Iako skandal s ilegalnim odlaganjem otpada u Gospiću nije nova vijest, ne gubi na aktualnosti, a priča se svakim danom samo komplicira. Unatoč činjenici da se temom otpada bavim više desetljeća, uopće se ne bih upuštala u rekonstrukciju ove komplicirane priče. Mislim da to nitko u Hrvatskoj u ovom trenutku ne može i zaista nije lako donositeljima odluka upravljati ovim procesom u nastojanju da se smanji nastala šteta.

No također mi se čini da se zbog neznanja koje se provlači kroz medije i u javnosti donose mnogi pogrešni zaključci, što čini štetu već uspostavljenim sustavima za gospodarenje otpadom, a to će, bojim se dugoročno, ugroziti procese koji se tek trebaju dogoditi.

Kako bih pridonijela boljem razumijevanju kompleksnosti gospodarenja otpadom, želim ovdje iznijeti neke činjenice za koje mislim da su važne, a možda su pogrešno protumačene.

1. Hrvatska ima vrlo ograničene kapacitete za reciklažu plastičnog otpada. Prikupljena PET ambalaža (boce od pića i napitaka) te neke vrste PE folija recikliraju se u Hrvatskoj dok se ostale vrste plastičnog otpada mogu samo energetski oporabiti ili odložiti na odlagališta.

2. Plastika koja je uvezena je industrijski, a ne komunalni otpad – radi se o miješanoj plastici i jedini siguran način zbrinjavanja ovog otpada njegova je energetska oporaba ili izvoz s ciljem iste takve energetske oporabe. Postavlja se, naravno, pitanje kako se moglo dogoditi da se ovaj otpad uopće uveze u RH jer je regulator trebao znati da se on kod nas ne može legalno zbrinuti osim na već spomenuti način.

3. Regulativa Europske unije, koju je i Republika Hrvatska bila dužna implementirati u svoje zakonodavstvo, daje prednost reciklaži ispred energetske oporabe, no u slučaju kad recikliranje otpada nije moguće, energetska oporaba je poželjan oblik obrade otpada prije odlaganja i umjesto odlaganja.

4. Spaljivanje otpada u cementarama je ekološki prihvatljiviji način obrade otpada od spaljivanja u energanama. Razlog tome je činjenica da se proces u cementnoj peći odvija na višoj temperaturi i da ima dulji vremenski tijek, što omogućuje bolje sagorijevanje otpada. Uvjet za neškodljivost tog procesa pritom su kvalitetni i dobro održavani filtri jer sprečavaju ispuštanje štetnih tvari u zrak. Dodatno, budući da se pepeo ugrađuje u konačni proizvod, nema otpada koji nakon energetske oporabe treba zbrinuti odlaganjem. Treba reći da sve cementare u Europi koriste gorivo iz otpada kao izvor energije, a najčešće se radi o plastičnim materijalima koji su izdvojeni u industrijskim procesima ili iz komunalnog otpada te ih zbog sastava ili količina nije moguće reciklirati. Budući da je plastika proizvod iz nafte, ako u njoj nema toksičnih aditiva, jednako je sigurna i kalorijski prihvatljiva kao i nafta te može poslužiti kao gorivo.

5. Idealno bi bilo da se otpad ne mora zbrinjavati ni na kakav način. No osim što je to nemoguće te predstavlja utopiju, moguće je raditi na značajnom smanjenju stvaranja otpada koji kasnije prolazi kroz tehnološki neželjene procese kao što su reciklaža, energetska oporaba ili pak odlaganje na odlagališta.

6. Ono što primjećujem kod ljudi koje susrećem i s kojima razgovaram o temi otpada jest da je kod nas uvriježeno mišljenje da biti ekološki osviješten znači odvojiti otpad u spremnike različitih boja te na taj način omogućiti njegovo recikliranje. No to je daleko od dovoljnog. Pretpostavlja se da globalno samo oko 50 posto odvojeno sakupljene plastike zaista bude reciklirano, a tako visoki postotci uključuju i plastiku iz industrijskih procesa. Kada govorimo o komunalnom otpadu, te su brojke znatno niže. Greenpeace je 2022. godine iskoristivost PET otpada procijenio na 20,9 posto, HDPE-a na 10,3 posto, a kapacitet recikliranja ostale plastike kreće se ispod pet posto.

7. Možda je ovdje potrebno i reći nekoliko riječi o samom procesu recikliranja. Naime radi se o skupom i energetski intenzivnom postupku koji nikako nije bez negativnih utjecaja na okoliš. Osim toga, plastika u postupku reciklaže degradira te se taj postupak ne može ponavljati bezbroj puta. Iz toga proizlazi jednostavan zaključak: treba raditi na sprečavanju nastanka otpada jer reciklaža predstavlja nužan, a ne poželjan proces.

Zato na kraju želim istaknuti da bismo svi mi koji smo zabrinuti za čistoću okoliša u Hrvatskoj trebali početi raditi na vlastitom smanjenju nastanka otpada, a to prije svega znači na smanjenju potrošnje. A od institucija, naravno, očekujemo da zaštite naše interese i da zaštite zdrav okoliš.