Živimo u vremenu u kojem svaki odgovor na pitanje 'Kako si?' zvuči isto: 'Dobro, hvala.' Bez obzira jesmo li stvarno dobro ili ne. Bez obzira prolazimo li kroz nešto teško. Postalo je uobičajeno prešutjeti, jer je lakše, sigurnije. Jer, kako i sami kažemo, 'to nije za svakoga'. Ali što nam to, zapravo, donosi?

Naš poznati glumac Marko Petrić razmišlja upravo o tome. O onim trenucima u kojima biramo šutnju umjesto riječi, o teretima koje nosimo sami. I o tome koliko nam nedostaje prostora u kojem se može reći, bez osude i straha, kakvo nam je.

Društvo nas uči da slabost može biti oružje protiv nas

‘Mislim da nam društvene norme donekle nalažu da ne pokazujemo slabosti i ranjivosti’, kaže Marko. ‘I samim time teško je govoriti iskreno o tome kako se osjećaš, jer nas je društvo naučilo da se to može upotrijebiti protiv tebe.’

To nije stvar koju osjeća samo on. To osjećamo svi. U poslovnom okruženju, u prijateljstvima, pa čak i u obitelji. Postoji neizrečeno pravilo: ako pokažeš slabost, možda se ne vidiš dovoljno stabilnim. Dovoljno pouzdanim. Upravo ta šutnja, kako Marko ističe, čini sve težim.

‘Drago mi je da ima sve više platformi gdje ljudi bez osude mogu govoriti iskreno o tome kako se stvarno osjećaju. Mislim da nam je to kao kolektivu zbilja potrebno.’

Kad ispod tepiha više nema mjesta

Svi smo nekad odgađali razgovor koji se morao voditi. Iz straha od sukoba, neugode ili zato što nismo znali kako to reći. Marko to jasno opisuje: ‘Nekoliko puta u životu sam bio u situaciji gdje sam odlagao teme i razgovore koji su se morali riješiti, a gurao sam ih ispod tepiha. I u trenutku kad više nisam mogao izdržati, obavio sam nekoliko iskrenih razgovora bez zadrške. I osjećaj je bio oslobađajući. Kao da sam prodisao.’

A onda dodaje, s osmijehom: ‘Ali isto tako, puno stvari je još pod tim tepihom.’

Možda je cijela mudrost u tome da ne pokušavamo sve riješiti odjednom. Život se rijetko posloži u savršeno uredne cjeline, a iskreni razgovori gotovo nikad ne počinju velikim planovima. Počinju tiho, u malim svakodnevnim pauzama u kojima si dopustimo stati, udahnuti i reći ono što stvarno mislimo. A često je za to potreban samo jednostavan povod, nešto poznato i svakodnevno.

Čaša Cedevite u takvim situacijama postaje više od pića. Ona je mali suputnik predaha, onaj poznati okus koji nas podsjeti da usporimo i odvojimo vrijeme za sebe i ljude oko sebe. Uz Cedevitu razgovor teče prirodnije, atmosfera je opuštenija, a riječi dolaze lakše.

Ne moraju to biti dugi ni duboki razgovori. Dovoljno je sjesti, natočiti čašu omiljenog i dobro poznatog pića, udahnuti i biti iskren. Upravo u tim jednostavnim trenucima, uz gutljaj Cedevite, stvaraju se male, ali važne pauze koje čine dan ljepšim i lakšim.

Što se dogodi kad prestanemo glumiti?

Marko ne sumnja u važnost otvorene komunikacije za mentalno zdravlje: 'Kupiti u sebi stvari koje te muče ne može završiti dobro. Mislim da su razgovori te vrste od životne važnosti za svakog pojedinca. Treba komunicirati osjećaje. Jer često mislimo da se stvari podrazumijevaju. U praksi baš i nije tako.’ I tu se krije ključ. Mislimo da drugi znaju, mislimo da vide. Ali ne vide. Naime, svi vodimo svoje bitke. ‘Svi vodimo neke bitke za koje nitko drugi ne zna. I taj teret je znatno lakši kad se podijeli,' kaže.

Što zapravo dobijemo kad skinemo masku? Kad prestanemo odgovarati automatski i kažemo kako nam stvarno jest? ‘Dogodi se neka ljudska konekcija’, objašnjava Marko. ‘Iskrenost pobuđuje empatiju. A empatije nam kao društvu nedostaje. Potrebna je hrabrost da spustiš gard i budeš ranjiv.’ Ta ranjivost nije slabost, nego upravo suprotno. Odvažnost da pokažemo tko jesmo, bez ukrasa i filtera. I kad to učinimo, otvaramo prostor drugoj osobi da učini isto.

Poruka onima koji šute

Na kraju, Marko ima jednostavnu poruku za sve one koji osjećaju da nešto gomilaju u sebi: ‘Iskren razgovor s pravom osobom bi im sigurno donio olakšanje. Svaki problem je teži kad se sam boriš s njim.’

Možda je upravo u tome snaga otvorenih razgovora. Da prestanemo misliti da moramo sve sami. Da je sasvim u redu priznati da nam nije dobro. I da je u redu biti ono što jesmo. Ponekad je dovoljno nazvati nekoga ili podijeliti čašu Cedevite s nekim tko nam je blizu. I reći jednostavno, bez uvoda, kako nam je. Ne kako bi trebalo biti. Ne kako bi drugi htjeli čuti. Nego onako kako jest.

Reci tako kako je.