Washington je najavio u idućih pola godine do godinu smanjenje trupa u Njemačkoj za 5 tisuća (a potencijalno i za mnogo više) sa sadašnjih preko 35 tisuća nakon izjava kancelara Merza o tome kako nisu jasni ciljevi američke operacije u Iranu te kako Iranci ponižavaju Amerikance za pregovaračkim stolom. Pored toga, otvorena je i mogućnost povlačenja dijela snaga iz Italije (trenutno oko 12,5 tisuća) te iz Španjolske (nešto ispod 4 tisuće).

Njemački ministar obrane Boris Pistorius je nakon ove vijesti pokušao smiriti duhove i istaknuti kako su Berlin i Washington i dalje ključni saveznici te kako se ionako radi o smanjenju koje je najavljeno, budući da je za vrijeme Bidena, nakon ruske invazije na Ukrajine, kratkoročno bio povećan broj američkih vojnika na njemačkom tlu.

Za razliku od Merza koji je otvoreno kritičan prema američkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, talijanska premijerka Meloni vodi politiku balansiranja i akomodiranja te se jasno usprotivila povlačenju američkih trupa. Njen odnos prema američkom predsjedniku bio je pomalo krivudav, ali je opći dojam da ona uvijek pokušava nekako zadržati Amerikance što bliže Rimu.

Daljnji razvoj rimskih napora oko zadržavanja američke prisutnosti na Apeninskom poluotoku ovisit će i o njenom susretu s američkom ministrom vanjskih poslova Marcom Rubijom koji bi ovoga tjedna trebao doputovati u posjeti papi Lavu, koji se u posljednje vrijeme našao na meti Trumpovih otrovnih strelica zbog kritike rata na Bliskome istoku. Treba istaći kako su i Meloni i španjolski premijer Pedro Sánchez istaknuti kritičari američkih vojnih akcija protiv Irana, s time da je potonji i glasni kritičar Izraela i zagovaratelj palestinske stvari.

Yankee Go Home

Američka prisutnost u Njemačkoj i Italiji, nastala kao posljedica denacifikacije i defašizacije nakon Drugoga svjetskog rata, ali i zbog hladnoratovskih napora, nikada nije bila bez kontroverzi. Naime, tijekom šezdesetih, ali i osamdesetih, postojali su snažni proturatni, protuamerički orijentirani pokreti koji su koristi slogan Yankee Go Home. Posebno su se isticali prosvjedi protiv stacioniranja nuklearnog naoružanja u Europi. Premda su iz dijela tih pokreta izrasle zelene, alternativne stranke, mnogi od prosvjednika su posredno ili neposredno, barem u Njemačkoj, bili na platnom popisu istočnonjemačkih i sovjetskih obavještajnih službi.

Dok se u Njemačkoj radi o strateškoj prisutnosti, u Italiji su Amerikanci više koncentrirani na operativnu vidljivost kroz nekoliko mornaričkih i zrakoplovnih baza, od kojih je za Sredozemlje (i Hrvatsku) i Bliski istok najvažnija ona u Avianu, u Furlaniji, na sjeveroistoku zemlje.

Dalekosežniji problemi

Europski saveznici itekako su povećali izdvajanja za obranu i počeli više preuzimati odgovornost za svoj dio dijeljenja tereta unutar NATO-a, pa ovakve najave iz Washingtona treba dovesti u vezu s Trumpovim izjavama koje jasno daju naslutiti da se radi o svojevrsno osveti Berlinu, ali prije svega Rimu i Madridu, jer nisu podržali američke napore protiv Teherana. Dodatni bijes Bijele kuće europski su saveznici navukli odbijanjem slanja mornaričke podrške razbijanju blokade Hormuškog tjesnaca.

Politika pritiska i osveta opipljiva je i u najavi novog dizanja carina na europske automobile i teretna vozila. Osim toga, najavljena je i usporena i odgođena isporuka američkog naoružanja europskim saveznicima, ali i Ukrajini, sa službenim objašnjenjem da treba prioritizirati obnovu zaliha potrebnih za nastavak ratovanja protiv Irana. Međutim, sukob na Bliskom istoku otvorio je i pitanje ima li dovoljno kapaciteta da američke pacifičke snage služe za odvraćanje Pekinga od potencijalne invazije na Tajvan.

Merzova kritika Trumpa ne tiče se samo međunarodnopravne upitnosti akcije protiv Irana, već i njemačkih gospodarskih interesa. Naime, ovaj industrijski gigant, koji muku muči sa izazovima (pretjerano) ubrzane zelene tranzicije, posebno je osjetljive na naftne šokove izazvane ratom u Iranu, ali i agresivnom carinskom politikom koju već neko vrijeme provodi Bijela kuća.

Selektivno savezništvo

Jedan od ključnih problema u aktualnim odnosima Washingtona i europskih saveznika nisu nužno kritika pretjeranog izdvajanja za obranu ili negodovanje oko izostanka podrške oko rata u Iranu (naime, još 2003., kada je izvršena invazija na Sadamov Irak, zategnuti su transatlantski odnosi upravo zato što europski saveznici nisu svi htjeli slijediti Washington), već selektivno postupanje. Ako smo svi saveznici, onda valjda dijelimo barem minimalni korpus zajedničkih vrijednosti i interesa.

Međutim, u praksi se pokazuje da pod aktualnom predsjedničkom administracijom postoje jednostrani aranžmani koji promiču bilateralna, ad hoc rješenja, a ne cjeloviti, multilateralni pristup koji je u srži ideje NATO-a. Zato se i može dogoditi da se jednoj saveznici nudi jedan carinski ili vojni (u smislu nabavke naoružanja) deal, a drugoj neki sasvim drugačiji. Time se, dakako, ne ugrožava samo NATO, već i obesmišljava zajedničko tržište kao okosnica Europske unije.

Nesigurna budućnost

Pogled u budućnost je nesiguran i mutan. Jedna opcija, ne baš izgledna, je povratak na staro. Ona pretpostavlja da će iduća, drugačije naklonjena, predsjednička administracija resetirati transatlantske odnose i vratiti ih tamo gdje su bili do pred koju godinu. Drugi scenarij možemo nazvati kontrolirano udaljavanje. U tom scenariju Europa značajno jača vlastitu obranu, no ipak ostaje u savezničkom ili barem partnerskom odnosu sa Sjedinjenim Državama. Naposljetku, zamisliv je i scenarij tihog razlaza, pri čemu bi došlo do sigurnosne i vanjskopolitičke fragmentacije Zapada (upravo ono što Putin žarko priželjkuje i promiče prikrivenom podrškom raznim euroskeptičnim snagama diljem kontinenta). U tom scenariju doista bi nastao multipolarni svijet po ukusu Moskve i Pekinga (ali i Teherana).

Kako god bilo, Hrvatska, kao mala, ali pouzdana saveznica, treba nastaviti ulagati u vlastitu obranu, kapacitete i sposobnost odvraćanja, ali i poštivati preuzete multilateralne obveze i vrijednosti.