Najnovija otkrića nalažu da problem nije nužno u neotkrivenoj tvari koja utječe na brzinu širenja, već u načinu na koja se vrše ta mjerenja
Nova istraživanja predlažu da se svemir u našoj blizini sporije širi nego što se dosad smatralo, a to bi moglo ublažiti jedan od najvećih problema moderne kozmologije - Hubbleovu napetost.
vezane vijesti
Naime brzina širenja svemira izražava se pomoću Hubbleove konstante, nazvane po Edwinu Hubbleu, astronomu koji je početkom 20. stoljeća utvrdio da se svemir širi. Problem, doduše, nastaje jer različite metode mjerenja daju različite rezultate. Promatranja lokalnog svemira, primjerice pomoću supernova tipa Ia, upućuju na višu vrijednost od oko 73 km/s/Mpc, a analize ranog svemira, temeljene na kozmičkom mikrovalnom pozadinskom zračenju, daju nižu vrijednost od oko 68 km/s/Mpc prema standardnom modelu Lambda-CDM.
Ta razlika, poznata kao Hubbleova napetost, ostaje prisutna unatoč sve preciznijim mjerenjima i upućuje na mogućnost da u razumijevanju svemira nedostaje neki ključni element ili da su postojeće metode ograničene.
Promatranje obližnjih galaktičkih skupina
Dva nova istraživanja predlažu alternativni pristup, temeljen na analizi gibanja galaksija u obližnjim skupinama, gdje se istodobno mogu pratiti učinci gravitacije i širenja svemira. Znanstvenici su pritom proučavali skupine galaksija Centaurus A i M81.
U tim sustavima galaksije su gravitacijski povezane, ali i pod utjecajem kozmičkog širenja koje postupno udaljava njihove vanjske članove. Analiza je pokazala da u skupini Centaurus A dominantna galaksija ne upravlja sustavom sama, već tvori binarni sustav s galaksijom M83. Slično tome, u skupini M81 već je poznato postojanje binarnog para galaksija u središtu, a nova mjerenja otkrivaju i određeni nagib unutarnje strukture u odnosu na šire okruženje.
Nova procjena Hubbleove konstante
Na temelju ovih opažanja znanstvenici su izračunali vrijednost Hubbleove konstante od oko 64 km/s/Mpc, što je niže od prethodnih lokalnih mjerenja i bliže vrijednostima dobivenima iz ranog svemira, piše Space. Time se smanjuje razlika između dviju glavnih metoda i potencijalno ublažava Hubbleova napetost.
Ovaj pristup sugerira da dio neslaganja proizlazi iz samih metoda mjerenja, a ne nužno iz nepoznatih fizičkih procesa. Rezultati također upućuju na to da bi za objašnjenje gibanja galaksija moglo biti potrebno manje tamne tvari nego što se ranije smatralo. Istraživanje pokazuje da mase najsjajnijih galaksija u skupinama čine većinu ukupne mase sustava, što znači da nije nužno postojanje velikih, sveobuhvatnih struktura tamne tvari u obliku aureole kako bi se objasnila njihova dinamika.
Potrebna dodatna istraživanja
Unatoč obećavajućim rezultatima, zaključci se zasad temelje na analizi samo dviju skupina galaksija. te znanstvenici ističu da će za potvrdu ove metode biti potrebno proširiti istraživanja na veći broj sustava u lokalnom svemiru.
Takva mjerenja mogla bi postati dostupna zbog budućih podataka teleskopa 4MOST (4-metre Multi-Object Spectroscopic Telescope), a on bi trebao omogućiti detaljnije proučavanje udaljenijih galaktičkih skupina i dodatno testiranje novih procjena širenja svemira.
