Hrvatska je politika barem u nečem usporediva s hrvatskim nogometom – iako hrvatski nogometaši postižu svjetske rezultate, a hrvatski političari ni u granicama vlastite zemlje ne djeluju uvjerljivo – po prijelaznom roku u kojem timovi mogu promijeniti sastave. O bilo čemu drugom usporedivom sa statusom svjetskog viceprvaka (2018.) i dva treća mjesta na svjetskim prvenstvima u nogometu (1998., 2022.) akteri domaće politike mogu samo sanjati. Problem je to što čak niti ne sanjaju o takvom tipu uspjeha te je Hrvatska danas, od utjecaja u europskoj i svjetskoj politici do načina na koji se u njoj provode pojedine javne politike, doslovce niže rangirana.

Pritom će se očito i štošta u hrvatskom sportu morati razjasniti, izgledno i procesuirati, s obzirom na lavinu koju je pokrenuo višegodišnji direktor Hrvatskoga skijaškog saveza te bivši olimpijac Vedran Pavlek, a koji je zbog sumnji na kaznena djela upravo uhićen u inozemstvu. Upravo se u njegovoj javnoj putanji – od nošenja hrvatskog stijega na XVII. Zimskim olimpijskim igrama u Lillehammeru 1994. godine do bijega od hrvatskog pravosuđa i recentnog uhićenja u Kazahstanu – zrcali mnogo toga u hrvatskom permanentno tranzicijskom društvu i politici. Ukratko, zloporaba javnog novca u privatne svrhe.

Korupcija se ne kažnjava na biralištima

Međutim korupcija s predznakom 'javno-privatnog partnerstva' u Hrvatskoj ne mora nužno značiti osudu u istoj toj javnosti ili makar u dijelu biračkog tijela. Dovoljno se sjetiti slučajeva u kojima su pojedini političari neposredno birani na mjesta župana, gradonačelnika i načelnika, neovisno o stranačkoj iskaznici, sa sumnjama ili čak optužnicama za korupciju.

Je li korupcija kao jedan od gorućih problema u zemlji bilo kada presudno utjecala na rezultat parlamentarnih izbora? Je li, primjerice, svojedobno uhićenje bivšeg premijera Ive Sanadera 2010. godine utjecalo na rezultat HDZ-a na prvim sljedećim izborima za Hrvatski sabor? I – je li činjenicu da je HDZ kao politička stranka osuđen za koruptivna kaznena djela u vrijeme Sanaderova obnašanja dužnosti predsjednika stranke i Vlade kasnije na bilo koji način presudno sankcioniralo biračko tijelo? Zapravo, što to ključno utječe na odluku većine hrvatskih birača kada na izborni dan pri podršci ili uskraćivanju podrške u tom trenutku vladajućoj većini ocjenjuju njezine rezultate?

Kako sad stoje stvari?

Ne dođe li do nepredviđenih situacija, sljedeći bi se izbori za Hrvatski sabor u redovitom terminu trebali održati od sredine svibnja do sredine srpnja 2028. godine, s obzirom na to da je sadašnji, jedanaesti saziv Hrvatskog sabora konstituiran 16. svibnja 2024. godine, a novoj je Vladi povjerenje izglasano dan kasnije. Hrvatska je točno na pola puta između posljednjih i sljedećih parlamentarnih izbora, pri čemu je dosadašnja polovica zapravo bila dinamičnija no što se to naoko čini. Pravo je pitanje hoće li se takva dinamika nastaviti te tko će sve u ime postojeće vladajuće većine za dvije godine 'istrčati na teren', a tko će to učiniti u ime (i kakve) oporbe.

Ništa manje važno pitanje nije ni pretpostavka da u parlamentarnim klupama bilo kakvo obnašanje vlasti, što na nacionalnoj, što na regionalnoj i lokalnoj razini, učvršćuje zastupničke klubove. Kada se analizira kako se kapilarno mijenjala podrška vladajućoj većini u Hrvatskom saboru u protekle dvije godine te što se zbivalo u pojedinim zastupničkim klubovima, jasno je da se HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem želi što više primaknuti ondje gdje je bio nakon parlamentarnih izbora 2020., a ne 2024. godine. I da su najpostojaniji zastupnički klubovi bili oni koje je na valu svoje pobjede 2024. godine omogućio HDZ te oni koje čine stranke na vlasti u pojedinim gradovima i županijama, kao što su to Možemo! u Gradu Zagrebu i Nezavisna platforma Sjevera u Međimurskoj županiji. Nema čvršćeg lijepka od vlasti te tko god je u Hrvatskoj želi obnašati i od 2028. godine, na to mora stalno računati.

Osobito oni koji su od proljeća 2024. godine do danas promijenili stranačke boje te političko agregatno stanje na potezu od vlasti do oporbe i u suprotnom smjeru. Nema nikakve dvojbe u to da je Domovinski pokret bio neželjen partner Plenkovićevoj viziji HDZ-a nakon posljednjih izbora, ne i viziji nekih njegovih kolega u vrhu stranke te na nižim razinama. I dok je HDZ zbog čak 66 osvojenih zastupničkih mjesta sa svoje koalicijske liste nakon izbora 2020. godine mogao izbjeći tada mandatno jači Domovinski pokret (i tada još uvijek Miroslava Škore), s pet manje osvojenih mandata 2024. godine i slabijim DP-om to više nije mogao.

Domovinski preokret

Umjesto koalicije HDZ-a, nekoliko manjih liberalnih stranaka i zastupnika nacionalnih manjina predvođenih SDSS-om Miroslava Pupovca, u svibnju 2024. godine formirana je koalicija HDZ-a, DP-a i zastupnika nacionalnih manjina bez SDSS-a, što je bio DP-ov uvjet. Međutim DP se ubrzo raskolio na dominantnu struju Ivana Penave i novoformirani DOMiNO te, malo-pomalo, postao strankom čija se podrška u ispitivanjima javnog mijenja mjeri u par postotaka, a da se ne govori o tome da je nekoć najžešća oporba s desnice postala najlojalnija podrška i HDZ-u i Plenkoviću, unatoč pismima kakva piše bivši glavni tajnik DP-a i bivši ministar u Plenkovićevoj vladi, Josip Dabro.

Kako se u Saboru na strani HDZ-a osipao Domovinski pokret, tako su HDZ-u priskakali u pomoć zastupnici koji su se na izborima 2024. godine također natjecali u oporbenim strankama, ali u političkom centru ili čak na ljevici. Sada već notorni slučaj bivše SDP-ove zastupnice i novopečene HDZ-ove članice Boške Ban potvrđuje koliko je pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, kao 'otac političkih žetona' u hrvatskoj politici i parlamentu, bio vidovit u razumijevanju ponašanja i interesa dijela saborskih zastupnica i zastupnika. Vladajućoj je većini priskočio i Dario Zurovec, prije dvije godine izabran na oporbenoj listi Fokusa i Republike, koji je u tom kontekstu izjavio da može i s jednima i s drugima, odnosno da može biti i u oporbenom zastupničkom klubu i podržavati većinu.

To je razvidno novi prilog poimanju politike za koji Zurovec nedvojbeno ima sve predispozicije. Baš kao i jedan od najneučinkovitijih hrvatskih političara proteklih desetak godina, Krešo Beljak, koji je 2016., 2020. i 2024. godine u saborske klupe ušao na listi sa SDP-om, da bi nedavno HSS s novim predsjednikom Darkom Vuletićem, također izabranim u Sabor na koalicijskoj listi sa SDP-om, izručio HDZ-u. U tom su smislu Ban, Zurovec i Vuletić, nakon mandatnog slabljenja DP-a, podebljali vladajuću većinu na 79 ruku.

Tko su budući 'žetončići'?

Sam je Plenković pak činio sve da Domovinski pokret i ideološki učini nepotrebnim te u tom smislu treba gledati i njegov dolazak na generalnu probu koncerta Marka Perkovića Thompsona prošlog ljeta u Zagrebu. Ukratko, s novim, centrističkim zastupnicima u vladajućoj većini te sam pomaknut udesno, HDZ na čelu presložene većine u Hrvatskom saboru može mirno pričekati još poneku podršku u aktualnom sazivu parlamenta.

Hoće li to biti Nezavisna platforma Sjevera, čiji je predsjednik Matija Posavec, blizak Boški Ban, ionako dosad mijenjao političke strane i stranke (s HNS-om je podržao HDZ u prekretničkim trenucima 2017. godine, a zatim se okrenuo SDP-u, zapravo samom sebi), ili pak ne, računajući na to da je na izborima 2028. godine bitno zadržati kakav-takav oporbeni status? Takvi detalji ne trebaju intrigirati vladajuće kojima – baš zato što su vladajući – uvijek netko može prijeći.

Hoće li HDZ pomoći svojim novim akvizicijama pripuštajući ih na liste 2028. godine ili ranije, kao što je to već učinio sa zastupnicima iz redova HSLS-a, HNS-a i HSU-a, ne brine toliko biračko tijelo, koliko članove HDZ-a, kojima se na taj način smanjuje broj potencijalnih zastupničkih mandata. Smatra li netko da Ban i Vuletić mogu pomoći HDZ-ovu rezultatu na sljedećim parlamentarnim izborima, ne razumije politiku. U odnosu na njih – koji su svoj interes, barem dvogodišnji, zasad realizirali – HDZ je u ispitivanjima javnog mnijenja već dvije godine nedodirljiv na prvom mjestu, a SDP mu se ne približava.

Bi li što promijenilo to da se ubuduće ispitanicima ponudi opcija koalicije SDP-a i Možemo!? Stječu li ove dvije stranke u koaliciji veću podršku od HDZ-a, tek treba ispitati. SDP pritom ima jedan od zastupničkih klubova koji sljedeće izbore dočekuje s manjim brojem članova od početnog, baš kao i za vlast sve manje važan Domovinski pokret te oporbeni Most. Svi su oni od 2024. godine do danas ostali bez dijela kluba, a to im se sustavno događalo i u ranijim sazivima Hrvatskog sabora. Nogometnim rječnikom rečeno, sami su sebi davali i žute i crvene kartone te se teško oteti dojmu da ni dalje ne znaju pravila igre. Ne nogometne, nego političke.