Specijalna vojna operacija, šifra Caracas

Nova godina započela je velikim praskom, a on za pomne pratitelje događaja na američkom kontinentu nije došao kao bogzna kakvo iznenađenje. Donald Trump je, naime, nakon mjeseci prijetnji praznom (uglavnom carinskom) puškom cijelom svijetu konačno realizirao jedan plan i dosadašnje (isto legalno dvojbene) akcije potapanja brodova koji navodno švercaju drogu pretvorio u međunarodno pravno dvojbenu otmicu predsjednika Venezuele Nicolasa Madura i njegove supruge, praćenu također međunarodno pravno dvojbenim upadom američke vojske u tu državu, u kojemu je poginulo stotinjak ljudi.

Vidjeli ste to na svim televizijama: Madura su, u maniri drevnih operacija CIA-e u Srednjoj i Južnoj Americi, s ciljem discipliniranja tamošnjih korumpiranih režima i postavljanja još korumpiranijih, izveli pred kamere u Nikeovoj trenirci Tech Fleece (treba li reći, Temu je odmah ostao bez zaliha iste) i odvukli u strogo čuvan zatvor u Brooklynu. Koji dan kasnije saslušao ga je 92-godišnji (!?) sudac Alvir Hellerstein, tvrdi legalist i još tvrđi Židov, te zadržao u istražnom zatvoru pod optužbama za narkoterorizam i još tri slične točke, ali i uz jednu točku manje – onu pet godina staru za šefovanje kartelom Cartel de los Soles.

Trump je, dakle, nakon spektakularnog uhićenja ublažio pritisak na Madura, no postigao je ono što je htio: Rusija vrišti o kršenju međunarodnog prava, Kina traži da ga se odmah pusti, Europska unija… hm, čekajte malo, da vidimo ima li tu kršenja međunarodnog prava, čini nam se da ima, ali moramo još malo detaljnije pogledati, čak i Fico to misli, svi osim Orbana. Također predvidivo – po Ipsosovom istraživanju, jedva trećina Amerikanaca podržava operaciju u Venezueli, a 72 posto njih radije bi da se SAD ne upetlja preduboko.

Naravno, Trump bi još dublje: osokoljen televizijskim spektaklom, priredio bi nam još pokoji. Prvo je spominjao Kubu, onda mu je zasmetala Kolumbija (s njihovim predsjednikom se na kraju ipak dogovorio naći u Bijeloj kući), tu je negdje i stara patnja Grenland, koji bi, po novom – kupio. Probna akcija izvedena je u srijedu: negdje u ničijim teritorijalnim vodama, najbliže Islandu, danima je plutao zahrđali tanker koji se presvukao iz venecuelske u rusku zastavu, a svjetski policajac poslao je marince da ga zaplijene jer je u njemu navodno bila nafta.

Naftu nisu našli, a ni s Venezuelom ne znaju točno što će nakon pokoravanja – zasad su tek postavili privremene institucije sastavljene pretežno od likova koji su izdali Madura, a ministar vanjskih poslova Rubio (koji je, zapravo, više zapeo za zemlju svojih predaka Kubu) govori tek o planu u tri faze: stabilizacija, oporavak i tranzicija. Bilo kako bilo, čini se da je jedini plan bio pokazati svijetu da i Amerikanci, rekao bi Putin, 'specijalnu vojnu operaciju' za trku imaju (nisu je odradili još tamo od one propale u Afganistanu), i to ne jednu, nego više njih. Ili, kako tportalu jezgrovito tumači profesorica Gorana Grgić – novi svjetski poredak već je nacrtan, samo treba vidjeti koje će zemlje biti bačene pod autobus.

Borba za venecuelsku naftu tek počinje: Kinezi dobili gadan udarac

Nakon zbacivanja Madura, Washington je gotovo trenutačno prebacio fokus sa sigurnosne na ekonomsku ofenzivu, jasno signalizirajući da želi ponovno otvoriti venecuelski naftni sektor za američke i zapadne kompanije. Administracija u Washingtonu govori o 'stabilizaciji' i 'oporavku', no iza tih formulacija stoji vrlo konkretan interes: preuzimanje kontrole nad jednim od najvećih energetskih potencijala na svijetu i istiskivanje aktera koji su posljednjih godina, u uvjetima sankcija, ondje ojačali svoje pozicije – prije svega Kine i Rusije.

Najizravniji udar osjetit će Kina, danas ključni kupac venecuelske nafte. Prema procjenama koje prenosi ruski neovisni portal Meduza, ona je 2025. godine činila oko četiri posto ukupnog kineskog uvoza, pri čemu je glavna prednost bila cijena. Riječ je ponajprije o teškoj nafti, traženoj u industrijskim procesima i osobito zanimljivoj manjim kineskim rafinerijama.

Privremeni amortizer predstavlja činjenica da su velike količine već otpremljene i nasukane na sankcioniranim tankerima uz obale Kine i Malezije, no dugoročno bi stroži američki nadzor ozbiljno zakomplicirao kineske logističke i financijske aranžmane. Istodobno su kineske državne kompanije duboko upletene u samu proizvodnju, s pravima na razvoj polja koja zajedno obuhvaćaju više od četiri milijarde barela rezervi.

Ruski interes u Venezueli manji je po volumenu, ali ne i po političkoj težini. Moskva je Caracas godinama koristila kao simbol otpora američkom utjecaju u Latinskoj Americi. Iako Rusija možda neće izgubiti sve pojedinačne koncesije, veći je rizik za nju potencijalni rast venecuelske proizvodnje uz američki kapital jer bi dodatni bareli na tržištu stvarali pritisak na cijenu nafte. U trenutku u kojem je ruski proračun opterećen visokim izdacima, dulje razdoblje nižih cijena predstavljalo bi ozbiljan fiskalni izazov.

Sve to odvija se u širem kontekstu slabljenja petrodolara. Venezuela danas proizvodi tek oko milijun barela dnevno, ali raspolaže najvećim dokazanim rezervama na svijetu, procijenjenima na oko 300 milijardi barela. Zadržavanje tog potencijala u američkoj orbiti imalo bi učinak i na tržišta energenata i na monetarni poredak.

Kako upozoravaju analitičari Reutersa, udio dolara u globalnoj trgovini naftom i u deviznim pričuvama postupno pada, a Washington nastoji balansirati između slabijeg dolara koji pomaže američkoj industriji i očuvanja njegove globalne dominacije. Američka akcija u Venezueli stoga se može čitati i kao pokušaj da se kontrolom energetskih tokova uspori taj dugoročni trend i pošalje signal rivalima koji traže alternative dolaru.

Nova stara Trumpova želja

Želja da svojoj naciji priskrbi teritorij Grenlanda nije Trumpova želja od jučer – o tome da ga žarko želi govorio je još u prošlom mandatu 2019. godine, kada se i počeo raspitivati može li SAD kupiti 'strateški zanimljiv' otok, na kojem SAD već ima vojnu bazu; naime duboko unutar Arktičkog kruga već 83 godine nalazi se najsjevernija američka zrakoplovna vojna baza Thule, u kojoj je smješteno postrojenje za nuklearni sustav ranog upozorenja.

Na tu je ideju, kako je sam priznao, došao u ljeto 2018. godine. Nejasno je i tad bilo kako bi SAD mogao kupiti najveći otok na svijetu nakon već dva propala pokušaja, jer isto je razmatrao Andrew Jackson u 19. stoljeću, a o kupovini se govorilo i u vrijeme akvizicije Aljaske, pa i nakon Drugog svjetskog rata, kada je administracija predsjednika Harryja Trumana za njega uzalud nudila 100 milijuna dolara.

Europski dužnosnici nisu ozbiljno shvaćali Trumpove poruke, kao ni Kraljevina Danska, čiji je Grenland autonomni dio. No čini se da se opasno osilio nakon nedavnog 'spektakularnog uspjeha američke vojske u Venezueli', kako je opisao napad 3. siječnja. Europa je, htjela-ne htjela, morala zauzeti stav, doduše oprezan – svjesna da i dalje (vojno) ovisi o SAD-u, pogotovo uslijed rata u Ukrajini.

Pariz je poslužio kao pozornica za diplomatski protuudar Washingtonu. Naime vodeće europske države poručile su u zajedničkoj izjavi da je suverenitet Grenlanda neupitno danski i da o njegovoj sudbini ne odlučuju nekretninski apetiti, već isključivo Kopenhagen i Nuuk.

Iako je SAD kurtoazno nazvan 'ključnim partnerom', europski su lideri podsjetili Trumpa da su nepovredivost granica i teritorijalni integritet univerzalna načela koja vrijede i na Arktiku, iako američki predsjednik sada tvrdi da 'ne osjeća odgovornost prema međunarodnom pravu' te da se vodi 'vlastitim moralom'. Podsjetili su ga i da je Grenland integralni dio NATO-a te najavili pojačano vojno djelovanje i ulaganja na sjeveru kako bi ga pokušali odvratiti od bilo kakvog jednostranog pokušaja prekrajanja arktičke karte pod krinkom transatlantske sigurnosti – jer se upravo na tu sigurnost SAD poziva kad ih se pita zašto žele taj otok, uz navode da je područje okruženo ruskim i kineskim brodovima.

Dok administracija kroz izjave Stephena Millera poručuje da svijetom vlada pravo jačega, danska premijerka Mette Frederiksen upozorava da bi američki napad na članicu NATO-a značio kraj saveza i poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Iako veterani diplomacije navode da Europa ima svoje adute, poput vlastite obrambene industrije i naprednih tehnologija kojima bi mogla uzvratiti, prevladava stav da Stari kontinent trenutačno samo 'kupuje vrijeme'.

Američka javnost zasad odbacuje ideju vojne aneksije Grenlanda. U najfriškijem intervjuu Trump je upitan bi li mu bilo važnije da SAD preuzme Grenland ili da sačuva 76 godina star vojni savez. Izravnog odgovora nema, osim priznanja da bi njegova administracija doista trebala birati.

Koalicija (bez)voljnih

A specijalnu vojnu operaciju, čini se, kuhaju i Europljani. Doduše, znatno manje spektakularnu – i manje realističnu – od one Trumpove, ali kad je već u osvit blagdana Tri kralja Macron dizao kuhare Elizejske palače, moralo se izdati i neko priopćenje. Ovoga puta su se članice tzv. koalicije voljnih (i dalje ostaje pitanje za što su to voljni) u Parizu dogovorile da će dvije njezine najvoljnije članice – Francuska i Velika Britanija – poslati vojsku u Ukrajinu ako dođe do primirja.

Britanski premijer Keir Starmer isprsio se ispred ostalih pohvaliti da je ovaj dogovor zapravo 'pravni okvir' za djelovanje snaga ove koalicije na teritoriju Ukrajine, a uz umakanje baguettea u toć coq au vina još su 'detaljnije obradili mehaniku raspoređivanja snaga na terenu' te dogovorili da će uspostaviti 'vojna središta' kako bi izgradili zaštićene objekte za oružje i vojnu opremu. Kaže još Starmer da bi cijelu operaciju u Ukrajini, prema onome što su oni dogovorili sa Zelenskim, imao platiti SAD, koji je sigurno oduševljen tom idejom, sad kad su lijepo uzburkali međunarodne odnose intervencijom u Venezueli. Baš kao i Rusija, je li.

Na sastanku u Parizu bio je i voljni Andrej Plenković te je odmah poslije požurio ponoviti da Hrvatska neće slati vojsku u Ukrajinu, nakon čega se javio i bezvoljni Zoran Milanović kako bi požurio ponoviti da Hrvatska neće slati vojsku u Ukrajinu. Nismo mi jedini koji već sad to glasno govore – isto je objavila i talijanska premijerka Giorgia Meloni dok se Pedro Sanchez tek treba dogovoriti na domaćem terenu. Međutim mi smo jedina država u kojoj se predsjednik i premijer uspijevaju posvađati čak i kad govore istu stvar.

Novogodišnja tragedija u Švicarskoj

Novogodišnju noć u Švicarskoj obilježila je nezapamćena tragedija na tamošnjem skijalištu Crans-Montana, u kojoj je život izgubilo 40 mahom mladih ljudi (od 14 do 39 godina), što lokalaca, što stranih državljana, dok ih je 119 ozlijeđenih, od kojih se neki i dalje bore za život. U ranim jutarnjim satima 1. siječnja, u prepunom baru Le Constellation, popularnom okupljalištu mlađe publike u središtu skijališta, izbio je ogroman požar. Istražitelji vjeruju da je krenuo zbog prskalica na bocama šampanjca koje su zaposlenici držali preblizu stropa, a brzo se proširio prepunim barom i zarobio goste. Bivši zaposlenici tvrde da su sigurnosni standardi bili očajni: aparati za gašenje navodno su bili zaključani, a izlaz u nuždi često zaključan.

Gradonačelnik Nicolas Feraud priznao je nekoliko dana kasnije ozbiljne propuste u nadzoru. Naime ispostavilo se da objekt punih pet godina nije prošao nikakve sigurnosne provjere ni revizije niti su ga obišle inspekcije. Upitan smatra li se odgovornim i hoće li podnijeti ostavku, Feraud je poručio da 'ne napušta brod u ovom trenutku'.

Švicarski tužitelji već su pokrenuli kaznenu istragu protiv dvoje voditelja objekta, francuskog para Jacquesa i Jessice Moretti, koji su u lokalnim medijima imenovani kao osumnjičenici. Tereti ih se za ubojstvo, nanošenje tjelesnih ozljeda i izazivanje požara iz nehaja. Radna dozvola za drugi restoran kojim upravljaju isti vlasnici u Crans-Montani sada je povučena. Upraviteljica bara navodno je snimljena kako tijekom požara napušta objekt s blagajnom punom gotovine.

Lokalne su vlasti zabranile korištenje svih vrsta prskalica i sličnih pirotehničkih rekvizita u ugostiteljskim objektima. Švicarska je proglasila petodnevnu nacionalnu žalost, a zbog težine ozljeda dio preživjelih prebačen je na specijalizirane odjele za opekline diljem Europe. Ne ponovilo se.

S Macronovima nema šale

Nije se Emmanuel Macron ovog tjedna bavio samo koalicijom voljnih – imao je i izvanrednu obiteljsku situaciju. Francuski se sud, naime, nameračio donijeti jednu od prvih presuda u Europi za internetsko zlostavljanje, i to baš protiv teoretičara urote koji su se namjerili na njegovu suprugu.

Sjećate se toga možda: prije koje godine, dok su rane od teorija urote zbog koronavirusa još uvijek bile vruće, američka konzervativna aktivistica Candace Owens (pravno je gone i preko oceana) pustila je u javnost priču da je Brigitte Macron transseksualni muškarac po imenu Jean-Michel Trogneux, što je u stvarnosti ime njezina starijeg brata. Primilo se to na plodno tlo i u Francuskoj: osam muškaraca i dvije žene, među kojima su nastavnik tjelesnog u školi, vlasnik umjetničke galerije i nekretninski mogul, koji se nije pojavio na suđenju, proširili su njezinu objavu i time upali u radar francuskog pravosuđa.

Službenu verziju priče o Macronima svi znate: upoznala ga je u srednjoj školi u kojoj mu je predavala, vjenčali su se 2007., kad je ona bila u pedesetima, a on imao 29, pa su činjenicu da je 27 godina starija od njega spomenuti teoretičari urota proglasili – pedofilijom. Zbog toga su svi dobili osam mjeseci uvjetno, a ovaj sretnik što se nije pojavio na suđenju dobio je šest mjeseci. Ispada da je bolje preskočiti poneko ročište…

'Smrt diktatoru' u Iranu

Već gotovo dva tjedna prosvjedi tresu Iran, potaknuti naglim padom nacionalne valute, rijala, i produbljivanjem ekonomske krize. Ono što je započelo kao revolt trgovaca u Teheranu zbog neizdrživih cijena pretvorilo se u općenacionalni pokret za rušenje klerikalnog sustava u više od 100 gradova. 'Smrt diktatoru', skandiraju proteklih dana tamošnjih prosvjednici, njih na desetke tisuća koji su izašli na ulice unatoč represiji, sve većem broju poginulih i ozlijeđenih, pa i unatoč tome što je vlast stanovnicima ograničila pristup internetu.

Na snimkama se čuju povici protiv vrhovnog vođe Alija Hameneija, kao i slogani koji pozivaju na povratak Reze Pahlavija, sina posljednjeg iranskog šaha, svrgnutog Islamskom revolucijom 1979. godine. Rijal je od rata s Izraelom u lipnju prošle godine u jednom izgubio oko 60 posto vrijednosti u odnosu na američki dolar, a slabljenje valute izravno pogađa štednju građana i dodatno podiže cijene u zemlji koja se već ionako suočava s izrazito visokom inflacijom i teškim međunarodnim sankcijama.

Iran muče i nestašica vode u Teheranu, česti nestanci električne energije te nedavno povećanje cijena goriva. To je probudilo stare traume i strah od ponavljanja nasilnih prosvjeda iz 2019. godine, kada su u sukobima poginule stotine ljudi – najkrvavijem valu nemira od revolucije 1979., pa sve do novih masovnih prosvjeda i pokreta 'Žena, život, sloboda' krajem 2022., potaknutih smrću Mahse Amini, mlade žene koju je zloglasna iranska policija za moral uhitila i zadržala u pritvoru u rujnu iste godine zbog navodnog kršenja strogih pravila odijevanja. Amini je preminula u bolnici tri dana kasnije.

Gospodarski problemi u Iranu pogoršali su se zbog međunarodnih sankcija. Ranije ove godine Teheran i Washington razgovarali su o iranskom nuklearnom programu, što je moglo dovesti do ublažavanja sankcija, no pregovori su zapeli i nisu nastavljeni nakon 12-dnevnog rata s Izraelom. A kakav bi to rat bio bez Trumpa? On je, naime, 12. dana aktualnih prosvjeda zaprijetio Iranu 'da ako bude pucao na mirne prosvjednike i nasilno ih ubijao, kao što mu je običaj, SAD će priskočiti u pomoć'. 'Spremni smo, naoružani i pripravni intervenirati', rekao je.

Ali Hamenei nije birao riječi: usporedio je Trumpa s povijesnim tiranima 'poput faraona i šaha Pahlavija' te ustvrdio da će doživjeti sudbinu svih svrgnutih despota. Prosvjednike koji danima pale i uništavaju objekte u Teheranu opisao je kao 'plaćenike' i 'vandale' koji djeluju u službi stranih interesa, poručivši im da je uzaludno polagati nade u američkog predsjednika jer bi se, prema njegovim riječima, trebao baviti kaosom u vlastitoj državi.

Zima okovala Europu: Grenland topliji od Zagreba

Zima je okovala Europu. Hladan zrak nije otišao prema Kanadi i Sjevernoj Americi, već se, pojasnili su meteorolozi, spustio nad Stari kontinent. Stanje u atmosferi najbolje opisuje paradoks: na Grenlandu je danima bilo toplije nego u Zagrebu s temperaturama i do 10 stupnjeva, što je ondje iznimno neuobičajeno.

Zapad Europe bio je pak paraliziran snijegom i ledom: u Parizu i Amsterdamu otkazane su stotine letova, željeznički promet u Nizozemskoj bio je potpuno obustavljen, dijelom i zbog IT problema koji su pogoršali situaciju, a u Njemačkoj su temperature pale ispod –10 stupnjeva, dok su sjever i istok zemlje zatrpale obilne snježne padaline.

Posebno teško bilo je u Francuskoj. Snijeg koji je pao početkom tjedna, a potom se otopio i ponovno smrznuo, stvorio je iznimno opasne uvjete na cestama. Francuski mediji izvijestili su o najmanje pet smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama povezanim s poledicom.

U petak je oluja Goretti zahvatila sjevernu Europu, ostavljajući stotine tisuća kućanstava bez struje, a zabilježeni su udari vjetra od rekordnih 213 km/h te su stotine škola zatvorene diljem Škotske i dijelova središnje Engleske.

Istodobno se jug i jugoistok Europe bori s drugom krajnošću istog sustava – obilnim kišama i poplavama. Albanija, Kosovo, Crna Gora i BiH zabilježili su pritom velike materijalne štete.