Ovogodišnje izdanje najvažnije i najutjecajnije međunarodne izložbe suvremene umjetnosti, 61. Venecijanskog bijenala, službeno otvoreno za javnost od 9. svibnja do 22. studenoga, nije započelo u ozračju uobičajenog slavljenja globalnih umjetničkih vizija i novih estetskih tendencija, nego u atmosferi duboke institucionalne i političke napetosti. Dani otvorenja za stručnu javnost protekli su uz prosvjede, štrajkove i ostavke, dok su Giardini i Arsenal postali poprište krize i napetosti bez presedana.

Ono što je trebala biti meditacija o "malim glasovima" i marginaliziranim perspektivama pod kustoskom palicom pokojne Koyo Kouoh, pretvorilo se u najburnije izdanje u 131-godišnjoj povijesti manifestacije.

Crni petak u Giardinima

Petak 8. svibnja ostat će upamćen po prvom masovnom kulturnom štrajku u povijesti Bijenala. Čak 27 nacionalnih paviljona, uključujući favorite publike poput Austrije i Nizozemske, ostalo je potpuno ili djelomično zatvoreno. Ispred austrijskog paviljona, gdje su cijeli tjedan trajali višesatni redovi za performans Florentine Holzinger, posjetitelji su zatekli zaključana vrata i obavijest da su članovi tima odlučili sudjelovati u prosvjedu.

Nizozemski predstavnik Dries Verhoeven stajao je ispred svog ograđenog paviljona, poručivši da Bijenale ne može biti neutralno mjesto dok se Izraelu dopušta sudjelovanje usred rata u Gazi. Zatvoreni su bili i paviljoni Belgije, Egipta, Japana, Južne Koreje, Španjolske, pa čak i Velike Britanije, premda je tamo razlog bio odvojeni štrajk talijanskih kulturnih radnika koji zahtijevaju pravednije radne uvjete. Dok je britanski paviljon objavio neutralnu obavijest o zatvaranju, japanski je bio mnogo izravniji s natpisom: "Bez artwashinga. Bez paviljona genocida".

Ružičasti dim i zatvorena vrata: Rusija i Izrael

Atmosferu su dodatno usijale akcije aktivista. Još u srijedu, ruski kolektiv Pussy Riot izveo je performans ispred Ruskog paviljona koristeći ružičaste dimne bombe i transparente s natpisom "Krv je ruska umjetnost", prosvjedujući protiv povratka Rusije na manifestaciju. Ruski paviljon je, unatoč povratku nakon dvije godine izbivanja, ostao zatvoren za opću javnost, služeći tek kao podloga za video projekcije na vanjskim zidovima.

Istovremeno, koalicija Art Not Genocide Alliance (ANGA) mobilizirala je tisuće prosvjednika koji su marširali prema Arsenalu, gdje su se suočili s jakim policijskim snagama ispred Izraelskog paviljona, koji je ostao zatvoren i pod strogom stražom naoružane policije, što je u jednom trenutku preraslo u nasilne sukobe policije i prosvjednika koji su pokušali ući u prostor Arsenala. Čak i u središnjoj izložbi, koja je ostala otvorena, umjetnici su na svoja djela kriomice postavili palestinske zastave i prosvjedne plakate, prkoseći službenoj politici "institucionalnog reda" i pretvarajući svaki kutak Bijenala u političko borilište.

Institucionalni slom: Ostavka žirija kao prekretnica

Eskalacija kojoj svjedočimo nije se dogodila preko noći. Prije nego što su se umjetnici povukli u štrajk, Bijenale je doživjelo potpuni institucionalni rascjep. Prije desetak dana, svih pet članova međunarodnog žirija podnijelo kolektivnu ostavku. Razlog je bio pokušaj talijanske vlade i uprave Bijenala da spriječe odluku žirija o uskraćivanju nagrada zemljama čiji se čelnici suočavaju s optužbama za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom, što se izravno odnosilo na Rusiju i Izrael.

Ministar kulture Alessandro Giuli zaprijetio je slanjem inspektora, a uprava je upozorila članove žirija na osobnu pravnu odgovornost u slučaju tužbi umjetnika, što je rezultiralo povlačenjem cijelog sudačkog tijela i ukidanjem tradicionalne dodjele Zlatnog lava.

Paradoks tonaliteta

Ironija ovogodišnjeg Bijenala leži u njegovoj temi In Minor Keys (U nižem tonalitetu). Koyo Kouoh je zamislila prostor za slušanje "niskih frekvencija" i onih koji stvaraju ljepotu usred tragedije. Međutim, u Veneciji na početku 61. Bijenala tišina nije iscjeljujuća, već militantna. Umjesto meditacije o nježnosti i povezanosti koju je Kouoh priželjkivala, ovogodišnji će Bijenale ostati zapamćeno kao simbolična prijelomnica u kojoj su geopolitički sukobi, institucionalne krize i pitanje moralne odgovornosti kulturnih institucija postali jednako važni kao i sama umjetnost.