LOPATU U RUKE!

10 naj razloga zašto Zagrebu treba podzemna

podzemna željeznica

podzemna željeznica

Izvor: Creative Commons / Autor: flickr.com

Malo tko se neće složiti da bi zagrebačko podzemlje trebalo propuhati, ali ne kužimo zašto u tu svrhu nikom nije palo na pamet najelegantnije riješenje – izgradnja podzemne željeznice. Eto, da se projekt prepustio MUP-ovu odjelu za organizirani kriminal umjesto da potpada pod ingerenciju grada, već bi se ziher truckali na nekoliko metara pod zemljom između Črnomerca i Dubrave. Kad već nismo metropola u glavi, da barem budemo po vagonima. Evo kusur neoborivih argumenata zašto Zagreb apsolutno treba podzemnu

Nova generacija beskućnika
Da zagrebački stalež beskućnika i alkoholičara u 21. stoljeću mora spavati po parkiranim vagonima na Glavnom kolodvoru, totalno je nepoštivanje suvremenih konvencija siromaštva. Kao što će vam priznati bilo koji pariški klošar, spavanje po stanicama podzemne željeznice ima gro prednosti. Toplije je, možeš se izdužiti na nekoliko spojenih stolaca, snimaju te kamere pa jednog dana sve možeš pokazati unucima i, što je od posebnog psihosocijalnog značaja, ljudi iz prve ruke i pod jakim svjetlom mogu vidjeti kako to izgleda kad netko završi u debelom crijevu društvenog organizma. Svi su tu na dobitku. Obrazovnom, toplinskom, filmskom.

Partijana za švorcave
Podzemna željeznica bila bi idealno rješenje za klasu partijanera čija mladost prohuja s mantrom 'nemam para', a ostatak života s apgrejdanom varijantom 'još uvijek nemam para'. Stvarno treba biti nadareno bešćutan da se dopusti da generacije i generacije zagrebačke mladeži glume pijane pingvine na minus deset, cupkajući ispred klubova s bocom treš alkohola, a sve ne bi li se oblili prije ulaska jerbo imaju taman keša za naručiti vodu iz pipe sa šanka. Štoviše, bilo bi sjajno kada bi se izgradilo par sablasnih stanica, onih kojima ne prolaze vlakovi, kao što ih ima Berlin, i gdje bi se mladi u miru, jeftino i na toplom familijarizirali sa sadržajem tuluma.

zoetnet

zoetnet

Izvor: Creative Commons / Autor: zoetnet

Scena za propalitete
Kao meka za isfrustrirane i propale glazbenike Zagreb bi podzemnom željeznicom unaprijedio taj sjajan brend, stvarajući napokon scenu za sve supertalente s gitarom, melodikom ili trianglom koji bi, kako god zvučali, još uvijek bili trunku superiorniji škripi tramvajskih šina u zavoju. Plus, ne zaboravimo da hrvatska metropola iznimno cijeni muzičare koji su završili na cesti, te ih je nakon 15 godina drndanja po kiši, snijegu i mećavi spremna čak i medijski honorirati, kako je to već bio slučaj s Kraljevima ulice koji su odgudali u vjetar pola života kod stepenica za tržnicu Dolac. Nije li sazrelo vrijeme za neke Kraljeve tunela?

Nacionalno mršavljenje
Na potezu Norveška – Grčka, Hrvatska zauzima peto mjesto po višku masnog tkiva. Umjesto da urednici lifestyle rubrika opravdavaju svoja radna mjesta nacionalnom pretilošću, što povlači bezbrojne tekstove o neuhvatljivim ravnim trbusima i istesanim guzama, ne bi li bilo humanije izgraditi podzemnu gdje bi se ekipa napokon imala prilike solidno razgibati po stepenicama. Zagrepčani bi u hipu izgubili par kila i još bi se doveli na željenu destinaciju. Možda bi se i napokon obrazovali na temu stajanja, odnosno hodanja po pokretnim stepenicama. Kako ima ljudi koji na pokretnim stepenicama hodaju, univerzalan bonton nalaže da se stajači drže desne strane i oslobode mjesto za preticanje. Možda kod nas zvuči bogohulno, ali većina ekipe po europskim metropolama na pokretnim stepenicama koristi i vlastite noge.

Ljepši pogled kroz prozor
Svi koji su se ikada tramvajem provezli Savskom, Tratinskom ili, ne daj bože, nastavili Vukovarskom nakon Držićeve, na pravom su putu da si priznaju kako bi Zagreb iz perspektive podzemnog tunela izgledao malčice ljepše. Ljudsko biće suočeno s crnilom mraka s druge strane prozorskog okna barem će uposliti svoju fantaziju i vidjeti u tom mraku što god već želi vidjeti. Bolji svijet, pola kile napolitanki, male orangutane. Nažalost, pogled na socijalističko sivilo i kombinaciju derutnih potleušica i zahrđalih nebodera, scenografija koja hara izvan šire jezgre grada, ne ostavlja previše prostora mašti. Za raširenu tezu da je Zagreb mali Beč ili mali Prag, netko je fakat trebao imati muda. Takvo što popušit će eventualno stranac koji nikada nije bio u Beču ili Pragu ili, još bolje, koji se ludo zaljubio u Zagrepčanku. Naglasak je na ludo.

zoetnet

zoetnet

Izvor: Creative Commons / Autor: flickr.com/francisco_osorio

Napokon načitani
S prethodnim odlomkom praktički smo odgovorili na pitanje zašto Zagrepčani ne čitaju u javnoprijevoznim sredstvima. Naime, ubitačni urbani pejzaž ih paralizira poput baziliska. Ne možeš ne buljiti, baš kao što ne možeš ne buljiti u prometnu nesreću. Ništa čudno što se svi grabaju za stolac kada ulaze u kola. Teško je tu mizanscenu preživjeti stojećki. S druge strane, letimični pogled po vagonu podzemog vlaka po europskim prijestolnicama otkriva da ljudi vani bjesomučno čitaju, pa makar se vozili i samo deset minuta. Nema se što posebno raditi u podzemnoj, osim namigivati komadima ili listati stranice. Zaslužuju li Zagrepčani nešto manje? Imamo cura, a bome imamo i knjiga.

Napokon bogatiji
Ako Zagreb nije Beč ili Prag, a ono je definitivno Los Angeles gdje život bez auta znači povratak u paleozoik. Ako čovjek ne može najnormalnije do trgovine na 200 metara zračne udaljenosti s autom, onda je pitanje što je ostalo od koncepta dostojanstva i UN-ove Povelje o ljudskim pravima. Cinizmu unatoč, činjenica je da je zagrebački gradski prijevoz nadareno loš. Ili se nekako drukčije može tumačiti fakt da tramvaju treba pola sata da prijeđe pet kilometara? S podzemnom željeznicom problem bi bio ne samo riješen, nego bi se građani enormno obogatili. Što zbog neplaćanja parkirnih karata, što zbog neplaćanja 'pauka', što zbog prodaje automobila. Digresija a propos 'pauka', vrijeme je da netko padne s neba i objasni iz kojeg to znanstevnofantastičnog razloga tretiranje krivo parkiranih vozila iznosi skoro četvrtinu prosječne plaće, dok u zemljama s trostruko ili četverostruko boljim primanjima isto košta tri puta manje. Javne garaže po centru mogli bi pretvoriti u kulturno-umjetničke skvotove ili rampe za skejtere te umjesto da gradske vlasti krpaju prorupljeni budžet masnim naplatama od vlastitih sugrađana, počnemo plijeniti sadržaj novčanika fasciniranih turista kojima bi Zagreb napokon postao nešto više od usputne konjušnice na putu u zanimljivije krajeve.

Dvije cigarete manje
Dokolica je majka svih zala, najbolje to zna ekipa koja čeka tramvaj. Što učiniti u tom egzistencijalnom vakuumu između zatvaranja jednog životnog poglavlja i otvaranja novog, ili prevedeno na kolokvijalni hrvatski - između dolaska na stanicu i ulaska u tramvaj? Jasno – pripaliti pljugu. No, da, u podzemnoj nema pušenja. To će reći da će Zagrepčani postati barem dvije cigarete dnevno zdraviji, a tko zna, ako im se podzemna ful svidi, možda i bace kutiju. Doduše, s obzirom na cjenik gradskih kazni, već vidimo globe od minimalno 500 kuna po pripaljenoj cigareti, što bi gradu trebao biti neoborivi razlog za što hitniju izgradnju podzemne. Praktički bi se isplatili u godinu, dvije.

zoetnet

zoetnet

Izvor: Creative Commons / Autor: flickr.com/factoryseashell

Kontra gradske letargije
Čovjek je socijalno biće, ali isključivo na temperturama iznad nule. Čak i u gradovima koji barataju podzemnim prijevozom, ekipi je tlaka prošetati do stanice u slučaju vremenskih nepogoda, a kamoli kada je gradski prijevoz elementarna nepogoda sam po sebi. Nova razina druželjubivosti dogodit će se i na klupskoj sceni, gdje će napokon postati moguće prošarati po tri, četiri mjesta unutar jedne večeri i opetovano vidjeti jedne te iste face, što je nesumnjivo najbolji način za bildanje nacionalnog jedinstva i osjećaja da se nismo makli iz svoje dnevne sobe. Predlažemo da se prvo izgradi trasa od Sidra na Savskom nasipu preko Krivog puta do Gjure II i da vlasnici karte imaju pravo na jedan besplatni pelin i 30 posto popusta na kebab između 2 i 5 ujutro. Pa da vidimo tko će ostati doma.

Svetaksistička pomirba
Ako na dva Hrvata idu tri stranke, onda na tri Hrvata ide šest taksista. Izgradnja podzemne željeznice u Zagrebu konačno bi pomirila zaraćene taksi službe, s obzirom na to da bi redom izgubili klijentelu, a svi znamo da siromaštvo solidarizira ljude. Bila bi šteta, doduše, ostaviti sve te vozače da čame na parkiralištima i skupljaju novinsku tintu po prstima. U podzemnoj će trebati uposliti kontrolore i zaštitare, a kako su se zagrebački taksisti izvještili u borilačkim vještinama u zadnje vrijeme, imaju sve potrebne kvalifikacije za novo radno mjesto. To je to, vjekovne težnje Hrvata i vlasnika hrvatske putovnice za nacionalnom pomirbom, kozmičkim zenom i osjećajem da smo si svi naši, svoji na svome i svi za jednog jedan za sve, efektno će biti postignute na par metara pod zemljom. Vrijeme je.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi