Oni kao pregovaraju, on na kraju kao odbije, a Pokrovsk je kao pao

Kao i svakog tjedna, skener moramo započinjati pričom u kojoj se opet ništa nije dogodilo. Jedino što je ulijevalo malu nadu uoči najnovije runde sastanaka ruskog i američkog izaslanstva na temu konačnog postizanja mira u Ukrajini jest to da je Trump, uz svog izaslanika Stevea Witkoffa, na pregovore poslao zeta Jareda Kushnera. Ne zbog neke perspektive mira, već zbog toga što kad Trump šalje Kushnera, znači da je u pozadini neki (pretežno građevinski) biznis, a to je jedina tema o kojoj Trumpova i Putinova oligarhija razmišljaju isto.

No i ovoga puta – mućak. Iako se mirovni plan navodno sveo na 20 točaka, a popis diskutabilnih tema reducirao na svega tri – teritorijalni ustupci Rusiji, korištenje zamrznute ruske imovine i ponašanje Koalicije voljnih – nakon četiri i pol sata razgovora kompromis nije postignut. Europljani, koje su SAD i Rusija opet rutinski šutnuli s pregovaračkog stola, pobunili su se jer se otvoreno govorilo o priznanju okupiranih teritorija u Donbasu, za što Zelenski kao ne želi ni čuti, sve dok mu se to ne nametne.

Putin je pak već uoči razgovora opomenuo istu tu Europu da je, ako oni to žele, Rusija spremna za rat, a nakon njega podigao je ulog propagandnom objavom u kojoj, odjeven u vojnu uniformu, tvrdi da je Pokrovsk konačno pao, iako za te tvrdnje niti tri dana kasnije nema neovisne potvrde. Bjesni Zelenski, bjesni Europa, bjesni NATO, ali čini se da svi gledaju teatar u kojemu vaga sve više preteže na rusku stranu.

Trumpov zabavnik: Muke s Južnom Amerikom, kokainom i Sabrinom Carpenter

Dok je prljave poslove oko Rusije i Ukrajine uvalio Witkoffu i zetu Kushneru, Trump se ovoga tjedna najviše bavio Južnom Amerikom i kokainom. Ne baš izravno – u privatne navike čovjeka u tim godinama nećemo ulaziti – već u smislu državnog posla, nakon što je CIA već par puta ciljanim napadima raspalila po navodnim krijumčarima droge eliminirajući desetak civila i uništivši par brodova.

Prvo je u nedjelju potvrdio da je odradio telefonski razgovor s mrskim mu kolegom iz Venezuele, Nicolasom Madurom, s kojim je već mjesecima na rubu totalnog rata pod izgovorom da iz njegove zemlje u SAD stižu tone kokaina. Detalje nije iznosio, ali nešto je rječitiji bio Maduro, pohvalivši se da je razgovor bio 'srdačan i pun poštovanja' te da signalizira da obje zemlje žele mir.

Nekako slučajno, nakon tog razgovora Trump je fokus s Venezuele prebacio na Kolumbiju, kojoj je priprijetio da će je – zvuči poznato – napasti ako nastavi slati kokain. Kolumbijski predsjednik Gustavo Petro odgovorio mu je da su takve poruke 'napad na kolumbijski suverenitet' i 'objava rata'. A rat je Trumpu istog dana objavila i Sabrina Carpenter, nova džepna pop Venera, naredivši mu da njegova postrojba za prljave poslove ICE hitno izbaci njenu glazbu iz videomontaža protjerivanja migranata u spomenutu Južnu Ameriku, jer je to 'zlo i odvratno'.

Šlag na tortu stigao je potkraj tjedna, kad je Trump pomilovao bivšeg predsjednika Hondurasa Juana Orlanda Hernandeza te ga oslobodio kazne od 45 godina zatvora zbog zavjere za uvoz tona kokaina u Sjedinjene Države. Učinio je to pod tobožnjim izgovorom da je nedužnog Hernandeza progonio Joe Biden, ali Trump se u ovom slučaju teško može obraniti od optužbi za licemjerje. S jedne strane ratujete, a s druge strane puštate osuđene trgovce drogom? Previše, čak i za Trumpove standarde.

Кой не скача е дебел

Mentalitet poslijeratnog zavirivanja preko plota susjedu kojemu samo što nije crkla krava čini da do najsitnijih detalja znamo što se zbiva u Srbiji, a s druge strane slabo pratimo zbivanja u, recimo, Bugarskoj, zemlji od koje nas odvaja samo – Srbija. Upravo događaji u Srbiji nadahnuli su i njihove istočne susjede na uličnu pobunu, a njezin moto – ako ne znate čitati ćirilicu – upravo je slogan iz gornjeg međunaslova, svojevrsna obrada poruke koju srpski studenti upućuju kolegama ćacijima: 'Tko ne skače, taj je debeo'.

Njime prosvjednici apeliraju na to da se pobuna protiv vlasti iskoristi i kao svojevrsni fitnes trening, a Bugari se ovom vrstom treninga bave već pola godine. Originalni povod prosvjeda bilo je uvođenje eura zakazano za 1. siječnja 2026., a za koje su, poučeni upravo hrvatskim iskustvom, sigurni da će drastično podići cijene i inflaciju, s čime se slaže čak i poslovično proeuro orijentirana guvernerka ECB-a Christine Lagarde.

Posljednjih su dana akciju proširili pobunom protiv plana vladinog proračuna za iduću godinu, kojim je predviđeno povećanje doprinosa za socijalno osiguranje i poreza na dividende, a taj će se novac, kažu prosvjednici iz iskustva, spiskati na ručkove i večere korumpiranih državnih dužnosnika. Što se više bliže Nova godina i uvođenje eura, prosvjedi sve više eskaliraju, a u ponedjeljak su postali i nasilni: specijalce su prosvjednici zasuli Molotovljevim koktelima i kamenjem, zauzvrat su dobili suzavce, a deseci su potrpani u marice, od čega je protiv njih 14 pokrenut kazneni postupak.

Među njima su i osobe policiji ranije poznate po trgovini drogom i ljudima, ali i 18-godišnji sin poduzetnika Atanasa Bobokova, bugarskog 'kralja reciklaže', koji tvrdi da njegov sin uopće nije bio na prosvjedu, već je uhićen 'pred bankom s 20 leva (10 eura) u džepu' i da mu sve smješta predsjednik vladajućeg GERB-a Bojko Borisov. A potonji se još od početaka karijere, kad je radio kao tjelohranitelj, nije bavio fitnesom. Niti skakanjem, osobito s vlasti.

Nema više čorbe

Kad smo već kod Srba i Bugara: 'Ne vole nas Bugari, ni Austrougari, mrze nas Japanci i Liliputanci', pjevao je pokojni Bora Čorba, precizno sažimajući srpsku kletvu istovremenog sjedenja na više stolaca. Ona im se u posljednje vrijeme obija o glavu, a ovog su tjedna, konačnim gašenjem hladnog pogona rafinerije u Pančevu, ostali i bez čorbe – kako Srbi u slengu kažu za gorivo.

Aleksandar Vučić je dramatično, a kako bi drukčije, zavapio da je Srbija u pat poziciji jer ni uz pomoć Orbana nije uspio nažicati Trumpa da mu produži dozvolu za rad NIS-a, naftne kompanije u natpolovičnom ruskom suvlasništvu kojeg se – sad je i to Vučić konačno priznao – Putin ne želi odreći. Otac nacije tješi narod da je u rezerve spakirano 200.000 tona goriva te bi trebale durati do kraja siječnja, a onda – kud koji mili moji.

Srećom, ima Srbija i stranih pumpi, pa ljudi neće baš skroz ostati bez benzina, a od NIS-ove nevolje ponajviše će se okoristiti Austrougari – OMV i MOL, naime, drže najveći dio preostalog kolača industrije naftnih derivata, dok je drugi ruski igrač, Lukoil, u zadnji čas ipak izborio produženje američkog roka za uvođenje sankcija. No gdje će točiti Gedža iz Malog Mokrog Luga, gdje baš i nema konkurentskih pumpi – NIS ih u Srbiji drži više od petine – na to pitanje Vučić zasad odgovora nema. Možda ga spase neki Japanci jer Srbi su, bar po pitanju naftnih derivata, postali – Liliputanci.

Zora novog doba

Zora puca, bit će dana, odnosno novog doba potpune energetske neovisnosti Europe o Rusiji, veli naša teta Ursula. Službeno smo rekli 'do svidanija' ruskom plinu – od 2027. nema više jeftinih energenata iz ruskog podzemlja, ali zato će biti onih skupih iz američkog. Pa tko bi tome rekao ne? Naravno, Mađarska i Slovačka, i odmah su najavile tužbu protiv EU-a.

No Orban i Fico mogu lajati koliko hoće – zabranu uvoza ruskog plina ne mogu blokirati jer je to zakonodavna mjera, pa samim time ni ne zahtijeva zeleno svjetlo svih članica. Ipak ne može vječno kapati lova iz Europe, a da igraš samo po svojim pravilima.

I dok Mađari i Slovaci sa suzom u oku mantraju Jesenjinove stihove: 'Urečen rastanak bez našeg htijenja, obećava i sastanak zar ne?', drugi kažu 'ne više i nikad više' Putinovim energetskim ucjenama i neizravnom financiranju njegova ratnog stroja. Pa tako sad i nuklearke, koje su zadnjih 15-ak godina bile tabu, odjednom opet valjaju.

Rusi se, s druge strane, jako brinu za europsko gospodarstvo, pa kažu da je Europa sama sebe osudila na skuplje izvore energije, što će dugoročno smanjiti njezinu konkurentnost. Koliko god to govorili samo iz sebičnih razloga, nažalost, nisu rekli ništa krivo.

Majka korupcija i njena djeca

Našu omiljenu tetu Ursulu zadesile su same nedaće otkako je drugi put sjela u najvažniju fotelju Unije. I ovaj put je dosta gadno. Ovog tjedna saznali smo za malverzacije na elitnoj diplomatskoj akademiji EU-a, a nju pohađaju mnogi dužnosnici. Tko bi rekao da će u takvoj ustanovi fakultativni kolegij biti korupcija, a njegova nositeljica je ni manje ni više nego njezina rektorica, bivša šefica diplomacije EU-a Federica Mogherini.

Naš dobri prijatelj EPPO sumnja da je prestižna visoka škola College of Europe varala na natječajima za osposobljavanje diplomata, pa su pored Mogherini nakratko u ćuzi završile još dvije osobe, a među njima i jedan od najiskusnijih diplomata EU-a, Stefano Sannino. Bivša šefica diplomacije EU-a barem je bila dovoljno poštena pa je dala ostavku na mjesto rektorice nakon što je otvorena istraga.

Slučaj je u neizmjerno poštenom Bruxellesu izazvao kakti velik šok – sada svi, od Kaje do Ursule, peru ruke da ih netko nedajbože ne poveže s ovim skandalom. Ruku na srce, sve se ovo događalo pod budnim okom naše šefice u prvim godinama na dužnosti. No ne sumnjamo u to da će preživjeti i ovu krizu, ipak grom neće u koprive.

Izrael unutra, svi van

Taman nakon što je objavljen popis izvođača na Dori 2026., koja iz godine u godinu sve više nalikuje na talent show, dočekali smo i dan koji će moguće jednom zasvagda promijeniti Eurosong. Europska radiodifuzijska unija (EBU) donijela je dugo očekivanu odluku – Izrael ostaje na Euroviziji.

Irska, Španjolska, Slovenija i Nizozemska odmah su najavile bojkot, a očekuje se da će u taj red stati još zemalja. Njihova logika: Ako su Rusi mogli biti izbačeni s natjecanja zbog invazije na Ukrajinu, zašto onda isto to ne vrijedi za Izrael, koji izgladnjuje djecu u Gazi, a usput ima savršeno razrađenu glasačku mašineriju koja njihovim predstavnicima zadnjih godina osigurava visoke plasmane.

Tek je prosinac, pa je pitanje hoće li do svibnja ijedna europska zemlja uopće ostati na natjecanju. S konkurencijom ili bez nje, Izraelu se ionako smiješi pobjeda, a natjecanje, koje ionako nema previše smisla, sad tek gubi svaki smisao.

Debelo crijevo online, mozak offline

Znanstvena fantastika iz 20. stoljeća iz dana u dan postaje naša stvarnost. Jedni hoće na Mars, drugi žele postati besmrtni, a sad se izgleda nazire i konačna faza evolucije interneta – internet bića.

Pametni ljudi kažu da scenarij u kojem se globalna digitalna mreža spaja izravno na naše organe postaje tehnički izvediv. U savršeno personaliziranom svijetu takav tehnološki prodor, kažu znanstvenici, omogućio bi rano otkrivanje bolesti i prevenciju, ali i liječenje. Dovoljno je u tijelo ugraditi senzore (neki će reći čipove), pa će oni, detektiraju li, primjerice, ugrušak, otpustiti malu dozu aspirina.

Ako ste pak oduvijek htjeli brata ili sestru blizanca, tu će biti i vaši digitalni klonovi, virtualni modeli ljudskog tijela koji se ažuriraju u realnom vremenu i mogli bi testirati terapije, predvidjeti reakcije i istražiti bolesti prije nego što se pojave.

No kako to uvijek biva, što je tehnologija moćnija, to je i opasnija. Zamislite da uopće postoji mogućnost da netko ne tako dobronamjeran može hakirati vaše tijelo i napraviti dar-mar u njemu. Kako god, dobro je dok se naši organi ne počnu pozivati na svoja prava i ne počnu pisati komentare na društvenim mrežama.

Talijanska premijerka želi tisuće tona zlata proglasiti narodnim vlasništvom

Italija desetljećima ljubomorno čuva 2452 tone zlata – treće najveće zlatne rezerve na svijetu, vrijedne oko 285 milijardi eura. No desna koalicija premijerke Giorgie Meloni odlučila je podsjetiti narod da je to zlato njegovo.

U proračunski zakon žele unijeti odredbu prema kojoj bi se jasno reklo: 'zlatne rezerve kojima upravlja i koje drži Banca d'Italia pripadaju talijanskom narodu'. Ili kako je to poetično opisao senator Lucio Malan, 'to zlato je plod rada naših predaka'.

Središnja banka Italije, nešto manje poetična, upozorava da zlato nije ukras za vitrinu, već dio deviznih rezervi koje drže financijski sustav na okupu. Europska središnja banka također je podigla obrvu i kratko poručila da 'razmatra' amandman – što je diplomatski način da se kaže: pratimo što radite i nadamo se da nećete napraviti glupost.

Kritičari pak strahuju da se iza busanja u domoljubna prsa krije puno prizemniji cilj: priprema terena za prodaju zlata da bi se popunile rupe u državnom proračunu. Kako upozoravaju ekonomisti, kada država krene 'sustavno smanjivati zlatne rezerve', to je obično znak da su nestali svi drugi izvori. Oporba pak poručuje da se sve ovo radi kako bi se skrenula pozornost s rastućih troškova života u Italiji.

Najveći svjetski zrakoplovni misterij dobiva nastavak

Malezija je službeno objavila da će se 30. prosinca ponovno pokrenuti potraga za nestalim zrakoplovom Malaysia Airlinesa, konkretno letom MH370 – deset godina nakon što je Boeing 777 misteriozno nestao leteći iz Kuala Lumpura prema Pekingu. Podsjetimo, u ožujku 2014. godine nestao je avion s 239 ljudi i time postao jedan od najvećih neriješenih misterija u povijesti civilnog zrakoplovstva.

Dosadašnje potrage nisu urodile rezultatima. Najnovija, provedena ove godine u južnom Indijskom oceanu, prekinuta je nakon nekoliko tjedana zbog lošeg vremena. Sada se Ocean Infinity, privatna istraživačka tvrtka specijalizirana za podmorske pretrage, ponovno uključuje u operaciju: planiraju 55-dnevnu kampanju, a ona će se povremeno odvijati, ovisno o vremenu i tehničkim uvjetima.

Malezijsko ministarstvo prometa kaže da će potraga biti usmjerena na 'ciljano područje' za koje se vjeruje da daje najveću šansu za pronalazak, no ne iznose preciznu lokaciju. Zbog prirode nestanka i spornih podataka dobivenih posljednjim signalima zrakoplova, radi se o golemom području oceana. U prvim godinama istrage malezijske vlasti nisu isključile mogućnost da je let namjerno skrenut s rute. To je potvrdilo i opsežno izvješće iz 2018. godine, a sugerira da su kontrole Boeinga 777 'vjerojatno bile manipulirane'. Međutim istraga nije utvrdila tko je manipulirao letjelicom ni zašto, a konačan zaključak smatra se nemogućim bez pronalaska olupine.

Tijekom godina ocean je na obale Afrike i otoke Indijskog oceana izbacio više dijelova za koje se vjeruje ili je potvrđeno da potječu s tog Boeinga 777, ali to nije dovoljno da se utvrdi što se dogodilo. Istražitelji su zaključili da nema ničega sumnjivog u pozadini, financijskim aktivnostima, obuci ili mentalnom zdravlju pilota, što ostavlja cijeli slučaj i dalje otvorenim i nerazjašnjenim.

Je li umjetna inteligencija kao covid?

Što je slično razvoju umjetne inteligencije s pandemijom koronavirusa? Na prvu bi se reklo – ništa. Ako se želimo našaliti, možemo reći da je i AI neka vrsta umjetnog virusa. Međutim ozbiljni znanstvenici primijetili su da oba fenomena dijele ključnu karakteristiku: eksponencijalni rast koji političari, regulatori i društvo teško prate i često pogrešno procjenjuju. AI modeli napreduju nevjerojatnom brzinom te svakih nekoliko mjeseci postaju sve bolji u pisanju teksta, stvaranju slika, kodiranju ili analizi informacija – toliko da je ponekad teško razlikovati što je stvorio čovjek, a što algoritam. Istovremeno AI zna biti frustrirajuće nepouzdan: izmišlja činjenice, pogrešno interpretira upute i često zvuči uvjerljivo čak i kad je u krivu.

Industrijske metrike (benchmark) pokazuju velik napredak, ali one su uske i ne daju pravu sliku, stoga je potrebno gledati širi trend, a on otkriva vrlo brzu krivulju rasta: napredak se udvostručuje u sve kraćim vremenskim intervalima. To je pak isti matematički obrazac viđen prilikom širenja covida – spor početak, pa strmo, gotovo okomito ubrzanje.

Problem je u tome što društvo nema plan kako upravljati rizicima i posljedicama tehnologije koja se razvija ovim tempom. Za razliku od pandemije, koja je bila privremena, umjetna inteligencija ulazi u gotovo svaki segment života i ekonomije, mijenja procese, navike – i pritom će ostati trajno prisutna.

Jedan od mogućih 'ograničivača' njenog rasta je nedostatak energije potrebne za treniranje sve većih modela. Istraživanja predviđaju da se kapacitet razvoja AI softvera trenutno udvostručuje svakih sedam mjeseci i da bi se taj trend mogao nastaviti još oko pet godina. Zato nas očekuju velike promjene – neke korisne, neke riskantne. Uz tehnološke izazove, postoji i ekonomska neizvjesnost: mnogi upozoravaju na rast AI balona, a on bi se mogao previše napuhati i s vremenom eksplodirati, uz ozbiljne posljedice za tržišta i gospodarstva.