Svaki dan u svijetu propadne ili se baci više od milijardu obroka. Osim što je riječ o problemu u vrijeme kada mnogi nemaju dovoljno hrane, bacanje namirnica pridonosi i klimatskim promjenama. Naime, hrana koja se raspada na odlagalištima oslobađa metan, snažan staklenički plin.

Prema podacima Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), kućanstva su odgovorna za oko 60 posto globalnog otpada od hrane. Uzroci su različiti, od prekomjerne proizvodnje i kvarenja namirnica do lošeg planiranja obroka.

'Svaki spašeni, podijeljeni ili nepotrošeni obrok znači da je hrana bolje iskorištena. To ujedno znači i manje emisija metana', rekao je Martin Krause, direktor Odjela za klimatske promjene pri UNEP-u.

'U trenutku kada svijet traži praktične načine za brzo usporavanje zagrijavanja, borba protiv bacanja hrane mogla bi biti jedno od najbržih i najisplativijih klimatskih rješenja', dodao je.

Zašto je bacanje hrane klimatski problem?

Prema podacima UN-a, gubitak i bacanje hrane odgovorni su za između osam i deset posto ukupnih svjetskih emisija stakleničkih plinova, što je gotovo pet puta više od emisija povezanih sa zračnim prometom.

Poseban je problem metan. Tijekom 20 godina taj plin zadržava oko 86 puta više topline od ugljikova dioksida, a odgovoran je za gotovo trećinu dosadašnjeg globalnog zagrijavanja.

Kada se ostaci hrane zakopaju na odlagalištima bez dovoljno kisika, mikroorganizmi tijekom razgradnje proizvode metan. Zbog toga smanjenje količine organskog otpada na odlagalištima može imati važnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena.

Metan se u atmosferi zadržava kraće od ugljikova dioksida, pa smanjenje njegovih emisija može donijeti klimatske koristi već u sljedećim desetljećima.

Prvi korak je bacati manje hrane

Najučinkovitiji način smanjenja emisija metana povezanih s hranom jest spriječiti njezino bacanje. Međunarodna inicijativa Food Waste Breakthrough želi prepoloviti količinu bačene hrane do 2030. godine, čime bi se emisije metana mogle smanjiti za do sedam posto.

U Brazilu se provode nacionalni planovi za smanjenje otpada, dok UNEP u Rio de Janeiru surađuje s gradskim vlastima, školama, zajednicama i trgovinama kako bi se smanjilo bacanje hrane.

U Keniji se višak hrane iz različitih dijelova poljoprivrednog i prehrambenog lanca prikuplja i preusmjerava u ustanove za rani odgoj i obrazovanje u slabije opskrbljenim zajednicama.

A što učiniti s ostacima koje nije moguće izbjeći?

Jedna je mogućnost kompostiranje. Kada se organski otpad odvojeno prikuplja i razgrađuje uz dovoljno kisika, nastaje kompost, a ne metan u količinama karakterističnima za anaerobnu razgradnju na odlagalištima.

U dijelovima Afrike, 11 država radi na boljem odvajanju i kompostiranju organskog otpada, uz uključivanje sakupljača otpada u službene sustave gospodarenja. Time se nastoje smanjiti emisije, poboljšati uvjeti rada i povećati svijest o važnosti odvajanja otpada.

Druga mogućnost je uporaba ličinki crne vojničke muhe, koje se hrane organskim ostacima. Nakon prerade otpada mogu se iskoristiti kao sastojak hrane za životinje bogate proteinima. Takvi se sustavi već primjenjuju u nekim zajednicama u Ugandi i Malaviju.

'Brzo širenje mjera za sprečavanje bacanja hrane na međunarodnoj razini moglo bi donijeti znatno smanjenje emisija metana već tijekom ovog desetljeća', poručio je Krause te dodao: 'Usredotočenost na hranu jedan je od najjednostavnijih i najbržih načina borbe protiv zagrijavanja, a klimatske koristi mogle bi biti goleme. No da bismo u potpunosti iskoristili tu priliku, moramo djelovati brže'.