Akcije CIA-e u Srednjoj i Južnoj Americi predstavljaju jedan od najkontroverznijih aspekata američke vanjske politike. Iako su bile vođene strateškim i sigurnosnim interesima, često su rezultirale destabilizacijom, autoritarizmom i masovnim kršenjima ljudskih prava. Pritom je CIA koristila psihološke operacije i medijske manipulacije radi promjene režima, a obučavala je i savjetovala vojne i policijske snage svojih saveznika. Također, pružala je potporu paravojnim formacijama te ekonomski i politički pritiskala neistomišljenike u suradnji s drugim američkim institucijama.

Latinska Amerika zauzimala je središnje mjesto u američkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici u 20. stoljeću, a čini se da Washington ima sličan stav i u sadašnje vrijeme. Taj se svjetonazor pak temelji na tzv. Monroevoj doktrini, vanjskopolitičkom dokumentu koji je prvotno zamišljen kao protivljenje europskom kolonijalizmu, a kasnije tumačen kao pravo SAD-a da intervenira u zemljama Južne i Srednje Amerike.

Jedino doba u kojem je Washington promijenio politiku spram Latinske Amerike bilo je tijekom 1930-ih i 1940-ih godina, kada je predsjednik Franklin D. Roosevelt uveo tzv. Politiku dobrog susjeda. Njome je Roosevelt prekinuo vojnu intervencijsku politiku i počeo promovirati ekonomsku suradnju te međusobno poštovanje, umjesto izravne vojne dominacije, čime je uspostavio temelje za mirniju koegzistenciju, posebno u kontekstu tadašnjeg uspona fašizma.

Međutim, nakon Drugog svjetskog rata i zaoštravanja odnosa sa Sovjetskim Savezom, ključne obavještajne službe oba hladnoratovska pola počinju promatrati Latinsku Ameriku kao strateški prostor ideološkog nadmetanja, pri čemu se djelovanje CIA-je i KGB-a značajno razlikovalo u intenzitetu operacija, stupnju izravne intervencije i odnosu prema lokalnim političkim strukturama. Za SAD regija je bila i ostala dio neposredne sigurnosne sfere, definirane Monroeovom doktrinom, dok je za Sovjetski Savez i potom Rusiju predstavljala, a još uvijek to jest, periferni, ali simbolično važan prostor za proboj američke hegemonije.

Tajne operacije obilježene tisućama mrtvih

Za razumijevanje djelovanja CIA-e u Latinskoj Americi nužno je poznavanje teorijskih okvira koje je uspostavio Washington. Ti sklopovi mogu se analizirati kroz prizmu realističke teorije međunarodnog odnosa, prema kojoj države koriste sva raspoloživa sredstva da bi očuvale hegemoniju i sigurnost, ali i kroz teorije imperijalizma i neokolonijalizma, koje naglašavaju asimetrične odnose moći i ekonomske interese velesila. Svakako je važan i sigurnosni diskurs Hladnog rata i posthladnoratovskog razdoblja, u kojem su reformističke ili nacionalističke vlade često bile etiketirane kao komunistička prijetnja.

CIA je već 1954., sedam godina poslije osnivanja, stvorila presedan tajno srušivši vladu u Gvatemali u strahu od širenja komunizma. Demokratski izabrani predsjednik Jacobo Arbenz svrgnut je o operaciji PBSUCCESS nakon što proveo agrarnu reformu koja je ugrozila interese američke United Fruit Company. CIA je pritom koristila psihološki rat, dezinformacije, obuku paravojnih snaga i diplomatski pritisak, a u toj zemlji uslijedili su višedesetljetna politička nestabilnost i građanski rat.

Šest godina kasnije CIA je organizirala invaziju kubanskih emigranata na karipsku utvrdu socijalizma, ali ta neuspješna operacija samo je učvrstila vlast Fidela Castra i ojačala sovjetsko-kubanski savez. Stoga se ta akcija često prikazuje kao tipičan primjer ograničenja tajnih operacija i njihovih nepredviđenih geopolitičkih učinaka.

Ipak, neuspjeh na Kubi nije pokolebao CIA-u pa ona već početkom 1970-ih počinje aktivno djelovati protiv socijalističke vlade Salvadora Allendea financiranjem oporbe, destabilizacijom gospodarstva i kontaktima s vojskom. Državni udar pod paskom američke tajne službe doveo je u Čileu 1973. godine do diktature Augusta Pinocheta, obilježene sustavnim kršenjima ljudskih prava i tisućama mrtvih protivnika njegova režima.

CIA je odigrala značajnu ulogu i tijekom Operacije Kondor koordinirajući obavještajne službe vojnih diktatura Argentine, Bolivije, Ekvadora, Urugvaja, Paragvaja, Perua i Brazila. Cilj je bio suzbiti ljevičarske pokrete i aktivnosti eliminacijom disidenata, često otmicama, mučenjem i ubojstvima, uključujući operacije izvan nacionalnih granica.

Iako su tvrdile da nemaju nikakve veze s političkim nasiljem u Latinskoj Americi, američke obavještajne službe imale su saznanja i davale su podršku krajnje desničarskim režimima financiranjem i obukom. Procjenjuje se da je tijekom Operacije Kondor, od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, ubijeno 50.000 ljudi, a njih 30.000 još uvijek se vode kao nestali. Većina upletenih izbjegla je kaznenu odgovornost.

Glasnim rockom do Noriegine predaje

Američka tajna služba osobito je bila aktivna tijekom 1980-ih na području Srednje Amerike u nizu tzv. proxy ratova. CIA je, primjerice, organizirala, financirala i obučavala kontraške paravojne snage protiv sandinističke vlade u Nikaragvi. Operacije su uključivale sabotaže, atentate i miniranje luka, što je dovelo do presude Međunarodnog suda pravde protiv SAD-a 1986. godine. Uz Nikaragvu, CIA je djelovala u Salvadoru i Hondurasu, gdje je pružala potporu lokalnim sigurnosnim snagama optuženima za masovne zločine nad civilnim stanovništvom, opravdavajući to borbom protiv gerilskih pokreta.

U jednoj od akcija američke tajne službe početkom 1990. godine svrgnut je i Manuel Noriega, panamski diktator koji je stekao osobno bogatstvo operacijama trgovine drogom i imao dugogodišnje veze s američkim obavještajnim agencijama prije nego što je Pentagon naredio invaziju na njegovu zemlju. Noriega se u bijegu od Amerikanaca sklonio u veleposlanstvo Svete Stolice u Panama Cityju, ali se predao nakon što su američki specijalci ispred zgrade nuncijature danonoćno preko ogromnih zvučnika puštali U2, The Clash i Van Halen.

Iako je intenzitet tajnih operacija smanjen nakon 1990-ih, CIA i nadalje djeluje u regiji boreći se protiv narkokartela, terorizma i tzv. hibridnih prijetnji. Međutim dobri poznavatelji metoda američkih obavještajnih službi ističu da one pritom usko surađuju s kompromitiranim lokalnim elitama i toleriraju krijumčarenje kada je ono politički oportuno, a povezuju se, prema potrebi, i s paravojnim skupinama, kao što je to slučaj u Kolumbiji. Na te načine rat protiv droge samo militarizira društvo i jača represivne skupine pa iza njega ostaje 'nasljeđe pepela', kako je u svojoj istoimenoj knjizi poznavatelj djelovanja američkih tajnih službi Tim Weiner nazvao CIA-inu ostavštinu na terenu.

Analitičari se slažu u mišljenju da je djelovanje CIA-e u Latinskoj Americi ostavilo duboke posljedice, ponajviše u slabljenju demokratskih institucija, normalizaciji vojnih vlasti i političkog nasilja te dugotrajnim građanskim ratovima. Samim time, glavna američka obavještajna služba stvorila je nepovjerenje prema SAD-u u regionalnom političkom diskursu, ali i trajne traume te neriješena pitanja tranzicijske pravde.