"Da unište demokraciju, antidemokratima je potrebno otprilike toliko vremena koliko traje prosječan godišnji odmor". Duboko uznemirujuća tvrdnja i povijesno posve točna: u veljači 1933. točno je toliko bilo dovoljno nacistima da njemačku parlamentarnu demokraciju pretvore u brutalni totalitarni režim. Kako kaže njemački novinar i pisac Uwe Wittstock u svojoj knjizi Veljača 1933. Zima književnosti: Tko je krajem siječnja otputovao iz pravne države, vratio se u diktaturu. Što je bilo dalje, svi znamo.

U svojoj zimi književnosti, dugogodišnji urednik u prestižnim medijima poput Frankfurter Allgemeine Zeitunga i Die Welta te bivši glavni lektor legendarne kuće S. Fischer, autor zapaženih biografija Karla Marxa i Marcela Reich-Ranickog, s kirurškom preciznošću dokumentira kako je bilo potrebno samo četiri tjedna i dva dana da Hitlerov uspon na vlast rezultira potpunim ukidanjem građanskih prava.

Služeći se dnevnicima i pismima protagonista, Wittstock gotovo filmski rekonstruira sudbine intelektualaca koji su u veljači 1933. od uglednih građana postali masovni izbjeglice. Od Thomasa i Heinricha Manna do Bertolta Brechta i Else Lasker-Schüler, njemačka je kulturna elita bila zatečena munjevitim slomom civilizacije.

Podsjećajući kako je slom pravne države onima koji u njemu žive po svojoj naravi "nezamisliv" sve dok on ne postane svakodnevica, jedan od najistaknutijih glasova suvremene njemačke kulturne scene ponudio je alarmantno ogledalo našem vremenu. Wittstock ne skriva paralele s današnjicom, ukazujući na rastuće društvene podjele, nemoć umjerenih stranaka pred ekstremizmom i ono što naziva "stalnom ozlojeđenošću na internetu koja produbljuje razlike".

Veljača 1933. Zima književnosti uzdrmala je i osvojila svjetsku čitalačku publiku: knjiga je postala globalni bestseler preveden na petnaest jezika, između ostalog i na hrvatski u prijevodu Gordane-Dane Grozdanić i izdanju nakladničke kuće Gymnasium.

Uwe Wittstock jedan je od istaknutih gostiju ovogodišnjeg Zagreb Book Festivala, koji se održava od 11. do 15. svibnja u Zagrebu, a uoči tribine na kojoj će u srijedu, 13. svibnja predstaviti svoju knjigu, s autorom smo popričali o tome koliko su suvremena društva doista naučila iz iskustva 1933. godine, zašto su demokracije i danas ranjive na autoritarne tendencije, kako se jezik, mediji i digitalni prostor pretvaraju u polja manipulacije i polarizacije te može li književnost još uvijek sačuvati prostor nijansiranog mišljenja i društvenog dijaloga.

U svojoj knjizi opisujete "zimu književnosti" u kojoj su pisci postali masovne izbjeglice, zanijemjeli i nestali bez traga. U današnjoj geopolitičkoj igri velikih sila, gdje su migracije i tehnologija sredstvo pritiska, prijeti li nam novi oblik kulturalnog iščezavanja?

Da; vidim jasne paralele s našom sadašnjošću. Između 1922. i 1938. godine u Europi su na vlast došli brojni fašistički i diktatorski režimi. I premda danas ne bismo smjeli olako poistovjećivati desni populizam s fašizmom, posljednjih desetak godina svjedočimo izrazitom jačanju autoritarnih vlasti – u Europi, Sjedinjenim Državama, Argentini, Indiji i drugdje. To je vrlo zabrinjavajuće.

Nakon početka rata u Ukrajini 2022. godine, tisuće umjetnika i pisaca bile su prisiljene pobjeći iz Putinove Rusije u egzil. Razlozi njihova bijega zastrašujuće su slični onima zbog kojih su njemački intelektualci nakon 1933. morali napustiti svoju zemlju. Upravo je ta podudarnost jedna od najuznemirujućih paralela našeg vremena.

Već u siječnju 1933. Joseph Roth piše da je "zavladao pakao" i da "naši životi" više ne vrijede ništa. Zašto su intelektualci koji upozoravaju na opasnost i danas često ismijavani kao katastrofičari, baš kao što su bili i tada? Može li kritička misao uopće opstati u takvom svijetu?

Smatram da je djelovanje intelektualaca koji se javno politički i društveno angažiraju iznimno važno. Njihovi javni istupi uvijek su i svojevrsni pokazatelj stanja slobode govora, kao i razine tolerancije koju jedno društvo pokazuje prema neugodnim i nekonformističkim mišljenjima. No, naravno, u liberalnom javnom prostoru takvi intelektualci moraju računati i na suprotna mišljenja te kritiku vlastitih stavova.

To smatram posve prirodnim dijelom javne rasprave. Onaj tko danas upozorava na opasnosti novog fašizma ne može očekivati da će se svi s njim odmah složiti. U žaru polemike može se dogoditi da ga se proglasi katastrofičarom. Kada do toga dođe, ključno je pokušati ljude koji misle drukčije uvjeriti dobrim argumentima. Upravo bi to i trebala biti srž javnog sukoba mišljenja: tko ima bolje argumente?

U knjizi pišete da je sada "pravi trenutak prisjetiti se što se dogodi s demokracijom nakon fatalne političke pogreške". Koja je točno ta "fatalna pogreška" koju suvremeno društvo trenutno najvjerojatnije ponavlja?

Po mom mišljenju, fatalna bi pogreška bila prepustiti se sve raširenijoj sklonosti prema autoritarnim režimima. Nažalost, u mnogim zemljama snažno raste potpora "jakim vođama", neliberalnim političkim figurama koje obećavaju jednostavna rješenja i koncentraciju moći. Predsjednika poput Donalda Trumpa, koji tako otvoreno pokazuje bezobzirnost, demagogiju i političku neodgovornost, Sjedinjene Države dugo nisu imale.

Srećom, mnoge institucije, sudovi, ali i dijelovi civilnog društva pružaju mu uporan otpor. Upravo zato njegove autoritarne i diktatorske ambicije nailaze na ograničenja. Mislim da nam to može poslužiti kao važan primjer: jedino snažne institucije, aktivno građansko društvo i spremnost na otpor mogu spriječiti ponavljanje fatalne pogreške koja je u prošlosti otvorila prostor fašizmu.

Hitlerovi su zločini bili nezamislivi njegovim suvremenicima jer je slom civilizacije po svojoj naravi nezamisliv – prizori iz veljače 1933. pokazuju kako se običan život pisaca pretvarao u borbu za opstanak, a da oni to isprva nisu ni primjećivali. Koja su današnja "crvena svjetla" koja ignoriramo dok se naša svakodnevica polako militarizira i radikalizira?

Nisam mudar čovjek koji sve zna, nego samo pisac koji sigurno griješi i vjerojatno previđa neke važne stvari. Zato, kada me pitate koja se današnja "upozorenja" na mogući novi fašizam najčešće ignoriraju, moram najprije reći da je moguće da i sam neka od tih prijetećih naznaka ne vidim. Ipak, jedna mi se stvar čini ključnom: fašističkom mišljenju pripada predodžba da se svijet može strogo podijeliti na prijatelje i neprijatelje. To se uvijek iznova vidi kod suvremenih populista i demagoga. Oni društvo u kojem djeluju ne pokušavaju ujediniti kompromisima niti ga pomiriti, nego ga dijele na dvije strane: na navodno "dobar" dio, koji je uz njih, i na onaj drugi, protiv kojeg se bore svim sredstvima.

Za njih između toga nema sive zone. Argumente protivnika ne promatraju nijansirano, ne pitaju se postoji li u njima možda poneka razumna ili opravdana misao. Polemički odbacuju sve što nije sto posto na njihovoj strani. To je pogled na svijet koji ih kratkoročno može učiniti snažnima, ali ih dugoročno čini glupima. Jer svijet se gotovo u cijelosti sastoji od sivih zona. Ako ga ne promatramo precizno i diferencirano, promaći će nam gotovo sve što je važno. Velik problem našeg vremena jest to što nas društvene mreže gotovo sustavno odgajaju za takvo uskogrudno mišljenje u kategorijama prijatelja i neprijatelja.

Objava na X-u ili Instagramu prekratka je za detaljnu argumentaciju, prekratka da bi se u njoj razložile prednosti i slabosti nekog stava. Tako naša javna rasprava postaje sve primitivnija i sve siromašnija. Nažalost, to vrijedi i za mnoge koji se danas izjašnjavaju protiv desnog populizma. Ni oni često ne slušaju, nego paušalno odbacuju sve što dolazi s druge strane, premda bi upravo to mogla biti prilika da više nauče o svojim protivnicima, pa i od njih. Onaj tko kao demokrat i zagovornik pravne države upadne u isto ono mišljenje prijatelj–neprijatelj koje preferiraju fašisti, već je izgubio. Ne trebaju nam kratke objave, nego temeljito mišljenje.

Ističete da su samo četiri tjedna i dva dana dijelila Hitlerov uspon na vlast od potpunog ukidanja građanskih prava. U svijetu u kojem se informacije šire brzinom svjetlosti, bi li moderni slom demokracije mogao biti još munjevitiji i fatalniji?

Načelno da, i upravo je to zastrašujuće. No primjer Sjedinjenih Država istodobno pokazuje da snažne političke institucije i snažno civilno društvo ipak mogu uspjeti zaustaviti predsjednika koji bi se rado prometnuo u autoritarnog samovladara i spriječiti ga u provođenju njegovih najgorih namjera. Za pola godine u SAD-u se održavaju novi izbori i moguće je da će tada moć Donalda Trumpa već biti odlučno ograničena i potisnuta.

U Veljači 1933. detaljno opisujete kako su se ugledne ustanove, poput Pruske akademije umjetnosti, sramotno predale kako bi "spasile instituciju". U kontekstu Trumpove retorike o "demontiranju duboke države" i korištenju pravosuđa protiv političkih protivnika, smatrate li da su suvremeni intelektualci i birokrati naučili lekciju iz 1933.?

To je teško jednoznačno procijeniti jer bi svaki pojedini slučaj trebalo promatrati zasebno. No, kao što sam već rekao, ohrabruje me činjenica da Donald Trump u Sjedinjenim Državama nailazi na tako snažan otpor. Možda je upravo i to jedan od rezultata povijesnih lekcija koje su proizašle iz strašnog iskustva Hitlera i nacionalsocijalizma.

Prizor nacističke bakljade kroz Brandenburška vrata opisujete kao pažljivo režiranu "plamenu bujicu" koja pokazuje snagu vizualne propagande. Koje biste današnje slike, spektakle ili digitalne formate prepoznali kao njihove suvremene ekvivalente koji zavode mase i zamagljuju stvarnost autoritarnih tendencija?

Mnogo toga s čime se danas svakodnevno susrećemo na internetu upravo su takvi spektakli i inscenacije. Njihova svrha nije samo prikriti autoritarne tendencije, nego i skrenuti pozornost s njih. Velik dio takozvanog "kulturnog rata" koji danas desnica vodi protiv navodne ljevice – i obrnuto – u svojoj je biti prije svega mehanizam odvraćanja pažnje. Uzmimo kao primjer beskrajne polemike o migracijama.

U Njemačkoj se velik dio izbornih kampanja vodi širenjem straha od "migranata". I doista, migracije kod nas stvaraju niz problema. Ali mnogo se rjeđe postavlja pitanje kakve bi goleme probleme Njemačka imala bez migracija. Naš zdravstveni sustav i tržište rada u velikoj bi se mjeri urušili. Dokle god se taj aspekt ne uzima u obzir, glasna rasprava o migracijama zapravo ostaje samo inscenacija koja odvraća pažnju od stvarnog stanja stvari.

Tijekom vaše karijere u elitnim medijima poput Frankfurter Allgemeine Zeitunga i Die Welta, novinarstvo je imalo ulogu usmjeravanja javne rasprave. Iz perspektive iskusnog urednika, jesu li suvremeni mediji u potrazi za brzinom već izgubili bitku protiv algoritama koji potiču radikalizaciju? Je li odgovornost urednika da ne dopuste sličan "slom civilizacije" kroz digitalni kaos?

Ne bismo si tu smjeli ništa uljepšavati: američka digitalna industrija i oligarsi koji posjeduju tehnološke korporacije nemaju osobit interes za demokraciju i pravnu državu. Nije slučajno da ljudi poput Elona Muska, Marka Zuckerberga, Jeffa Bezosa i drugih podržavaju Donalda Trumpa. Ono što se danas događa kroz društvene mreže i većinu algoritama zapravo je napad na tradicionalne oblike političkog oblikovanja mišljenja u demokraciji.

Zadaća liberalnih snaga našeg vremena jest ograničiti moć tih tehnoloških korporacija, jer ćemo u suprotnom mi birači sve više postajati pijuni manipulacije. U toj borbi za pravedan javni prostor i raspravu utemeljenu na racionalnim argumentima tradicionalno novinarstvo može imati važnu ulogu – pod uvjetom da ostane posvećeno razjašnjavanju činjenica i da ne podlegne jeftinim manipulacijama.

Izjava lojalnosti koju je sastavio Gottfried Benn, a kojom se pisci obvezuju djelovati za "dobrobit nacije" pokazuje kako se jezik može staviti u službu moći. Kako komentirate suvremene intelektualce koji koriste rječnik "nacionalnih interesa" kako bi opravdali agresivne politike ili kršenja ljudskih prava?

Na to gledam s velikom nelagodom, baš kao i vi. Govor o "interesu nacionalne sigurnosti" mora se u svakom pojedinom slučaju precizno definirati i objasniti. U suprotnom, riječ je samo o dimnoj zavjesi koja prikriva manipulacije. Nadam se da je vrlo malo intelektualaca koji nasjedaju na takve jeftine trikove – ili ih sami svjesno koriste.

Nesposobnost umjerenih građanskih stranaka da 1933. stanu na kraj ekstremizmu često se tumači kao ključni trenutak političkog sloma. Vidite li sličan obrazac u današnjim tradicionalnim strankama? "Hitni apel" koji su potpisali Kollwitz i Mann, pozivajući na jedinstvo ljevice protiv nacista, ubrzo je iskorišten kao povod za njihovo izbacivanje – zašto današnja oporba ne prepoznaje trenutak kad je jedinstvo pitanje opstanka?

Mislim da ovdje sudite prebrzo. Velika pobjeda novog mađarskog predsjednika Pétera Magyara ne bi bila moguća da se gotovo čitava oporba nije ujedinila iza njega. U Poljskoj je bilo vrlo slično tijekom izborne pobjede Donalda Tuska. Ta je oporba privremeno stavila po strani svoje često vrlo duboke političke razlike kako bi korumpirane autokrate kao što su Viktor Orbán i u Poljskoj Mateusz Morawiecki konačno maknula s vlasti. To smatram izvanrednim političkim postignućem.

Na Zagreb Book Festivalu sudjelujete u panelu o književnosti kao "prostoru sredine". Međutim, vaša knjiga prikazuje kako je 1933. upravo taj prostor prvi nestao, a politički centar bio neodlučan i slab. Može li književnost uistinu graditi mostove u društvu koje je već zakoračilo u "ponor" polarizacije?

Prostor sredine danas se doista sužava, u tome ste u pravu. No on nipošto nije nestao. Svi se moramo zauzeti za njega. Moramo se za njega boriti. U Nizozemskoj, Poljskoj, a sada i u Mađarskoj, uspjelo se na izborima potisnuti desne populiste iz vlasti. To su ohrabrujući znakovi. Ukratko, ne bismo smjeli podleći iskušenju pojednostavljenog mišljenja u kategorijama prijatelja i neprijatelja. Trebali bismo pažljivije slušati svoje protivnike – možda čak i nešto naučiti od njih – kako bismo mogli precizno pokazati gdje i zašto griješe. Vjerujem da upravo književnost i čitanje mogu stvoriti dobre preduvjete za takvu vrstu preciznosti, nijansiranosti i pažljivog mišljenja.

Od objave ove knjige prošlo je pet godina, tijekom kojih su globalni sukobi i autoritarni trendovi dodatno radikalizirali svijet. Jesmo li u tom razdoblju zapravo doživjeli mutaciju one "nezamislivosti" zla o kojoj pišete? Je li već nastupila nova "zima književnosti"?

I ovdje bih vas zamolio za precizan i odmjeren pogled na našu političku stvarnost. Točno je da su globalni sukobi i autoritarne tendencije tijekom posljednjih jednog ili dva desetljeća u porastu. To jest zabrinjavajuće i strašno – i protiv toga se moramo boriti. No taj porast još uvijek ni izbliza nije dosegnuo razmjere o kojima govorim u knjizi Zima književnosti. Nacisti su krhku njemačku demokraciju u veljači 1933. u roku od samo mjesec dana pretvorili u diktaturu zastrašujuće brutalnosti i potpunog prezira prema ljudima. Od toga smo danas, srećom, još uvijek vrlo daleko.

Na samom početku knjige to u jednom trenutku i kažete: Danas je, nasreću, drukčije. Iako u nastavku odmah navodite dugačak i alarmantan popis sličnosti današnjice s 1933. godinom, moram vas za kraj pitati: ako postoji spasonosna razlika koja nam jamči da se povijesni sunovrat iz veljače 1933. ne može – i neće –ponoviti u još gorem obliku, znači li to da ste optimistični u pogledu budućnosti?

Jesam li optimističan? To bi ipak bilo previše reći. Zabrinut sam za demokraciju i pravnu državu, vrlo zabrinut, kao i mnogi drugi ljudi. No možda je upravo u tome i najvažniji znak nade: što se više ljudi, poučenih povijesnim iskustvom fašizma koji je doveo do Drugoga svjetskog rata, okreće protiv desnog populizma i s velikim angažmanom brani demokraciju i pravnu državu, to ipak imamo više razloga za oprezan optimizam.

To je danas naš zadatak, naša obveza prema vlastitoj djeci i unucima. Dopustite mi da još jednom podsjetim na nedavne poraze desnih populista: u Nizozemskoj, Poljskoj, Brazilu, a sada i u Mađarskoj, birači su ih maknuli s vlasti. U Sjedinjenim Državama pokretu Make America Great Again život postaje sve teži. To je dobro. To je važno. To još nije rješenje problema, ali jesu koraci u dobrom smjeru.