Kristalnu kuglu nemamo, ali iskustvo je bogme tu – pa vjerujemo da koeficijent oklade na nepromijenjen odnos snaga i na nesposobnost svih glavnih aktera da nauče bilo što korisno ne bi trebao biti osobito visok i poticajan.

Pritom pod 'glavne aktere' svrstavamo apsolutno sve: od samih navijača i 'navijača' s obiju strana, preko medija i šarolike skupine uglavnom nimalo verziranih komentatora i analitičara, do političkih aktera te, dakako, kompletnog državnog i represivnog aparata.

Za tri mjeseca ili tri godine, svejedno, svatko od njih će poput zlatne ribice nosom dotaknuti staklo akvarija, taman na vrijeme da zaboravi odakle je zapravo krenuo, pa se okrene natrag u nove avanture.

Onih dvadesetak navijača nizozemskog Ajaxa koji su se montirali na splitskoj Rivi i ondje s noževima i kamenim blokovima čekali obračun za koji dan izaći će iz zatvora i na nekom drugom gostovanju ponovno pokušati. Kako se oni sami nazivaju 'Superžidovima' – premda su taj nadimak uzeli iz prkosa i premda danas imaju malo veze s tom nacijom, vjerom i kulturom – sva je prilika da će ondje biti dočekani pogrdnim pjesmicama i skandiranjima sličnima onima iz Splita, kao što se to uostalom često događa u samoj Nizozemskoj.

Njihovi splitski huliganski parnjaci predstavili su se zainteresiranoj europskoj javnosti u moćnom izdanju, makar nikome razumnom nije jasno zašto bi se jedna Torcida bilo kome na bilo koji način morala predstavljati i dokazivati. U uvertiri za meč s Ajaxom odvijao se derbi ultras scene koji je, rekli bismo, izazvao puno više moralne panike nego stvarnih, konkretnih posljedica.

>>> Glupi nacistički performans: Torcida nosila Ajaxov lijes, a pokopala vlastite mitove

Suprotno dominantnoj medijskoj slici i dezinformacijama koje su kružile, saldo je službeno ostao na 'dva Nizozemca s ogrebotinama' i na izjavi šefa splitske policije da 'nijedan mirni građanin Splita ni u jednom trenutku nije bio ugrožen, pa čak ni dekomodiran'.

Junaci Pavlove ulice

Oteti su neki nizozemski transparenti, što je u navijačkom svijetu uvijek velika pobjeda za jednu i velika sramota za drugu stranu, ali nezainteresiranog promatrača neprijemčivog na klikabilne naslove na portalima sve će to više podsjetiti na neko poglavlje kultne dječje knjige 'Junaci Pavlove ulice' nego na stvarno opasnu situaciju.

Kao što će svatko trezven i racionalan naprosto morati priznati da se Hrvatska, kao zemlja s jednim od najstrožih huliganskih zakona u Europi, u usporedbi s većinom europskih zemalja s razvijenom navijačkom scenom uglavnom doima kao dom kulture s vodoskokom. Nasilja na stadionima zapravo nema, na ulicama nema mrtvih, a navijači nisu političko-mafijaška paravojska kao u Srbiji ili okorjeli razbijači kao recimo u Poljskoj, pa čak i dijelu Skandinavije.

Ovdje se oni čak koliko-toliko drže kodeksa o nekorištenju bilo kakve vrste oružja, a samo međusobno nasilje, kao što su to odavno detektirali sociolozi, možda jest imanentno, no zapravo je najčešće samo ritualizirano.

I kao što je provokacija suprotne strane efektna samo ako je intenzivna i ekstremna, ako izaziva velik odjek i još veće zgražanje.

Za mjesec, za godinu ili za pet godina gore nabrojani akteri će se proteklog splitskog vikenda vjerojatno sjećati u nešto vedrijim tonovima od ostatka hrvatske javnosti, makar se može predvidjeti da će i ona biti nešto relaksiranija. Jer što ako se put Hajduka ukriža s nekim Dynamom iz Dresdena ili nekim sličnim klubom kojega prate radikalno desni navijači, često krajnji ekstremisti? Što ako dođe do sličnog obračuna na ulici – hoće li onda Torcida postati ultralijeva skupina? Što ako sudbina ubaci u igru kakve Arape, hoće li jučerašnji 'antisemiti' najednom postati 'cionisti'?

Sve su ovo dakako hipotetski scenariji koji ni na koji način ne umanjuju sramotu kojoj smo ovog četvrtka, doduše nakratko, svjedočili na splitskim ulicama: uvlačenje u priču Hitlera, Auschwitza i Anne Frank (!) ispod je svake razine, pa i za najbrutalniju moguću provokaciju. Sloboda govora čak i u svom najraskošnijem obliku rijetko ostavlja manevarski prostor za ovako nešto, zakoni još manje.

No teško je ne primijetiti opće licemjerje i cinizam kojemu smo svjedočili u satima i danima nakon incidenta i ako nas pitate, u hrvatskom društvu te su dvije kategorije konstantnije i žilavije od ičega vezanog uz nogometne navijače. Pa i od svinjarija kojima su oni često skloni.

Svjedočili smo tome da se zagovornici 'pravne države' zalažu za masovna hapšenja i prijeke sudove, a oni koji su nominalno eksperti za ljudska prava i civilno društvo raspoloženi su za zabranu javnog djelovanja i raspuštanje nepoćudnih organizacija, baš kao u doba Hrvatskog proljeća, kada su, zanimljivo, također bili aktivni.

Oni koji ustrajno zagovaraju tezu da zvijezda petokraka ne može, a pozdrav 'Za dom spremni' može imati dvostruku konotaciju, ali i oni čiji su stavovi po ovom pitanju doslovno obrnuti, sada se zgražaju nad objašnjenjem da se na splitskim ulicama nisu valjali rasizam i antisemitizam nego velika provokacija.

Što ste servirali s raznim 'kontekstima' i 'dvostrukim konotacijama', to ste i dobili.

I sasvim je cinično to da gotovo neskriveni nalog za masovna hapšenja stigne ni manje ni više nego iz Vladine objave na društvenim mrežama, pa se u rekordnom roku on provodi vrlo neselektivnim, a u nekim slučajevima i potpuno neopravdanim privođenjima, iza kojih slijede krajnje labavo obrazložene mjere jednomjesečnog istražnog zatvora svima kojih se policija uspjela dočepati.

Od nasilja na ulici, naime, institucionalno nasilje uvijek je opasnije. I teško se osloboditi dojma da se ono doista demonstrira rigoroznim sankcioniranjem povika i parola, pa kakve god one bile, a s druge strane uvijek nekako iščezne u situacijama kada bi moralo klepnuti po politici bližim aktivnostima poput korupcije, ugrožavanja ljudskih života ili prirode, tamo nekog Horvatinčića ili Beroša, svejedno.

Đavolje gnijezdo

Puno je tu licemjerja i cinizma, pa se Split prezentira kao đavolje gnijezdo premda je po apsolutno svim podacima natprosječno siguran i ugodan grad – u njemu, recimo, već godinama nije zabilježeno nijedno ubojstvo – a izgovorenim glupostima na temu 'nereda' teško se pozabaviti bez toga da odumre solidna količina moždanih stanica.

Naši favoriti ipak su optužbe Ivice Puljka da su nogometni navijači doveli HDZ na vlast, pa im ova stranka dozvoljava da čine to što čine, te tvrdnja 'osnivača HDZ-a' da iza poteza dijela Torcide stoje ni manje ni više nego Aleksandar Vučić i njegov 'srpski svet'. Kad si istovremeno i HDZ-ov i Vučićev plaćenik mora da doista radiš sjajan posao.

U sličnoj poziciji su i novinari kao struka koji su vladajućoj koaliciji i njenom šefu često crvena krpa, a nogometnim huliganima (i još gorima od njih koji im se bezuspješno uvlače) slično, samo malo plastičnije – 'crvi'.

Pokazuje se da je po slabijima uvijek lakše i isplativije tući – bilo da kao prvi skrivaš brvno u svome koruptivnom oku, bilo da kao drugi izbjegavaš udarati u pravu metu. Recimo, u one koji te hapse.

I ako nas pitate jesmo li nešto naučili iz prošlog splitskog tjedna kako bi za mjesec, za godinu ili za pet godina situacija bila drugačija, odgovorili bismo pesimistično. Navijači će i dalje navijati, huligani huliganiti, politika sve to odobravati dok joj je oportuno i u ispravno postavljenoj 'konotaciji', policija će trenirati strogoću kada zatreba, sudovi zatvarati ovisno o klimi koja u tom trenutku vlada u društvu, Puljak i utemeljitelji HDZ-a valjat će gluposti, a novinari će i dalje biti crvi.

Prosječan i običan Hrvat, dakle, i za pet godina imat će karakteristike zlatne ribice.