Donald Trump prišarafio je Izrael i Palestinu da potpišu kakav-takav mirovni sporazum u nadi da će maznuti Nobela, no norveške i švedske akademije nisu baš takve trice i kučine. Njegov je ruski antipod, djeduška Putin, bio prezauzet slavljenjem rođendana i mrvljenjem onoga što je ostalo od Ukrajine. Francuska krizira, srednja Europa gradi novu višegradsku osovinu, u regiji se koljemo oko plina, a plačemo za Halidom. Hit tjedna je, ipak - koncert uskrsnuća argentinskog predsjednika i rokera Mileija
Mir, mir, mir – nitko nije kriv
Dočekali smo i to – kolikog će vijeka biti, pustimo vrijeme da nam pokaže prije nego što nas pojede cinizam. Dan nakon druge obljetnice Hamasova napada na Izrael, a onda i izraelskog pustošenja Gaze, dvije zaraćene strane odlučile su pristati na prvu fazu primirja po Trumpovim uvjetima. Ma koliki nevjerni Tome mi bili, svima su nam trebale dirljive fotografije sretnih Palestinaca i obitelji izraelskih talaca – svima nam je trebala nada. Ali za nju treba biti podosta hrabar jer ako je pustiš da se kvasa, a onda je netko opet ubije – to udara posebno duboko.
Hamasovo vodstvo iz Katra u četvrtak je proglasilo kraj rata i pristalo na oslobađanje talaca. I dok su Trumpu mnogi već čestitali, sve oči svijeta bile su uprte u izraelsku vladu, koja je trebala zabiti još posljednji klin ratifikacijom sporazuma o prekidu vatre.
Unatoč prijetnji par ministara da će srušiti Bibijevu vladu pusti li palestinske zatvorenike – teroriste – pa i unatoč svađi s Trumpovim mirovnim delegatima Kushnerom i Witkoffom, sporazum je kasno navečer dobio zeleno svjetlo, a samo 20 minuta nakon počeo je teći rok od 24 sata za povlačenje izraelskih postrojbi iz Gaze.
A što smo istovremeno gledali na terenu? Znate one vjernike koji odluče postiti u korizmi, pa žderu i piju alkohol kao sumanuti do ponoći uoči Čiste srijede? Tako se nekako ponašala izraelska vojska u Gazi, koja je za dobra stara vremena srušila još jednu zgradu, ispod čijih je ruševina ostalo zarobljeno 40-ak ljudi. Jedni kažu da je u napadu poginulo četvero Palestinaca, drugi se hvale da su ubijena još dva hamasovca. A vojska je sve to nazvala – profesionalnim i urednim prijelazom na primirje – koje podrazumijeva 'dovršavanje operativnih misija'.
'Prijelazno razdoblje' u duhu IDF-ovske logike gledali smo i u petak nakon što je počelo povlačenje njihovih snaga na tzv. žutu liniju, kad su u dijelovima Gaze i dalje odzvanjale eksplozije i artiljerijska paljba. No nije to spriječilo desetke tisuće raseljenih Palestinaca da krenu put sjevera.
Svi bi naftu: Sajam energetskog šopinga u regiji
Ako smo u nečemu napredovali, onda je to činjenica da se susjedi na Balkanu i pripadajućem srednjeeuropskom krugu više ne svađaju oko toga tko je nacrtao koju kartu iz kojeg povijesnog razdoblja kojom pretendira na tuđi teritorij, već oko – energetike. Naime nakon što je Trump spočitao onima koji kupuju rusku naftu da time financiraju Putinov ratni stroj, Trumpovi sljedbenici kojima ni Putinova naftna pipa nije mrska odreda su se počeli otresati na Hrvatsku, jer ih je naftom iz Janafova regionalnog huba u Omišlju hranila po, smatraju, preskupoj cijeni.
Ovog tjedna je sudac zvani Donald Trump odlučio svirati kraj te igre, te je Naftna industrija Srbije konačno fasovala više puta odgađane američke sankcije, iako se prije kojeg tjedna još jednom zakulisnom transakcijom nominalno riješila većinskog udjela ruskog Gazproma u svom vlasničkom portfelju. Nisu, međutim, Amerikanci slijepi – dovoljno je pogledati Zvezdin dres s kojega se i dalje kočoperi Gazpromov logo – pa su im udarili jednu disciplinsku, a Vučić je odmah zavapio kako je situacija teška, ali da se narod ništa ne brine i da neće voziti par-nepar. Naši ambari su dupke puni, rekao bi pokojni Sloba.

Vučić se, doduše, na istoj presici jadao kako smo 'mi' (Srbi? Naprednjaci? Ja i moji perači novca iz Dubaija?) poželjeli kupiti HEP i Janaf, kako bi se ovakvi problemi ubuduće neutralizirali, no da mu Hrvati ne daju obiteljsko srebro. Isto to – naime, kupiti Janaf – poželjeli su i Mađari, no nakon bolno naučene lekcije s Inom i Molom koju je u zatvoru odležao samo Ivo Sanader, čak je i njima jasno da to ne dolazi u obzir. Dužan im nije ostao ni Janaf, koji se u potrošačkoj groznici isprsio kako bi kupio NIS, kojemu su Mađari uletjeli s interventnom porcijom nafte kako bi se Vučić malo manje sekirao. Ako ništa, barem su se stajališta Hrvatske (Janafa) i Mađarske (MOL-a), malo približili nakon operativnog sastanka u srijedu, i čini se da su Mađari nakon Orbanovog plakanja na Trumpovom ramenu uspjeli isposlovati nešto bolji omjer cijene i količine nafte nego do sada.
Rezimirajmo – Janaf ima licencu za transport nafte do idućeg četvrtka, a zbog američkih će sankcija, prema priznanju predsjednika uprave Stjepana Adanića, izgubiti 18 milijuna eura. Energetska pozicija Hrvatske, unatoč tome, ostaje solidna za jednu zemlju čija proizvodnja drastično pada iz godine u godinu, jer solidno zarađuje od preprodaje. Mađari će se i dalje cjenkati pokušavajući izvući što bolji dil jer im Janaf, evidentno, nitko neće prodati. A Srbi? Opet će se okrenuti majčici Rusiji, barem u energetskom smislu, što će u Bruxellesu sigurno oduševljeno dočekati.
Podijeljeni Nobeli: Trump izvisio, Nobelovac za medicinu planinario
Ovoga tjedna podijeljene su i Nobelove nagrade, koje već više od sto godina smatramo najrelevantnim priznanjem za ljudska dostignuća iz područja mira, znanosti i književnosti. Krenimo od potonje, jer nam je najbliža: Nobela za književnost uzeo je mađarski pisac, ali u osnovi naš čovjek, László Krasznahorkai, kojega je Švedska akademija ovjenčala uglednim priznanjem 'za njegov uvjerljiv i vizionarski opus koji, usred apokaliptičnog terora, potvrđuje moć umjetnosti', Kako će reći Gea Vlahović u našem tekstu povodom priznanja piscu koji će do kraja godine doći i u Hrvatsku, Krasznahorkai ne piše o apokalipsi, on piše iz apokalipse. U njegovim romanima nema katastrofe koja tek dolazi; ona je već prisutna.
A apokalipsa bi se dogodila da je Donald Trump uistinu dobio Nobelovu nagradu za mir, u što je upro sve raspoložive kapacitete, čak i isforsirao potpisivanje mirovnog sporazuma Izraela i Palestine kako bi si mogao upisati još jedan rat koji je, uvjeren je, okončao. Ipak, Nobela za mir mu je pred nosom otela venezuelska oporbena čelnica Maria Corina Machado, 58-godišnja inženjerka i ekonomistica u bijegu, nakon što su je tamošnji sudovi onemogućili da se kandidira za predsjednicu protiv, većina svijeta kaže, diktatora Nicolasa Madura.
Nobela za fiziku uzeli su američki znanstvenici John Clarke, Michel Devoret i John Martinis za otkriće makroskopskog kvantno-mehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom krugu, a tim je povodom Clarke napao Trumpa jer šakom i kapom dijeli otkaze znanstvenika u američkim saveznim agencijama. Nobel za kemiju i nezanemarivih 11 milijuna kruna (oko milijun eura) podijelit će međunarodna ekipa u sastavu Susumu Kitagawa, Richard Robson i Omar Yaghi za razvoj metal-organskih okvira, dok je Nobela za medicinu također uzela trojka u sastavu Mary E. Brunkow, Fred Ramsdell i Shimon Sakaguchi, nagrađena za otkrića kako se imunološki sustav drži pod kontrolom. Kuriozitet – kad su pokušali kontaktirati Ramsdella kako bi mu javili sretnu vijest, nisu uspjeli jer je čovjek planinario negdje u zabitima Idaha gdje nema signala.
Nicole McGraw, pola milijuna bodova
Nakon što je pomirio Izrael, Palestinu, Azerbajdžan, Alb… ups, Armeniju, Srbiji odvalio šamarčinu s okusom nafte i unaprijed se proglasio nobelovcem za mir, Trump se u svom beskrajnom multitaskingu morao malo prebaciti i na tekuća pitanja. A jedno od onih koje najviše okupira njegovu MAGA hordu jest – kako se uvaliti u diplomatsku mrežu.
Nije to neki dramatičan problem – ne morate biti karijerni diplomat, najbolja referenca je platinasta kartica ili bankovni nalog kojim potvrđujete da ste donirali za Trumpovu kampanju. Stanovita Nicole McGraw, koju Trump opisuje kao 'filantropkinju, poslovnu ženu i svjetski poznatu kolekcionarku umjetnina', u ovoj je podjeli karata iskeširala pola milijuna dolara, zajedno s mužem gotovo milijun, a zauzvrat dobila – Hrvatsku.
Američko veleposlanstvo u Zagrebu i službeno je potvrdilo da je McGraw imenovana za novu šeficu tvrđave u Buzinu, šest mjeseci nakon što je svoj program obranila pred Odborom za vanjsku politiku Senata. Tamo je imala potrebu istaknuti da je Hrvatska važna zbog izgradnje plinovoda do BiH (sjećate se one kolonijalne sramote u parlamentu BiH), čime bi, uvjerena je, Rusi izgubili status jedinog opskrbljivača plina u regiji.
'Koncentrirat ću se na ekonomsku diplomaciju, sigurnost američkih državljana i učiniti ću Ameriku jakom, a strateške točke će nam biti hrvatske luke, telekomunikacije i energija', kaže McGraw, čija karijera je strelovito rasla od otvaranje umjetničke galerije u Palm Beach Gardensu 2006., pa sve do investicijskog fonda specijaliziranog za ulaganja u likovnu umjetnost. S takvim referencama i diplomom povijesti umjetnosti s Južnjačkog metodističkog sveučilišta u Dallasu sigurno će naći prijatelje među domaćim galeristima i preprodavačima umjetnina… [glasom Zorana Krivića: 'Vlaho Bukovac, petsto tisuća bodova].
Od Sjeverne Koreje, Kine i Bjelorusije s ljubavlju
'Bože, čuvaj cara', napisao je prošle godine u rođendanskoj čestitki Vladimiru Putinu ultranacionalistički ruski ideolog Aleksandar Dugin. Neke je dobre veze kod Svevišnjeg, izgleda, potegao Dugin jer car i godinu dana kasnije i dalje žari i pali – nažalost i doslovno.
Kremlj nas ove godine, na 73. rođendan predsjednika, nije počastio prizorima ruskog macho Herakla, nego smo dobili predsjednika radnika, koji, eto ima toliko posla da je cijeli rođendan proveo na telefonu, ali i na ruskom Vijeću sigurnosti, pa onda s generalima otišao malo i do grobnice Petra Velikog. Ozbiljna vremena, ipak, traže ozbiljnog vođu.
A popis rođendanskih čestitara ove se godine dodatno uprao. Prvi je Putina, odmah po zori, nazvao sjevernokorejski brat Kim, a onda i Xi, Lukašenko i ostali prijatelji. No jedan poziv posebno je čekao, ali ga nije i dočekao. Iako je Putin Trumpa na njegov rođendan u lipnju nazvao i iako Moskva još uvijek ima isti pozivni, 7. listopada s druge strane Beringova prolaza – tišina.
Bromansa je, izgleda, u velikoj krizi, pa smo dan nakon Putinova rođendana od ruskog zamjenika šefa diplomacije Sergeja Rjabkova čuli da je momentum za pronalaženje rješenja za mir u Ukrajini nakon sastanka Putina i Trumpa na Aljasci u kolovozu stao, a za sve je okrivio ponajviše dežurne europske ratne huškače. To što dronovi malo-malo lete nad Starim kontinentom, to je manje bitno. Izuzmemo li Trumpovu prevrtljivost, on je zasad jasan – bez ruske spremnosti na mir, bit će moćnih raketa Tomahawka. A bude li njih, Rusi kažu, tek tada mira neće biti.
Nakon Lecornua, opet Lecornu
Francuska koja je trebala tobože povesti Europu u prijeko potrebnu renesansu potonula je u političku krizu kakva dugo nije viđena. Nakon samo 27 dana na dužnosti i samo 14 sati od formiranja vlade, novi francuski premijer Sebastien Lecornu podnio je ostavku kad je shvatio da će mu parlament vrlo vjerojatno ionako srušiti vladu, čiji roster ministara se od njegova prethodnika zapravo uopće nije puno promijenio.
Macronu, kojem sad gori pod petama, to je peti premijer u dvije godine. U nadi da izbjegne prijevremene izbore, koji bi krajnjoj desnici vjerojatno dali priliku da pucaju na otvoreni gol, francuski predsjednik najavio je da će u petak imenovati novog – šestog premijera - a tipovalo se na Jean-Louisa Borlooa, kao nekoga tko nema imidž 'Macronova poručnika' i tko usto zna šaptati i ljevici.
No onda novi šok - za premijera ponovno je imenovan Lecornu - pa se od ponedjeljka do petka, uz cijeli politički roller coaster zapravo ništa nije promijenilo, barem na van.
Gordijski čvor koji traži svog Aleksandra Velikog je novi 'štedljivi' proračun koji netko treba progurati u parlamentu prije nego što se raspadne, a Lecornu je najavio da bi on to mogao riješiti do prosinca. Ako dotad ne dođe do prijevremenih izbora.
Milijarder, tvrdi japanski desničar i motoristi preuzimaju Češku
Srednjeeuropska pro-Trump osovina konačno je kompletirana, pa sada Orban i Fico u društvu novog češkog premijera/bivšeg predsjednika Andreja Babiša mogu na miru reaktivirati Višegradsku skupinu. Na užas briselskih birokrata i njihovih medijskih trublji, Babišev populistički ANO rasturio je koaliciju Spolu dosadašnjeg premijera Petra Fiale, koja je osvojila 23 posto glasova, no Babiš neće moći vladati sam.
U formiranju vlasti trebat će mu pomoć još dvaju stranaka, a ne zna se koja je od njih luđa. U igri su tvrdi desničarski SPD kojim šefuje – da, dobro ćete pročitati - Tomio Okamura, polu-Japanac i najveći češki nacionalist te nimalo skriveni simpatizer Vladimira Putina. Drugi potencijalni koalicijski partner su Motoristi, stranka koja doslovno traži da se ukinu sve biciklističke staze u Češkoj.
Sve će njih u bolju budućnost, ako se dogovore (a Babiš kaže da to želi završiti do kraja mjeseca), sedmi najbogatiji Čeh, koji je za vrijeme svog predsjednikovanja tek tu i tamo ispuštao populističke glasove, sve dok nije shvatio da je novi izvor moći i novca u – suverenizmu. Iako u prvim izjavama nakon pobjede krotko tvrdi da je njegova stranka 'pro-EU orijentirana', odmah u nastavku dodaje da 'želi spasiti Europu', a prvi potez kojim to ima namjeru provesti u djelo jest – ukidanje vojne pomoći Ukrajini. 'Ne damo im ni krune, vlada nema novca ni za Češku', zavapit će Babiš, lik težak 4 milijarde eura. Šteta što Bohumil Hrabal, a ni Jiří Menzel nisu više među živima.
Rock me, baby
Ekscentričnom desnom predsjedniku Argentine, Javieru Mileiu, u posljednje vrijeme ne ide baš najbolje. Iako je zemlju obećao povesti u novu eru ekonomskog i moralnog prosperiteta, prije svega smanjenjem države i puštanjem slobodnog tržišta da caruje bez većih smetnji, argentinski Trump zapeo je u valu nezadovoljstva građana, korupcijskih skandala i gospodarskih teškoća. Tolikih da mu je pravi Trump nedavno po hitnom postupku zajmio 20 milijardi dolara.
No valjda se ponadao da će krizu pobijediti pjesmom, pa se raščupane kose popeo na pozornicu Movistar Arene u Buenos Airesu i održao rock koncert kako bi oživio posrnuli pokret mileitista.
Poput božanskog ukazanja i u ritmu pjesme Rolling Stonesa, bivši frontmen njihova tribute benda prošetao se kroz publiku, dok su na ekranu eksplozije atomskih bombi i raspadajuće zgrade nagovještavale uskrsnuće.
Koncert uskrsnuća otvorio je pjesmom 'Demoliendo hoteles' (Rušenje hotela), a uslijedilo je sat vremena obrada argentinskih rock klasika. Pratio ga je predsjednički bend, koji mahom čine zastupnici.
Uvertira u koncert nije slučajno započela zvukom šofara, roga koji se koristi u židovskim ritualima jer je pred kraj koncert Milei, prije nego što je otpjevao Hava Nagilu, istaknuo kako je Izrael bastion Zapada i da su zato teroristi i ljevica zajedno.
Za finale, Milei kao pravi veliki liberal, otpjevao je Libre Nina Brava, dok su se na velikom ekranu izmjenjivale slike Berlinskog zida, napada na Trumpa, Kirka i Bolsonara.
Onda se presvukao u odijelu i predstavio svoju novu knjigu, što je zapravo bio i razlog okupljanja. Kapitalizam u najsjajnijem ruhu.
Zlatne strune odlaze u vječnost
Oprostio se od ovog svijeta i posljednji titan balkanskog folka, Halid Bešlić. Iako se već znalo da se godinama oprašta, nakon svih bolesti, prometnih nesreća i neprospavanih noći koje je preživio, sam je čin oproštaja izazvao uobičajene valove šoka i tuge, prvo kod kolega, a onda i kod naroda. Pozdravili su Halida svi od folkera do rokera slijeva i zdesna, Sejo Sexon ga je hvalio kako je primao izbjeglice, za njim su suzu pustili i Kolinda i Thompson, Rade Šerbedžija je rekao da je bio 'pravi laf', Grašo i Crvena jabuka odgodiše koncerte, a zaplakaše i brojni nogometaši iz Hrvatske i regije koje je, kako je volio reći, 'sve poženio'.
Onda je mikrofon uzeo – narod. Pjevali su se i na tribinama, među navijačima BiH na Cipru, ali i pred sarajevskom Skenderijom, dvoranom koju je toliko puta rasprodao, folk evergrini, od 'Prvog poljupca' do 'Zlatnih struna', pjesme za koju je Nazif Gljiva tvrdio da mu je na konto tantijema Halid dužan milijun eura, sve dok mu nije oprostio jer mu je Halid jednom platio ćevape. Takav je bio Halid, kažu – mirotvorac po prirodi, a ako do konflikta već dođe, spreman izgladiti ga na taktičan, zreo i inteligentan način.
Zato je njegova smrt nakon višemjesečne rehabilitacije jetre na odjelu onkologije sarajevske bolnice toliko i potresla cijelu regiju, i zato će dobiti spomenike i ulice i u zadnjoj bosanskoj kasabi. Nakon Balaševića i Olivera, otišao je posljednji balkanski crooner, ujedno i prvi koji je uspio folk glazbu ovog podneblja uzdići na razinu legitimnog segmenta pop kulture, ali je unijeti i u dvorane koje obično povezujemo s visokom kulturom. Putuj mirno, Halide.