Dodjela Nobelove nagrade za književnost mađarskom velikanu Lászlu Krasznahorkaiju za 2025. godinu stigla je kao dugo priželjkivana potvrda globalnog značaja autora koji desetljećima slovi za jednog od najvažnijih živućih pisaca. Ujedno je to i nagrada dugotrajnom radu na jedinstvenoj književnoj estetici – onoj u kojoj je jeziku povjeren prostor da postane mjesto kriza, raspada i transcendencije.

Taj izbor potvrđuje da književnost, čak i u doba fragmentiranih pažnji i trivijaliziranih narativa, još može biti ono što je oduvijek bila: svjedočanstvo o krajnjoj točki ljudskog iskustva.

Glavna urednica nakladničke kuće OceanMore Gordana Farkaš Sfeci, koja od 2014. objavljuje knjige ovoga pisca u prijevodu na hrvatski, priznaje da je na ovu vijest čekala punih deset godina: "Već cijelo desetljeće govorim da mora dobiti Nobela. Svaki put kad se to nije dogodilo, nisam mogla vjerovati – on je jednostavno nezaobilazan", rekla je u razgovoru za tportal. "Piše više od trideset godina, dobio je gotovo sve moguće međunarodne nagrade, preveden je na sve važne jezike, a suradnja s Bélom Tarrom donijela mu je i kultni status u filmskom svijetu", dodala je.

Stiže u Pulu

OceanMore je Krasznahorkaijeva djela počeo objavljivati još 2014. s romanom Rat i rat (1999.), a zatim i nizom drugih naslova, uključujući Sotonski tango (1985.) te Povratak Baruna Wenckheima (2016.). Iz tiska mu upravo izlazi novi roman, Herscht 07769 (2022.) u prijevodu Xenije Detoni. "To je izuzetna knjiga u kojoj se genijalna Bachova glazba isprepliće sa svakodnevicom jedne njemačke provincije. Sve počinje gotovo trilerovski – jednim grafitom – a od tog grafita kreću ozbiljni problemi. I to je tema koja i nama danas zvuči vrlo aktualno", istaknula je Farkaš Sfeci.

Uz ovaj izdavački uspjeh, domaću publiku obradovat će i vijest da je Krasznahorkai potvrđen kao jedan od gostiju ovogodišnjeg Sa(n)jma knjiga u Istri, nakon što je prethodni dolazak morao otkazati zbog zdravstvenih razloga. "Sve je dogovoreno, karte su kupljene. Nadamo se da će ovoga puta sve biti kako treba, jer bi bilo doista divno da se hrvatska publika susretne s njim upravo sada, kada je Nobelova nagrada potvrdila ono što smo mi znali već godinama, da je riječ o jednom od najvećih pisaca našeg vremena", zaključila je njegova nakladnica.

Geneza nastanka jednog svijeta

Rođen 5. siječnja 1954. u gradiću Gyuli na jugoistoku Mađarske, Krasznahorkai je odrastao u vremenu ideoloških zidova i ograničenih horizonata. U ranim godinama vlasti su mu znale oduzimati putovnicu, ograničavajući mu slobodu kretanja, što će kasnije u njegovu radu poprimiti simboličku dimenziju: svijeta zatvorenog, ali ipak prohodnog mislima. Studirao je pravo u Szegedu, potom mađarski jezik i književnost u Budimpešti, a do sredine osamdesetih radio je kao urednik. Tek kad je 1987. dobio stipendiju DAAD-a i otišao u Zapadni Berlin, otvorio se prema onome što će obilježiti njegovu poetiku: iskustvu putovanja, izmještenosti i neprestane transformacije.

U desetljećima koja slijede boravio je u Kini, Mongoliji i Japanu, a upravo će taj susret s azijskim svjetovima – njihovim ritmovima, tišinom i pojmom beskonačnosti – ugraditi u vlastiti književni idiom. U vrijeme nastanka romana Rat i rat (objavljenog 1999., na hrvatskom 2014.), neko je vrijeme živio u stanu Allena Ginsberga u New Yorku. Tamo, u dodiru s beat generacijom i njezinom estetikom slobode, dovršava jedno od svojih ključnih djela. Ginsbergova ga je prisutnost, kako će kasnije reći, ohrabrila da zadrži vlastiti tempo – onaj koji se opire tržištu i modi, ali sluša ritam misli.

Danas živi povučeno, u brežuljcima kraj mjesta Szentlászló, okružen šumom i tišinom. Iako je mađarski nobelovac više puta gostovao u Zagrebu, gdje je sudjelovao u razgovorima o svojem stvaralaštvu u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) i književnom klubu Booksi, najdublju je vezu s Hrvatskom uspostavio 2016. godine putujući Dalmacijom, od Dubrovnika i Korčule do Mljeta i Splita, iz čega je proizašla njegova novela Uvijek za Homerom, predstavljena u sklopu Festivala europske kratke priče (FEKP) 2019.

Svijet kao rasap – apokalipsa u svakodnevici

Krasznahorkai ne piše o apokalipsi, on piše iz apokalipse. U njegovim romanima nema katastrofe koja tek dolazi; ona je već prisutna, prožima tkivo svakodnevice, ritam rečenice i dah likova. Njegovi junaci ne svjedoče kraju svijeta, nego njegovom trajanju. Od debitantskog Sotonskog tanga (1985.) nadalje, njegov književni svijet oblikuje prizore propadanja, ljudske zablude i kolektivne melankolije. To su priče u kojima ljudi žive na rubu civilizacijskog smisla, u krajobrazima bez povjerenja i ulogama koje se raspadaju pod vlastitim teretom.

Ne čudi da ga je Susan Sontag nazvala "suvremenim mađarskim majstorom apokalipse", jer njegovi tekstovi nisu nihilistički, nego tragično lucidni: u njima se kraj svijeta promatra kao prirodno stanje svijesti. U tom smislu, njegova proza nastavlja tradiciju Kafke i Bernharda, ali je istodobno preobražava – dok Bernhardov monolog kulja bijesom, a Kafkin svijet guši apsurd, Krasznahorkai stvara nešto poput spore lavine misli: pripovjednu tišinu koja guta svijet, ali i sama postaje njegova metafizička obrana.

Poetika beskonačne rečenice

Krasznahorkaijev stil vjerojatno je jedno od najradikalnijih iskustava suvremene proze. Njegove rečenice protežu se preko stranica, preplićući misao, dijalog i deskripciju u neprekinuti tok – kao da čitatelj ulazi u labirint jezika bez mogućnosti povratka. On je točku proglasio "umjetnom granicom između misli", a rečenicu pretvorio u živu, pulsirajuću formu svijesti. U njegovim romanima nema zastoja, nema daha: samo beskrajna rečenica koja u sebi sabire sve moguće ritmove svijeta. Kritičari taj stil nazivaju hipnotičnim, transcendentalnim, nemilosrdnim.

U romanu Herscht 07769 (2021.), jednom od njegovih najrecentnijih i najambicioznijih ostvarenja, cijela knjiga doista je jedna jedina rečenica. U tom neprekidnom ritmu, Bachova glazba, kvantna fizika i banalna svakodnevica njemačke provincije međusobno se prepliću, stvarajući osjećaj kozmičke klaustrofobije. Roman započinje grafitom, a od tog grafita kreće spirala događaja koja vodi prema moralnom i egzistencijalnom rasapu – alegoriji suvremenog svijeta u kojemu svaka gesta može pokrenuti katastrofu.

Njegova dugotrajna suradnja s redateljem Bélom Tarrom – od Sotonskog tanga do Torinskog konja – dodatno je učvrstila tu estetiku. Filmovi koje su stvarali zajedno nisu adaptacije nego filozofski nastavci književnih ideja: pokretne slike iste rečenice. Djela su mu prevedena na gotovo sve svjetske jezike, uključujući i na engleski što je, kako ističe njegova nakladnica, "bilo ključno za prepoznavanje njegove važnosti u svjetskoj književnosti".

Beskraj i disciplina

Krasznahorkai nije mistik nego analitičar beskonačnosti. Njegove knjige, premda prožete religijskim i metafizičkim slikama, nisu vjerske ni utješne – one su racionalne u svojoj tamnoj strasti. Svaka rečenica nosi ideju o jeziku koji pokušava obuhvatiti ono što je po svojoj naravi neobuhvatljivo: tjeskobu, poraz, smisao. Njegova se estetika može čitati i kao moralna disciplina. Pisati na taj način znači ne pristati na olakšanje, ne pojednostavljivati, ne zatvarati rečenicu kad misao još nije završila. To je čin otpora ubrzanju i površnosti suvremenog svijeta – svaka stranica njegova teksta suprotstavlja se banalnosti.

Nakon niza velikih međunarodnih priznanja – dobitnik je Međunarodne nagrade Man Booker za cjelokupan opus (2015.), Nagrade Vilenica (2014.) i Austrijske državne nagrade za europsku književnost (2021.). – Nobelova nagrada bila je doista pa očekivana. Njezino obrazloženje – "za upečatljiv i vizionarski opus koji, usred apokaliptičnog terora, ponovno potvrđuje moć umjetnosti" – precizno hvata bit njegova rada: književnost kod Krasznahorkaija nije bijeg od stvarnosti, nego jedina forma istine koja je još preostala.