Između prapovijesti i kršćanstva: Tetovaža kao tjelesni pečat identiteta

Tea Rittig u izjavi za tportal naglašava da se tumačenje običaja tetoviranja katoličkog stanovništva u BiH neizbježno kreće između prapovijesti i povijesti, između arheoloških nalaza i etnoloških interpretacija, između vjerovanja i znanstvenog pokušaja objašnjenja.

'Austrijski liječnik Leopold Glück, koji je neko vrijeme i živio u Bosni, u svome radu iz 1889. godine, 'Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini', povezao je praksu s osmanskim vremenima i islamizacijom: tetovaža je bila znak otpora, amulet protiv prisilnog prelaska na drugu vjeru, tjelesni pečat katoličkog identiteta. Ova je tvrdnja dugo imala odjeka upravo zbog svoje jasnoće – u doba nasilne transformacije društva tijelo postaje granica vjere', kaže Rittig.

Međutim, dodaje, arheološki nalazi i antički pisani izvori o tetoviranju na području jugoistočne Europe otvaraju prostor interpretacijama koje kontinuitet prakse traže u prapovijesnim slojevima, u kulturama Ilira, Tračana i Japoda, pa čak i u neolitskim figurama butmirskog kompleksa ili arheološkim nalazima brončanih igala u ilirskim grobovima.

<<<Od žiga srama do modnog imperativa: Kako su tetovaže od simbola margina postale globalni trend>>>

I Mirela Hrovatin s Instituta za antropologiju ističe da je 'malo povijesnih izvora za potvrdu starosti ovog običaja pa se na temelju tetoviranja ne može govoriti o specifičnosti etničke pripadnosti onako kako je vidimo danas, dakle o specifičnosti Hrvata katolika, nego je vjerojatnije da je ova tradicija preuzeta od naroda koji su živjeli na prostoru današnje Bosne i dijela Hrvatske prije dolaska Slavena i Hrvata'.

Tetoviramo se još od antičkih kultura, a naše tetovaže vuku podrijetlo od ilirskih

'To potvrđuju neki izvori, kako kaže Toni Herceg, primjerice prikazi osoba s tetovažom kao susjednih naroda na vazama antičkih kultura Grka i Rimljana. Herceg spominje i neke antičke autore koji opisuju praksu tetoviranja među susjednim, ilirskim narodima. Dakle ako slijedimo podrijetlo tih ilirskih plemena, možemo govoriti o široj indoeuropskoj kulturi u kojoj su, čini se, neka ilirska plemena prakticirala tetoviranje. Tako je moguće da je tetoviranje bilo prisutno i na ovim prostorima, s dubokim povijesnim kontinuitetom koji seže daleko u vrijeme prije antike i prije kršćanstva. To se naročito vidi po motivima kao što je križ, koji u pretkršćanskoj tradiciji predstavlja Sunce i vatru, jedan od osnovnih simbola starih sustava vjerovanja', navodi Hrovatin.

Činjenica da se u usmenoj predaji govori o zaštiti od Osmanlija, podsjeća Hrovatin, mogla bi upućivati i na sjećanje na nekadašnju zaboravljenu funkciju ovih simbola kao apotropeja – zaštite od zlih sila, prizivanja blagostanja, plodnosti i drugog.

'Obično bi djevojke bile podvrgnute tetoviranju na prijelazu iz djetinjstva u djevojačko doba, pa je i tu bitna simbolika plodnosti sadržana u ovim motivima. Potvrđuje se to i značenjima sličnih simbola koje danas možemo pronaći u tradicijama drugih naroda, uključujući neke u Indiji, kulturi koja je, gledano kulturnoantropološki, srodna našoj. U Indiji se tako tetoviranje po rukama i šakama i dalje smatra zaštitnim činom, uz estetsku dimenziju ukrašavanja ženskog tijela, kako opisuje Lars Krutak', dodaje Hrovatin.

Križ nije uvijek i isključivo kršćanski simbol

Rittig podsjeća da arheolog i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka u svom radu 'Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini' iz 1894. godine upozorava da križ kao glavni motiv nije uvijek i isključivo kršćanski simbol – njegova funkcija može biti i starija, pretkršćanska.

'Osim križa, uočio je čitavu seriju nekršćanskih motiva, poput kola. Mario Petrić u analizi osnovnih komponenata tetoviranja na prostoru jugoistočne Europe, a koje nemaju analogija u drugim dijelovima svijeta, upućuje na prvotno, zajedničko ishodište ovog običaja, čije podrijetlo seže u daleku prošlost – u prapovijest prostora. Vitalnost održavanja običaja bocanja, odnosno sicanja u Bosni i Hercegovini, i obilje motiva ono je što ga razlikuje od srodnih praksi i čini jedinstvenim', dodaje Rittig.

Tetoviralo se i prije Turaka, a usmena predaja pamti otmice djevojaka

Hrovatin pak ističe da za područje srednje Bosne postoji najviše izvora iz doba osmanske okupacije tih prostora.

'Dakle od srednjeg vijeka do novog doba u usmenoj predaji, zadržanoj do danas, tetoviranje kršćanskih simbola poput križa bilo je način zaštite djevojaka od otmica Osmanlija islamske vjeroispovijesti. Međutim nije potvrđeno da je ta zaštita uistinu bila učinkovita jer se otmice djece i mladih spominju u različitim pričama i narodnim pjesmama iz usmene predaje', navodi Hrovatin, napominjući da su 'tetovaže najvjerojatnije starija tradicija preslojena ovim novijim značenjem zaštite od Osmanlija'.

Tetoviranje je za monoteističke religije neprimjereno

'Jedno od mogućih tumačenja moglo bi ići tragom toga da sve tri monoteističke vjere, židovstvo, islam i kršćanstvo, u svojoj vjerskoj tradiciji ne podržavaju tetoviranje jer se njime zadire u savršenost tijela, neodvojivog od savršenosti duše i duha, pri čemu je tijelo dar Svevišnjeg, odnosno mjesto u kojem duša prebiva na Zemlji. No, kulturnoantropološki gledano, ti simboli bili su povezani s davnim vjerovanjima, najvjerojatnije vezanima uz prirodne cikluse, prikaze Mjeseca, Sunca i simbola zviježđa, koji su drevnim narodima služili za orijentaciju i predviđanje vremena sadnje usjeva, ispaše stoke i drugog. Te su novije monoteističke vjere nastojale potisnuti stara vjerovanja i prakse, stoga je i tetoviranje smatrano neprimjerenim jer je sadržavalo tu drevnu simboliku', dodaje Hrovatin.

Komentirajući učinkovitost ovih tetovaža kao zaštite žena, Hrovatin dodaje da, 'koliko joj je poznato, one nisu sprječavale Osmanlije da otimaju mlade i djecu, kako žensku za potrebe ženidbe i sluškinja, tako i mušku za potrebe vojske i svojeg carstva'.

'Prije bi bilo da bi im smetalo naknadno tetoviranje, pogotovo ako bi osoba prešla na islam pa se potom tetovirala, no ako je osoba već bila tetovirana, moguće je da su prelazili preko toga zbog drugih svojih praktičnih i političkih potreba', dodaje Hrovatin.

Sicanje u Bosni – jedinstven kulturni izričaj

Sicanje u Bosni danas je, objašnjava Hrovatin, jedinstven kulturni izričaj Hrvata katolika i predstavlja temelj njihova suvremenog identiteta, a šire i europske kulture jer se uklapa u globalnu kulturu i vrlo staru tradiciju tetoviranja.

'To potvrđuje i današnja praksa tetoviranja u Bosni, pri čemu se i dalje koriste tradicijski simboli, ali higijenski prihvatljivija tehnika. Osim toga se tetoviranje promovira kao dio identiteta ovoga dijela Bosne, a osobna iskustva tetoviranja i značenja za pojedince dijele se na društvenim mrežama. Osim lokalne zajednice, i dijaspora se tako povezuje sa svojom domovinom. Iako još nije proglašeno nematerijalnim kulturnim naslijeđem, ono to jest i pitanje je vremena u kojem će se kao takvo i valorizirati. U tom smislu pridružilo bi se brojnim današnjim tradicijama tetoviranja, kao i vrednovanju različitih kultura, raznolikosti načina razmišljanja i povezanosti čovjeka sa Zemljom na kojoj živi', kaže Hrovatin.

'Tetoviranje povezuje čovjeka s okolišem, a simbolika s onim u što vjeruje'

Pored toga, tetoviranje se, podsjeća Hrovatin, u okviru kolonizacije tijekom novog doba obilježavalo kao pogansko i nekršćansko, pa su se narodi koji nisu bili zapadnjački smatrali nazadnima, s isticanjem tetoviranih pojedinaca kao rugla, kako ističe Allison Hawn.

'Činjenica jest da je i u europskom prostoru zabilježeno tetoviranje u prošlosti, s najstarijim nalazom čovjeka nazvanog Ötzi prije oko 5000 godina u današnjem Tirolu. Većina naroda svijeta, od Sjeverne i Južne Amerike preko Europe, Afrike i Azije do Australije, poznaje praksu tetoviranja, kako Hawn navodi. Ono povezuje čovjeka s njegovom sposobnošću simboličkog razmišljanja, njegovom kreativnošću i praksom ukrašavanja tijela, kao što je oduvijek činio, te s prostorom u kojem živi, od spilja i nastambi do današnjih stambenih objekata, a i s predmetima koje je koristio, poput alata i različitih ukrasa. Tetoviranje podrazumijeva korištenje zemlje ili biljnih i životinjskih preparata za dobivanje tinte i boje, stoga i tako ta kulturna praksa čvrsto povezuje čovjeka s okolišem u kojem živi, a simbolikom motiva i s čitavim svemirom, odnosno s onime u što vjeruje na duhovnoj razini', zaključuje Hrovatin.