Premda pripada najutjecajnijim umjetnicama 20. i 21. stoljeća, Yoko Ono desetljećima je u javnosti bila poznatija kao supruga Johna Lennona, navodni krivac za raspad Beatlesa i ekscentrična Japanka koja vrišti u mikrofon, nego kao jedna od pionirki konceptualne umjetnosti, performansa i eksperimentalne glazbe.

Njezini su radovi desetljećima izazivali podijeljene reakcije, od otvorenog odbacivanja do divljenja, no ono što je svojedobno nailazilo na nerazumijevanje, pa i podsmijeh, danas se prepoznaje kao važan doprinos razvoju suvremene umjetnosti. Kako je moguće da je jedna od najpoznatijih žena na svijetu istodobno tako dugo bila jedna od najmanje shvaćenih umjetnica?

Velika izložba koja se u prosincu otvara u zagrebačkom MSU-u prilika je da se njezin bogat i raznovrstan opus sagleda u cjelini, izvan okvira javne slike koju je toliko dugo određivala njezina veza s Lennonom. Sama Yoko Ono, međutim, unatoč ustrajnim osporavanjima i javnim napadima, nikada nije pokazivala osobitu potrebu da opravdava vlastite umjetničke izbore.

Slavna ali neshvaćena

Kada ju je glazbeni novinar Everett True upitao je li ikada, suočena s tolikim neprijateljstvom, posumnjala u sebe, odgovorila je: "Nimalo. Znala sam što radim. Smetalo mi je što to nitko ne razumije." A zatim objasnila: "Kad mi se u glavi pojavi ideja, nadahnuće, ono je toliko jasno da ga samo nastojim prenijeti što je moguće točnije."

Reakcije javnosti i institucija na njezinu pojavu i rad u Americi ranih sedamdesetih često su bile prožete neshvaćanjem i stereotipizacijama. Prisjećajući se napada u tisku povodom njezine samostalne izložbe u Everson muzeju u Syracuseu 1971. godine, Yoko je u razgovoru za emisiju Speaking Freely otvoreno progovorila o društvenim korijenima tog otpora:

"Lokalne novine napadale su muzej govoreći da je izlaganje mojih radova 'potpuni gubitak dobrog ukusa i poštovanja u svijetu umjetnosti'. Zašto je moja umjetnost toliko plašila i uznemiravala ljude? Zato što sam bila orijentalna žena koja stoji uz Johna kao ravnopravna, umjesto da radim i hodam tri koraka iza njega. Kada smo došli u New York, obožavatelji su se, čim bih na radiju progovorila, žalili da 'gazim svaku Johnovu riječ'. Za njih je sama moja prisutnost bila neprihvatljiva."

Prije Lennona, ispred svog vremena

Za povjesničare umjetnosti, međutim, Yoko Ono već je desetljećima jedna od ključnih figura poslijeratne avangarde, umjetnica koja je među prvima počela sustavno propitivati mora li umjetničko djelo uopće biti materijalni predmet, gdje završava autorova zamisao a počinje sloboda publike, i može li jednostavna uputa biti umjetnost.

Danas, kada se participacija publike, performans, interdisciplinarnost i brisanje granica između umjetnosti i svakodnevnog života podrazumijevaju kao sastavni dio suvremenih umjetničkih praksi, lako je previdjeti koliko su takve ideje bile radikalne prije šezdesetak godina. Yoko Ono, koja je u veljači navršila 93 godine, njima se bavila mnogo prije nego što je upoznala Lennona i postala dijelom jedne od najpoznatijih ljubavnih i glazbenih priča 20. stoljeća.

Što publika može dovršiti

Širinu njezina umjetničkog opusa i ideje koje su obilježile njezino stvaralaštvo predstavit će velika izložba Yoko Ono: The Room of Your Own Making / Soba koju stvaraš, koja se u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvara 10. prosinca i trajat će do 2. svibnja 2027. godine.

Prema zasad objavljenim informacijama, izložba će okupiti pedesetak radova, od konceptualnih instrukcija i participativnih djela do performansa, filmova, fotografija, glazbe i instalacija. Detaljniji program još nije predstavljen, no već sam naslov upućuje na jedno od temeljnih načela njezina stvaralaštva: umjetničko djelo nije nužno nešto što je umjetnik dovršio, nego nešto što publika tek treba ostvariti.

Yoko Ono rođena je 18. veljače 1933. u Tokiju, u imućnoj i obrazovanoj obitelji. Otac Yeisuke bio je bankar i školovani pijanist, a majka Isoko potjecala je iz ugledne bankarske obitelji Yasuda. Glazba je od najranijeg djetinjstva bila sastavni dio njezina obrazovanja. Učila je klavir, pjevanje i kompoziciju, ali i nešto što će se poslije pokazati presudnim za njezin umjetnički razvoj: slušati zvukove svakodnevice kao glazbu.

Djevojčica koja je gledala u nebo

Njezino privilegirano djetinjstvo prekinuo je Drugi svjetski rat. Obitelj je preživjela bombardiranje, evakuaciju i nestašicu hrane. U knjizi Acorn iz 2013. prisjetila se gladi i neba u koje je gledala dok je s bratom zamišljala obroke. "Pred kraj Drugog svjetskog rata izgledala sam kao mali duh. Bila sam gladna. Postajalo je sve lakše jednostavno leći i gledati u nebo", napisala je.

"Mislim da sam se upravo tada zaljubila u nebo. Ležeći na leđima, gledajući gore u nebo kroz otvor na krovu, moj brat i ja izmjenjivali smo jelovnike u zraku i koristili moć vizualizacije da bismo preživjeli." Nebo i horizont poslije će postati stalni motivi njezina rada.

Nakon rata studirala je filozofiju na prestižnom japanskom sveučilištu Gakushūin, kao prva žena primljena na njegov filozofski odsjek. Godine 1953. preselila se u Sjedinjene Države i nastavila obrazovanje na Sarah Lawrence Collegeu, gdje se bavila glazbom, književnošću i filozofijom. Tri godine poslije udala se za japanskog skladatelja Toshija Ichiyanagija i postupno se uključila u njujoršku eksperimentalnu scenu.

New York prije Beatlesa

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih Yoko Ono bila je važna sudionica njujorške avangarde. Njezin potkrovni prostor na adresi 112 Chambers Street, koji je vodila s La Monte Youngom, bio je poprište legendarnih koncerata i izložbi koje su pohađali John Cage, Marcel Duchamp, Max Ernst, Peggy Guggenheim i Isamu Noguchi.

Ondje je predstavljala i vlastite radove zasnovane na uputama, među njima Painting to Be Stepped On (1960./1961.) , u kojem je publika bila pozvana hodati po platnu položenom na pod. U tim je ranim radovima izraženo jedno od temeljnih načela cijelog njezina opusa – prekid s tradicionalnim poimanjem slike na zidu i uvođenje publike kao aktivnog sudionika bez kojeg djelo ostaje tek potencijal ili sama uputa. Kako je sama navela u tekstu za izložbu u galeriji Indica: "Upute odvajaju sliku na dvije funkcije: upute i realizaciju. Rad postaje stvarnost tek kada ga drugi ostvare."

Iako je pozivala druge umjetnike i publiku na suradnju, u intervjuu za TimesTalks The New York Timesa 2012. godine, priznala je da je u početku morala savladati snažan unutarnji otpor. "U to sam vrijeme bila doslovno opsjednuta usamljenošću i željela sam stvoriti nešto inkluzivno. No, kao umjetnica morala sam svladati snažan unutarnji otpor prema tome da drugi ljudi dodiruju, mijenjaju ili dovršavaju moja djela. Prepoznala sam taj otpor u sebi kao znak da je upravo to ono što moram učiniti – prepustiti djelo drugima."

Zašto se nikada nije željela ograničiti na jednu umjetničku disciplinu, objasnila je jednostavno u kasnijem razgovoru za The Art Newspaper: "Kad mi se javi ideja, biram medij. Ili, bolje rečeno, ideja sama bira medij." Već 1961. imala je samostalnu izložbu u Maciunasovoj galeriji AG u New Yorku, a iste je godine nastupila u Carnegie Recital Hallu. Dakle, kada je pet godina poslije u Londonu upoznala Johna Lennona, iza sebe je već imala razvijen umjetnički jezik, međunarodne kontakte i niz radova koji će poslije ući u povijest konceptualne umjetnosti.

Ideje koje su postale upute

Njezina knjiga Grapefruit, objavljena 1964., možda je najjasniji izraz takva razmišljanja. Umjesto tradicionalnih umjetničkih djela, sadržavala je kratke, često poetske instrukcije koje je čitatelj mogao izvesti, zamisliti ili jednostavno prihvatiti kao mentalni eksperiment. U nekima se tražilo da se promatra nebo, u drugima da se zamišljaju zvukovi ili izvedu naizgled besmislene radnje.

Kasnije se prisjećala: "Ideje su mi dolazile kao da hvatam signal nekog radija s neba." Upute su joj omogućile da drugima prepusti ostvarenje zamisli: "To me oslobodilo. Postajala sam sve odvažnija."

Lighting Piece iz 1955., glasi "Zapali šibicu i promatraj je dok se ne ugasi.", u Painting to Hammer a Nail posjetitelji zabijaju čavle u podlogu, a u Ceiling Painting (Yes Painting) penju se ljestvama kako bi pročitali sićušnu riječ "YES". Oba rada povezana su s njezinim susretom s Lennonom u londonskoj galeriji Indica 1966. godine. No pogrešno bi bilo zaključiti da je njezina umjetnost samo razigrana i optimistična.

Škare, publika i granice

U performansu Cut Piece, prvi put izvedenom 1964. u Japanu, sjedila je na pozornici dok su posjetitelji škarama rezali komade njezine odjeće. U intervjuu za TimesTalks Yoko je detaljno opisala opasnost i filozofsku transformaciju tog rada: umjesto da umjetnik publici daje ono što je sam odlučio dati, publika uzima ono što sama odluči uzeti.

"Cut Piece je zastrašujući performans za izvesti. Kada sam ga prvi put izvodila u Kyotu, vladala je velika tišina i vrlo je malo ljudi izašlo na pozornicu. Ali u Londonu, čim sam stavila škare ispred sebe, deset ili dvadeset muškaraca istog je trenutka skočilo i ubrzo sam ostala potpuno gola." Danas se Cut Piece smatra jednim od važnih ranih feminističkih performansa, premda ga je moguće čitati i šire, kao istraživanje nasilja, povjerenja i ljudskog ponašanja.

Slava koja je promijenila sve

Susret s Lennonom u studenome 1966. promijenio je njihove živote, ali i način na koji će javnost doživljavati Yoko Ono. Ona je tada bila u drugom braku, s američkim filmskim producentom Anthonyjem Coxom, s kojim je imala kćer Kyoko. Lennon je bio jedan od najpoznatijih glazbenika svijeta, član Beatlesa i simbol generacije koja je odrastala uz rock'n'roll.

Njihova veza, a potom i brak sklopljen 1969. u Gibraltaru, ubrzo su postali medijski spektakl. Ono je bila izložena neprijateljstvu dijela publike i britanskog tiska, a njezina prisutnost u Lennonovu životu često se prikazivala kao glavni uzrok raspada Beatlesa. Takvo pojednostavnjeno tumačenje zanemarivalo je složene odnose unutar grupe, ali je bilo dovoljno privlačno da se održi desetljećima.

Na TimesTalksu Yoko Ono opisala je kako je brak promijenio njihovu slobodu: "John i ja bili smo jednostavno muškarac i žena koji su imali svoje probleme. On je imao nevjerojatno slobodan život do tada, a i ja sam imala prilično slobodan život... sve dok se nismo vjenčali. Oboje smo se trudili biti dobri jedno prema drugome, kao što je John govorio: 'ljubav je poput biljke, moraš je zalijevati svaki dan'. Ali kao netko tko je toliko žudio za slobodom, ušla sam u nevjerojatno neslobodnu situaciju pod neprestanim nadzorom javnosti."

Između dva svijeta

No pritisci nisu dolazili samo od šire javnosti. Ni u umjetničkim krugovima kojima je pripadala, njezina veza s Lennonom nije naišla na jednodušno odobravanje. U razgovoru za The Art Newspaper prisjetila se da su je neki prijatelji iz avangardnih krugova, nakon povezivanja s Lennonom, doživjeli kao osobu koja se prodala popularnoj kulturi. I sama je pritom prepoznala elitizam dijela avangarde.

U njezinu slučaju teško je odvojiti predrasude prema eksperimentalnoj umjetnosti od seksizma i rasnih stereotipa. Bila je Japanka u pretežno bijelom svijetu zapadne popularne glazbe, žena koja nije pristajala na ulogu diskretne supruge slavnog muškarca i umjetnica čiji se rad nije uklapao u očekivanja rock-publike. Njezini vokalni eksperimenti, improvizacije i konceptualni nastupi postali su predmet poruge, premda su proizlazili iz dugogodišnjeg bavljenja avangardnom glazbom.

"Imala sam barem jednog čovjeka koji me razumio", rekla je Everettu Trueu misleći na Lennona. "Mislim da su pravi umjetnici uvijek pomalo i proroci. Ali više ne želim biti toliko ispred svog vremena. To je strašno usamljen put." Kada ju je True upitao postaje li s godinama blaža, odgovorila je: "Slušajte, ja uopće ne postajem blaža. Mislim, zbog čega bih postala blaža? U svijetu u kojem živimo, kako bismo uopće mogli biti blagi?"

Život izvan tuđih očekivanja

U razgovoru na TimesTalksu govorila je i o tome kako su se predrasude prema njoj mijenjale s godinama: "Prošla sam kroz rasizam, prošla sam kroz seksizam, a sada prolazim kroz dobnu diskriminaciju. Kada me ljudi kritiziraju zbog onoga što nosim ili radim u ovim godinama, u meni se probudi otpor. To mi samo učvršćuje kralježnicu i čini me još otpornijom."

Njezin glazbeni opus danas se također promatra drukčije. Albumi Yoko Ono/Plastic Ono Band iz 1970., Fly iz 1971. i Approximately Infinite Universe iz 1973. pokazali su umjetnicu zainteresiranu za eksperimentalni rock, slobodnu improvizaciju, elektroničke zvukove i feminističke teme. Njezine vokalne tehnike i nekonvencionalni pristup kompoziciji poslije su postali važna referencija za različite generacije alternativnih glazbenika.

Na Trueovo pitanje što je potiče da nastavlja snimati glazbu odgovorila je: "Glazba je za mene otkucaj života. Poput srca je, jednostavno mora nastaviti kucati." Dodala je: "Motivacija je preslaba riječ za to. Za mene je to sam život." Surađivala je s umjetnicima poput Kim Gordon, Thurstona Moorea, Peaches, Cat Power i El Tigre, a glazbenu suradnju nastavila je i sa sinom Seanom Lennonom, rođenim 1975. godine.

Lennonovo ubojstvo u prosincu 1980. dodatno je učvrstilo njezinu javnu ulogu čuvarice njegove ostavštine, ali je istodobno značilo još jednu osobnu tragediju. Ranije je prošla i kroz dugogodišnju odvojenost od kćeri Kyoko, koju je njezin bivši suprug odveo i skrivao. Njezin život, često prikazivan kroz prizmu slave i ekscentričnosti, imao je i mnogo manje vidljivu stranu obilježenu gubicima, obiteljskim sukobima i neprestanim javnim pritiskom.

Ousiderica u muzeju

Nešto od umjetničke i životne filozofije Yoko Ono dobro sažima naslov izložbe Have You Seen a Horizon Lately? (Jeste li u posljednje vrijeme vidjeli horizont?), predstavljene 1997. u Contemporary Arts Centeru u Cincinnatiju (gdje sam je – spomenut ću to kao mali osobni kuriozitet – imala priliku i sama vidjeti): vjeru u moć imaginacije, potrebu za drukčijim perspektivama i sklonost da umjesto gotovih odgovora postavlja naizgled jednostavna pitanja.

Krajem devedesetih takve su izložbe pridonosile postupnom preispitivanju njezina mjesta u povijesti umjetnosti. Velika retrospektiva YES YOKO ONO, organizirana 2000. u njujorškom Japan Societyju, potom je obišla dvadesetak muzeja diljem svijeta. Godine 2009. na Venecijanskom bijenalu dobila je Zlatnog lava za životno djelo, a 2015. njujorški Museum of Modern Art priredio joj je izložbu Yoko Ono: One Woman Show, 1960–1971, posvećenu upravo razdoblju u kojem je razvila neke od svojih najvažnijih umjetničkih ideja.

Slijedile su velike retrospektive u Frankfurtu, danskom muzeju Louisiana, Guggenheimovu muzeju u Bilbau te u Lyonu. Posljednjih godina njezin je opus ponovno privukao veliku pozornost zahvaljujući izložbi Music of the Mind. Nakon premijere 2024. u londonskom Tate Modernu, izložba je krenula na turneju po Düsseldorfu, Berlinu i Chicagu – njezina berlinska postaja u muzeju Gropius Bau (2025.) okupila je više od 200 radova nastalih tijekom sedam desetljeća njezina stvaralaštva.

Svoj položaj Yoko Ono usporedila je s drvećem u njujorškom Central Parku: "Dok je drveće ondje, ne razmišljate o tome koliko je važno. Ja sam poput jednog od tih stabala."

Umjetnica koja nije pristajala

Jedna od konstanti njezina života ostao je mirovni aktivizam. S Lennonom je 1969. organizirala poznate akcije Bed-In for Peace u Amsterdamu i Montrealu, tijekom kojih su iz hotelskog kreveta razgovarali s novinarima o miru i nenasilju. Iste godine pokrenuli su kampanju WAR IS OVER! (IF YOU WANT IT), čija je poruka postala jedan od najprepoznatljivijih slogana antiratne kulture.

U razgovoru sa švicarskim kustosom Hansom Ulrichom Obristom prisjetila se reakcija na Bed-In: "Na alternativnoj sceni mislili su da smo naivni, a establišment da smo, u najmanju ruku, smetnja." O akciji je rekla: "Bili smo umjetnici i učinili smo to na svoj način."

U projektu Wish Tree (Stablo želja), koji razvija od 1996. godine, Yoko Ono poziva ljude da zapišu želje i objese ih na drvo, a 2007. na Islandu je podigla svjetlosnu instalaciju Imagine Peace Tower. Iza svega stoji trajno uvjerenje da umjetnost može utjecati na ljudsko ponašanje. "Svi moji radovi oblik su želje", izjavila je. Jer "kad nešto stvorite, čak i ako to nitko ne vidi, to utječe na svijet."

Možda je upravo odnos između njezina života i umjetnosti najbolji način da se razumije stvaralaštvo žene koja je neumorno prkosila konvencijama, rušila granice i odbijala pristati na tuđa očekivanja. Na pitanje odražava li njezina umjetnost njezin život, Yoko Ono odbacila je i samu riječ "odražavati", jer ona podrazumijeva određenu udaljenost između umjetnice i njezina rada. Za nju takva razlika ne postoji. "Umjetnost je moj život, a moj život je umjetnost.