još jednu žrtvu, statistiku. Kao svojevrstan lajtmotiv, sablast iz druge dimenzije, Helena Buljan igra nijemog svjedoka, simbol svih žena čije su smrti registrirane tek kao inicijali u crnim kronikama – memento mori za žive žene i arhetip žrtve, ali i neka vrsta političke i etičke crne rupe društva.

Stvari koje treba govoriti djevojčicama

Ako se pitate zašto nije otišla; kako znate da nije pokušala? Svojevrsna prijelomna točka predstave, nakon koje ulazimo u završni krešendo, upravo je Ladin odlazak u Centar za socijalnu skrb, koji razotkriva svojevrsni strukturni glitch, mehanizam institucionalne paralize koji u osnovi znači da izlaza nema. Marina Vujčić u svojem romanu predlaže isti lijek od ove vrste nemoći koji predlažem i ja: njena Lada na zamišljenom kraju svojih devet krugova pakla plus tri tisuće dvjesto i nešto dana u kaznionici, u svojoj mašti u svijet izlazi u punoj ratnoj spremi: razvila je kožu kakvu imaju vodozemci, ima tvrdi vanjski oklop, kliješta i bodlje.

Predstava se zadržava u domeni racionalnog uz potpuno istu poruku: sljedećoj u tom nizu, onoj koja je danas djevojčica a sutra će biti djevojka i žena, treba pružiti novi, zdravi narativ; naučiti je da ne mora biti pokorna, da se ne mora bojati biti glasna, da ne mora biti poslušna i bespomoćna. Reći joj stvari koje djevojčicama treba govoriti da kasnije, kad odrastu, ne završe kao žrtve. Kad svi muškarci koji pogledaju ovu predstavu izađu s nje s grčem s kakvim, sasvim sam sigurna, s nje izlazi apsolutno svaka žena u publici, to bi mogao biti barem mali znak da smo napokon postali društvo koje je spremno odgajati ratnice. Pa da kad te ratnice narastu, možda napokon taj rat i dobijemo. Do tad: Ukoliko trenutno trpite obiteljsko ili partnersko nasilje i trebate pomoć, nazovite 116 006.