Na domaćim je televizijama, a zapravo - kada čovjek malo pročeprka i po onome što mu je dostupno putem kabelskih operatera - i na stranima, već dugo tradicija da se o blagdanima nitko baš pretjerano ne trudi oko programa. Osim što informativne emisije dojavljuju vijest o tome da je Uskrs, Božić, Tijelovo ili Dan neovisnosti kao da je riječ o kakvoj elementarnoj nepogodi (ili u svakom slučaju brejking gnjusu), nitko se drugi baš ne trga da bi za blagdane složio kakav originalan ili novi sadržaj. Pusti se nekoliko novijih (ali obično jeftinijih) filmova, ako je riječ o vjerskom blagdanu, negdje se iskopa nova koprodukcijska mini serija o kakvom važnijem ili opskurnijem biblijskom liku, direktno se prenose koncerti ili vjerske ceremonije i to bi uglavnom bilo to.

Tako je bilo i ove godine za uskrsni vikend. Izuzevši činjenice da je HTV na Veliki petak navečer, u sklopu filmskog maratona, emitirao film 'Zečja rupa' - za što još nisam sigurna je li proizvod nečijeg bizarnog smisla za humor ili tek jednako smiješnog spleta okolnosti, nekih ozbiljnijih znakova života nije bilo. Nešto se sitno potrudila ekipa iz redakcija manjinskih programa i onih koji sklapaju emisije pučke i predajne kulture, ali zapravo nije bilo ničeg ni novog ni originalnog ni zanimljivog. Branka Šeparović opet je imala svoju televizijsku školsku zadaćnicu u kojoj slaže pučkoškolske metafore o onome što smatra da bi trebao biti smisao života i svemira na hrvatski način (kraćim nazivom - 'Škrinja'), prikazana su dva-tri dokumentarca o raznim crkvenim herojima, svecima i misionarima, film o Mariji, majci Isusovi, film prema biblijskoj legendi o Esteri, dva prijenosa iz Vatikana (Križni put i urbi et orbi) i... to bi otprilike bilo sve.

I sad, samo po sebi, sve to nije nimalo čudno. Vjerski je praznik i povodom tako nečega teško da bi bilo primjereno očekivati nekakvu turbodizel zabavu s policijskim potjerama i dernekom do zore. No ono što zapravo čudi jest sljedeće - za upravo se protekli vjerski praznik nije osobito potrudila čak ni redakcija religijskog programa, koja na javnoj televiziji egzistira upravo zbog dobrobiti onih koji su prošloga vikenda najviše slavili. U redu, odradili su svoju redovnu emisiju 'Mir i dobro' u nedjelju, prenosili taj Križni put i obraćanje Pape iz Vatikana, ali sav se ostali angažman sveo samo na hvalisanje time kako su njihovi crkveni dostojnici super i, kao što im sam naziv kaže, dostojni toga da nam se o njima prikaže dokumentarac.

Drugim riječima rečeno, redakcija religijskog programa na javnoj televiziji jednako je lijena kao i sve ostale. O praznicima se služi šprancom i nije joj, čini se, nikada palo na pamet da bi možda mogla snimiti kakav originalni sadržaj, nekakav filmić ili emisiju o Uskrsu, a ne samo o svojim omiljenim klericima. Ideološki gledano - možda i bolje jer svjetovna smo država i takvo nam što nije osobito potrebno. No televizijski gledano - lijeno, dosadno i - ono što je u takvom kontekstu najteži grijeh - vjerojatno vrlo slabo i vrlo rijetko gledano. S druge strane, od likova koji se nazivaju redakcijom religijskog programa, a koji za nedavnog imenovanja Pape nisu znali prenijeti o kome je točno riječ - što drugo i očekivati?