Dok početak 61. Venecijanskog bijenala obavija atmosfera prosvjeda i geopolitičkih napetosti, jasno signalizirajući da svijet umjetnosti sve teže odvaja estetiku od politike, ovogodišnja Venecija istodobno izvan nacionalnih paviljona i glavne izložbe okuplja neka od najvažnijih imena suvremene umjetnosti današnjice.

"Paralelna" umjetnička karta grada iscrtava se unutar raskošnih palača duž Canala Grande i u povijesnim zdanjima poput Punta della Dogane, nekadašnje carinarnice, ili prostora Fondazione Prada, a u središtu tog umjetničkog vrenja stoji Marina Abramović, jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih figura u povijesti suvremene umjetnosti.

U godini svog 80. rođendana izložbom u Gallerie dell’Accademia, koncipiranoj kao duboki dijalog između njezine pionirske umjetnosti performansa i renesansnih remek-djela, Marina Abramović odaje počast gradu koji ju je formativno odredio, kroz postav koji spaja njezino desetljećima dugo istraživanje izdržljivosti i ranjivosti s duboko ukorijenjenom venecijanskom baštinom.

Duhovna invazija u srcu Venecije

Izložbu je kurirao Shai Baitel, umjetnički direktor Muzeja moderne umjetnosti (MAM) u Šangaju, koncipirajući je kao dijalog materijalnog i duhovnog, tijela i memorije. Središnji dio ovog susreta prošlosti i sadašnjosti je jukstapozicija njezine fotografije Pietà (Anima mundi) iz 1983. godine i Tizianove posljednje, nedovršene Pietà iz 1575.-76. godine.

Abramović ovaj dijalog, koji obilježava 450 godina od nastanka Tizianova remek-djela, naziva "nevjerojatno zastrašujućim", ističući u kratkom razgovoru tim povodom za New York Times kako je njezina verzija, na kojoj u naručju drži tijelo tadašnjeg partnera Ulaya, zapravo bila predskazanje njegove smrti 2020. godine.

Srž izložbe čine tzv. "prijelazni objekti" – kameni kreveti i strukture s ugrađenim kristalima poput kvarca i ametista – koji služe kao mediji za ono što Abramović naziva prijenosom energije. Time se izložba svjesno nadovezuje i na venecijansku povijest trgovine dragocjenim materijalima te tradiciju mozaika. Posjetitelji su pozvani da ne budu samo "tihi svjedoci", već aktivni sudionici koji, zauzimajući tri ključna položaja – ležeći, sjedeći ili stojeći – izravno sudjeluju u transformaciji energije.

Buldožer u hramu renesanse

Izložba Transforming Energy u prestižnoj Gallerie dell’Accademia predstavlja ne samo vrhunac njezine karijere u godini kada ulazi u deveto desetljeće života, nego i važan institucionalni presedan. Abramović, jedna od ključnih figura svjetske umjetnosti performansa, postala je prva živuća umjetnica kojoj je ta prestižna venecijanska institucija posvetila samostalnu izložbu integriranu izravno u dvorane stalnog postava renesansnih majstora.

Umjetnica sebe u ovom kontekstu ne vidi nimalo skromno, opisujući taj pothvat u intervjuu za The Art Newspaper gotovo ratničkim jezikom: "Osjećam se kao buldožer, neka vrsta komunističkog ratnika koji kaže: u redu, želim ovaj prostor!" Njezin cilj je, prema vlastitim riječima, raščistiti "testosteron" i unijeti "ženski duh" u prostore prožete poviješću.

Dajte mi svoje vrijeme, zauzvrat vam nudim iskustvo

Cijelo iskustvo organizirano je gotovo ritualno, krajnje rigorozno i zahtijeva potpuni angažman: telefoni su zabranjeni, posjetiteljima se nude slušalice za blokiranje okolne buke uz preporuku da u galeriji provedu barem tri sata: osim kamenih kreveta, Abramović je pripremila radove koji zahtijevaju ekstremnu posvećenost vremenu.

Izložba u Veneciji zapravo je nastavak njezine nedavne izložbe u Šangaju, gdje je u potpunosti eliminirala vlastitu prisutnost kako bi se fokusirala isključivo na to da publika crpi energiju iz materijala.

Posjetitelji su pozvani sjediti ispred tri panela obojena u crvenu, plavu i žutu boju te promatrati svaku boju punih sat vremena. Tu je i rad posvećen skladatelju Johnu Cageu, koji se sastoji od niza metronoma kojima je potrebno čak 14 sekundi za samo jedan pokret. Umjetnica to objašnjava jednostavnom razmjenom: "Vi meni dajte svoje vrijeme, ja ću vama dati iskustvo".

Iako je naglasak na novim radovima, izložba uključuje projekcije i rekreacije njezinih najvažnijih performansa koji su definirali povijest umjetnosti, kao što su Rhythm 0 (1974.), Light/Dark (1977.) i Carrying the Skeleton (2008.), kao i Imponderabilia iz 1977., performans koji uključuje prolazak kroz uski prostor između dvoje golih izvođača, čime Abramović ponovno testira granice ranjivosti i ljudske interakcije u klasičnom muzejskom okruženju.

Globalne zvijezde na Grand Canalu

Iako Abramović dominira narativom, Venecija ove godine udomljuje i druge globalne umjetničke teškaše. U Punta della Dogana, prostoru zaklade François Pinault, istaknuta američka slikarica i multimedijalna umjetnica Lorna Simpson predstavlja svoje radove koji istražuju rasni i rodni identitet.

Nekoliko palača dalje, izložba Helter Skelter u Fondazione Prada suprotstavlja još dvije američke umjetničke zvijezde: Arthura Jafu, video umjetnika i filmaša čiji su radovi postali sinonim za snažne i sirove prikaze života Afroamerikanaca, i Richarda Princea, konceptualnog pop umjetnika čije se ime najčešće veže uz motive bijelog maskuliniteta.

Poseban osvrt na povijest avangarde donosi izložba o Peggy Guggenheim i njezinoj londonskoj galeriji Guggenheim Jeune iz 1938. godine. Guggenheim je bila ključna figura u uvođenju apstraktne i nadrealističke umjetnosti u Britaniju, podržavajući umjetnike poput Kandinskog i Yvesa Tanguyja u vrijeme kada su ih tradicionalne institucije smatrale previše radikalnima a među prvima je izlagala i radove tadašnjeg dječaka Luciana Freuda, koji će kasnije postati jedan od najznačajnijih britanskih slikara.

Vojni laser u službi nade

Konačno, dok se u muzejima promišlja o prošlosti, britanski umjetnik Chris Levine osvjetljava venecijansko nebo radom Higher Power. Levine, koji je stekao svjetsku slavu portretom kraljice Elizabete II. sa zatvorenim očima, koristi sofisticirani vojni laserski sustav kako bi projicirao zeleni svjetlosni halo u noćno nebo.

Prema umjetnikovim riječima, taj je svjetlosni krug vidljiv čak i iz svemira, a on ga smatra svojim skromnim doprinosom u stvaranju svjetlosti tijekom današnjih "mračnih vremena" kroz koja prolazimo.

Na kraju, kad se podvuče crta pod sve paviljone, prosvjede i zvučna imena, ostaje činjenica da je Venecija – sa slojevima svoje povijesti, ljepote i neprestane vreve – grad koji će vam, baš kao što je govorila Peggy Guggenheim, lako "ukrasti cijelo srce da u njemu ne ostaje mjesta ni za koga drugoga".