Kad je napisao svoj formativni roman 'Nigdje, niotkuda' – formativni u smislu knjige koja je bila prekretnica i otkriće, i za samog svog autora, i za čitatelje, i za regionalnu književnu scenu – Bekim Sejranović već odavno nije živio u Rijeci, gradu koji ga je na neki način izgnao i izdao, koji ga je oblikovao, ali nikad prihvatio do kraja. Godine 2008. Sejranović je za svoj romaneskni prvijenac (napisao je prije toga zbirku priča 'Fasung', 2002.) dobio Nagradu Meša Selimović za najbolji roman godine na prostoru bivše Jugoslavije: bio je to prvi kamenčić na putu koji će ovog vječnog izgnanika, čovjeka bez adrese, u trajnom tranzitu, nekoga tko dolazi niotkuda i ne pripada nigdje, u konačnici odvesti tamo gdje on, barem u lokalnom općem imaginariju, i pripada – pojavio se novi književni glas, radikalno iskren, nenametljiv, progonjen, ali istodobno topao i duhovit, i postali smo više nego spremni prisvojiti ga, dati mu toliko željeni kontekst.

Imao je samo 48 godina kad je umro

On sam u Hrvatsku se ponovo vratio tek 2015., na kratko, jer već je 2018. opet živio u Oslu, u svojem izgnaničkom životu, da bi 2020. umro u Banjoj Luci. Imao je 48 godina. Trajni dom je, eto, napokon našao, možda je stigao još ponešto ka čemu je stremio, ali je li ikad ugledao ono za čim je – barem sudeći po njegovoj književnosti – vječno tragao, izlaz iz nemoći? Do tad je napisao još četiri romana, i svi nose u sebi ono što je već u 'Nigdje, niotkuda' upisano u temelje Sejranovićeve spisateljske poetike: pisanje iznutra, bez obrane, bez moraliziranja i dramatiziranja, ali i bez opravdavanja i bez potrebe da se ikome svidi; pisanje, naprosto, o životu, koji je takav kakav jest, neuređen, neobjašnjen, fragmentiran, pun odsutnosti – mjesto bez orijentira, motiva, razumijevanja.

Sejranović se pritom ne trudi ostaviti dojam da mu je važno držati se istine – naprotiv, tko je čitao njegove knjige zna da mu je laž nužna, gotovo prirođena: ona mu omogućuje da stalno iznova nadopunjuje priču, ispunjava zjapeće praznine i kao pisac od vlastite književnosti gradi kuću prema vlastitoj unutarnjoj mjeri. Uostalom, književnost tome i služi, da ponudi dom, ne kao prostor, već kao stanje duha, sigurnu luku u kojoj pisac smije postojati bez osjećaja krivnje, isključenosti, nepotpunosti. U tome i jest veličina Sejranovićeve proze: duboko introspektivna i sastavljena od komadića autorova identiteta, njegova se književnost otkriva kao zrela, punokrvna fikcija, autobiografija pretvorena u umjetnost.

Gdje završava interpretacija, a počinje prepoznavanje?

E sad, kako pretočiti emocionalna stanja i egzistencijalni nemir u vizualni i tjelesni scenski jezik i iz sve te suzdržane tuge i tankoćutnosti oblikovati dramsku predstavu? Ivica Buljan svoju je režiju u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci odlučio temeljiti na dramatizaciji Gorana Vojnovića, još jednog pisca 's rubnih pozicija', ali potpuno različitog senzibiliteta od Sejranovićeva. Vojnović je autor jakih narativnih struktura i u tom smislu filtriranje Sejranovićeva glasa u njegovu ključu osiguralo je dramaturšku disciplinu potrebnu kako bi tekst sastavljen od djelića sjećanja i epizoda gubitaka koji čine Bekimov svijet dobio artikulirani dramski konstrukt.

Sejranovićev unutarnji, razlomljeni, esencijalno nježni glas Vojnović je zamijenio jasnom verbalizacijom; pretvarajući šapat u puni zvuk, pisac nije krivo interpretirao drugoga pisca, ali ga je donekle ogolio od nutrine; ostalo je na Buljanu da svojom režijom prenese sve one tišine i krhkosti Bekimova nemira, a da ih ne zgazi. Dramatizirati Sejranovića znači dramatizirati nedostatak: nedostatak oslonca, nedostatak smisla, nedostatak ljubavi. Prelazeći prag smrti, jer Sejranović više nije živ da bi mogao reći što misli, ako je želio odati počast njegovoj književnosti i istodobno napraviti hommage jednoj po svemu fascinantnoj osobnosti čija biografija u sebi nosi sve tragedije recentne povijesti naših prostora, Buljan je morao Bekima pažljivo saslušati.

Sav kaos Sejranovićeva života je tu, ali nema književnosti

I jest. Jer nemoguće je tvrditi da njegova inscenacija romana 'Nigdje, niotkuda', koprodukcija s HNK-om Split i perjanica aktualnog repertoara riječkog nacionalnog teatra, ne sadrži esenciju onoga što je bio Bekimov život, njegova lutanja – od djetinjstva u Brčkom kod 'majke' i djeda (igraju ih Nives Ivanković i Damir Orlić) gdje je pravu majku (sjajna Ana Vilenica) viđao tek kao prolaznu sjenu; preko kratke epizode s otuđenim ocem (solidni Deni Sanković) u Bosanskoj Gradiški, pa života u Bakru, gdje je pohađao srednju Pomorsku školu, studiranja u Rijeci (upisao je prvo pomorstvo a potom književnost na Filozofskom fakultetu, ali nije uspio diplomirati jer je u silnim tranzicijama postao svojevrsni bezemljaš) i izgnaničkog života u Norveškoj – kroz raspade odnosa, zapadanja u ovisnost, fizičko propadanje i egzil (kako metaforički tako i onaj stvarni)… Sve je tu, na sceni.

Svjestan silne fundamentalne snage Sejranovićeva predloška, Buljan je odlučio posegnuti za ekspresivnom estetikom, gotovo animalnom u izrazu, prepoznatljivom za toga redatelja. Rezultat je predstava koja, dok gotovo voajeristički crpi iz jedne tragične biografije, efektno uspijeva prikazati kaos čovjeka razapetog između jezika, nacija i kontinenata, i u tom je smislu duboko potresna i nimalo svakidašnja, ali koja – rekla bih, nažalost – ni po čemu ne odaje počast Sejranovićevoj zavodljivo smirenoj književnosti. Možda – vjerojatno – to i nije bio cilj.

I sad ti reci, jel' to ljubav, ili koji je vrag

Kod Buljana je sve fizičko, bestijalno, seksualno – grubo, naglo i eksplicitno, dok je Sejranović blag i nježan, čak i apologetski, pa i kad je najeksplicitniji u svojim mrakovima. Njegova tiha klizanja prema dnu nipošto nisu spektakli. Osim jedne nove i pritom potpuno autentične priče, Buljanova predstava režijski ne donosi ništa što već nije viđeno. Pokret nabijen eruptivnom sirovošću, na fragmentiranoj sceni – pri čemu je unutarnji dio pozornice poput nekog rezervata nepotrebnih kretnji (za čitavog trajanja predstave, gotovo svi su glumci uglavnom neprekidno na sceni, ali većinom opterećeni ponavljajućim besmislenim pokretima, trik koji ima unijeti dinamiku u inače u nizu segmenata statičnu predstavu), dok je proscenij zamišljen kao poprište svih Bekimovih raslojenosti: roman je – a to nastoji slijediti i njegova dramatizacija – koncipiran kao jedna dugačka epizoda dženaze amidže Alije (Zoran Prodanović Prlja) u kojoj se stvarnost ukopa i groblja isprepliće sa sjećanjima protagonista, zahvaćajući daleko u obiteljsku povijest, pa preko djetinjstva naovamo, sve do aktualnog trenutka u kojemu mu, na samome kraju romana, djed pruža požutjelu fotografiju iz 1945., na kojoj su on i 'majka', i govori, nesvjesno sumirajući jedino što je Sejranoviću ikada bilo istinski bitno: 'I sad ti reci, jel' to ljubav, il' šta je, kojeg vraga…'

Mrak ga nije plašio, već privlačio

Vremenski rukavci, flashbackovi, introspektivni monolozi, izmjena prostora i jezika, ljudi i sudbina – sve je to u romanu u organskom suživotu. No, u ovoj produkciji, umjesto da se stapa, kao da se međusobno nezgrapno sudara. Ostaje dojam kaotične raskuštranosti koja, iako potencijalno opravdana kao estetska gesta u prikazu rascjepkane svijesti, ovdje ne funkcionira kao dovoljno promišljena struktura, dapače, čitavo sam se vrijeme pitala u kolikoj je mjeri moguće, nekome tko nije upoznat s romanom (i Bekimovom biografijom), shvatiti sve te rukavce radnje i životnih ekscesa.

Nisam sigurna ni da je odluka da Leon Lučev kao odrasli Bekim najveći dio predstave promatra vlastiti život iz neke pozicije onkraj, što je, opet, simbolički snažna gesta, ali u realizaciji potpuno beživotna. Tarik Žižak kao mladi Bekim povremeno igra na rubu infantilnog, ali ima glumačku prisutnost i fizičku posturu kojima opravdava svoju ulogu. Strukturalno je predstava podijeljena na Brčko, Rijeku i Otok S., na dalekom sjeveru Norveške, gdje je Bekim proveo neko vrijeme pokušavajući pobjeći od sebe, samo da bi se tek tamo oslobodio svih civilizacijskih uzusa. U ovoj inscenaciji, taj otok postaje i mjesto njegova sudbonosnog susreta sa Selmom (Romina Tonković), još jednim utjelovljenjem svih Bekimovih ovisnosti, gubitaka i destruktivnih impulsa. Kao da je morao sebe potpuno poništiti da bi mogao disati, Sejranovića su uporno privlačila rubna mjesta – mrak ga nije plašio, već izazivao.

Dobro je što ga je Rijeka napokon priznala

Replika Munchova Krika koja iz pozadine dominira scenografijom (scenograf je Aleksandar Denić) pomalo je predvidljiva metafora Norveške, egzistencijalne tjeskobe, i Sejranovićeve veze s Munchom kroz strip o njemu koji je preveo na hrvatski. No, Sonda Trinaest (svjetlo) i Toni Soprano Meneglejte (video) izvrsno su vizualno oblikovali različite intonacije vriska unutarnjeg raspadanja koje se ne da ni strukturirati ni obuzdati.

Sa samom Rijekom Sejranović je, kažu, imao bolan odnos, ako uopće postoji mjesto na kojemu nije osjećao istu vrstu egzistencijalnog izgnanstva koje ga je svugdje pratilo. Pa i sam naslov njegova romana, stih pjesme riječke grupe Let3, može se shvatiti kao dio iste borbe za obostranim prepoznavanjem i pripadanjem. Dobro je to što ga je taj grad posmrtno napokon prihvatio i kroz ovu predstavu priznao kao svojega, na neki ga način prizvao, i odao počast svojem piscu, koji je ispod sve tame, pod slojevima droge, melankolije i ponekad brutalne iskrenosti, bio istinski pisac nježnosti, tišine, tuge i čežnje. A to je možda najbliže što kazalište može prići životu koji se sâm nikada nije znao uprizoriti.