Kraj rata? Početak novih muka

Sigurnosni stručnjak Seth G. Jones nije ime u koje smo se mogli zakleti do prekjučer, kad je hladnim i racionalnim argumentima elaborirao ono što ostatak svijeta već dva tjedna želi čuti – rat SAD-a i Izraela s jedne i Irana s druge strane mogao bi biti završen u narednih tjedan dana. Jonesovi argumenti svode se na to da je Washington, a bome i Tel Aviv, pri kraju zaliha oružja planiranog za nesmiljeno ispaljivanje na iranske ciljeve, dok je – s druge strane – dobar dio ciljeva ograničene operacije već ostvaren.

Prošli su tjedan, recimo, Izraelci ubili šefa obavještajaca Irana Alija Laridžanija, kojeg ajatolah Hamenei mlađi opisuje kao istaknutu figuru iranskog političkog sustava te prijeti odmazdom. Ubili su i iranskog ministra obavještajnih poslova Ismaila Hatiba, a potom su izveli potez koji je razjario čak i Trumpa – napad na Južni Pars, najveće plinsko polje na svijetu čiji su suvlasnici Iran i Katar. Nagađa se da su upravo ovi potonji nazvali Trumpa i rekli – dosta je bilo.

Ako pitate Irance, međutim, njima još uvijek nije dosta. Naime odmazda je u njihovom svemiru dosta bitna, a kako se nisu osvetili za Laridžanija, sad se od, recimo, predsjednika iranskog parlamenta Mohamada Bagera Galibafa mogu čuti rečenice poput one da je 'na snazi pravilo oko za oko'. Također traže novi režim za Hormuški tjesnac, u kojemu bi prolazak brodova bio usklađen s 'iranskim interesima', kaže ministar vanjskih poslova Abas Aragči.

Trumpov pokušaj da uz pomoć saveznika NATO-a 'očisti' Hormuz u međuvremenu je, nije doduše jasno kako, podržala i Europa, tako da će rat morati završiti nekim tranzitnim dogovorom unosnim po obje strane ili – kaže Trump – stižu marinci. A u međuvremenu, sirotinjo, snalazi se kako znaš. U Sloveniji je, recimo, već počelo – ako točite na MOL-ovim ili Shellovim pumpama, možete natočiti maksimalno 30 litara u auto i 200 litara u kamion po cijenama koje se razlikuju i do 36 centi po litri, a Slovačka podiže cijenu goriva za vozače sa stranim tablicama. Kad god rat završio, čini se, naši problemi tek počinju.

Sljedeća postaja - Kuba

Postoji još jedan mogući razlog zbog kojeg je Trumpu dosadio rat u Iranu – vrijeme je za novi. Na redu je Kuba, za koju američki predsjednik kaže da će mu je 'biti čast zauzeti' jer s njom 'može učiniti što god hoće'. 'To je propala nacija. Nemaju novca, nemaju nafte, nemaju ništa', cijedi Trump živce Kubanaca, kojima je jasno da alternativnu nemaju, pogotovo nakon što su na primjeru Venezuele vidjeli što ih čeka.

Naime, nakon što su Amerikanci onim blitzkriegom uhitili Madura, Havana je ostala bez jednog od najvažnijih saveznika koji je dugo hranio otok naftom tijekom američkog trgovinskog embarga. Kao posljedica toga, Kuba je u jednoj od najvećih energetskih kriza. Slabo im pomažu ruske poruke o 'nepokolebljivoj solidarnosti' s otokom koji u priopćenju nisu ni imenovali dok se u pozadini kuha tiha diplomacija, a konce vuče američki državni tajnik, porijeklom Kubanac, Marco Rubio.

Iz njegovog ureda za Newsweek procurila su tri scenarija za rješavanje kubanske krize: po prvome tu zemlju čeka kontrolirana smjena na vrhu, dobrovoljno povlačenje vrha režima i gospodarske reforme koje ipak ne bi vodile do promjene komunističkog ustroja i partijske kontrole. Po drugome, gospodarski kolaps i nemiri doveli bi do revolucije u kojoj bi veliku ulogu igrala vojska, a prema trećem, Kubu će se samo ostaviti da spontano oslabi i propadne. Lijepo vam je rekao Trump – mogu što god hoću.

Janšin 'privatni Mossad'

Da Izrael ne pravi nered samo na Bliskom istoku, znali smo odavno, ali razmjere vršljanja u našem susjedstvu otkrila nam je tek aktualna slovenska predizborna kampanja. Tamo je, naime, prošlog tjedna na stranici znakovitog imena Antikorupcija 2026., čija je domena registrirana u Sjevernoj Makedoniji (hakeri iz Velesa, sjećate se toga?), počela curiti sva sila razgovora u kojima najslabije karike vladajućeg mikrokozmosa Roberta Goloba olajavaju jedni druge, glumeći konzultante nepoznatim investitorima i savjetujući im tko je u Sloveniji hot, a tko not za sređivanje sumnjivih poslova.

Nije trebalo puno nagađati da iza cijelog projekta stoje neki Izraelci, i to oni od najgore sorte – privatna obavještajna tvrtka Black Cube, poznata po odrađivanju prljavih poslova na izborima u Mađarskoj, Rumunjskoj i Kanadi, ali i za osramoćenog producenta Harveyja Weinsteina. Njihov glavni operativac je Giora Eiland, nekadašnji šef izraelskog vijeća za nacionalnu sigurnost i tip koji se preko nekoliko puta spominje u južnoafričkoj tužbi Haškom sudu za genocid u Gazi.

Elem, kad se takav tip udruži s Janezom Janšom – a slovenski 'desni Tito' to partnerstvo do kraja tjedna više nije mogao sakriti – događa se prvoklasan politički skandal koji je na kraju, čini se, sletio u krilo Golobu kao spasonosna slamka uoči već gotovo izgubljenih izbora. Janša se uzaludno češe i urliče da je sve to kamuflaža za aferu u kojoj slovenska europovjerenica iz lijevih redova Marta Kos biva optužena da je radila za Udbu, no pitanje je može li mu pomoći ta očajnička reciklaža stare priče. Trenutno su desni i lijevi blok u egalu, i moguća je pat pozicija u kojoj bi odlučivala stranka bivših korona buntovnika. A to bi moglo značiti i nove izbore.

Hrvatska od Bajine Bašte do Smederevske Palanke… barem ako pitate Vučića

Ne miruje ni drugi korifej lažnog patriotizma u susjedstvu, Aleksandar Vučić, no za razliku od Janše, on je u permanentnoj kampanji jer su u Srbiji svako malo neki izbori. Ovoga puta u pitanju je deset lokalnih izbora od Bajine Bašte do Smederevske Palanke, pa je Vučić po starom dobrom običaju, uz obećanja o lokalnim cestama, vodovodima i kanalizacijama, u usta (i u kampanju) uvalio – Hrvatsku.

Počeo je hvalisanjem kineskim balističkim raketama CM-400, koje su kod hrvatskih vlastodržaca također izazvale nepotrebnu nervozu, što je Vučić jedva dočekao da bi nastavio trolati na tu temu i prijetiti 'premijerom na Vidovdan'. Usput su on i njegovi vazali svako malo potezali i teme poput one tko iz srpskog establišmenta ljetuje u Hrvatskoj (crkli dabogda) ili zašto Hrvati misle da je novosadska dvorana Spens bila logor (ovo ni mi ne razumijemo, valjda povjesničar Toni Cetinski bolje zna).

Sve je to bila topnička priprema za redovan izvještaj Europskog parlamenta o napretku Srbije u pristupanju Uniji, a za koji je pero naoštrio rutinirani Tonino Picula, na kojega je Vučić posebno natakaren. Picula mu je hladno i eurobirokratski poručio da je Srbija nazadovala, posebno u područjima vladavine prava i standarda demokracije, što je Vučić jedva dočekao. Odjednom je počeo izvlačiti bizarnosti poput toga da je 'Crveni križ potvrdio da je u ratu nestalo više Srba nego Hrvata', što znači, zaključuje krajnje logično, da Picula, pa onda valjda i svi Hrvati, 'nastavljaju rat drugim sredstvima'. 'Dovoljno je da se pogledaju u ogledalo i sve će biti jasno', zaključuje Vučić još jednu rundu hrvatsko-srpskog prepucavanja, a Zoran Milanović se u međuvremenu nećka hoće li ga zvati na novu rundu samita Brdo-Brijuni. Uistinu teška dilema.

Svijet gori, Europa raspravlja

Trebao je to biti samit EU-a na kojem će na glavnom meniju biti famozna europska konkurentnost. Ali teška su vremena, treba stegnuti remenje, pa je servirana vruća kurentnost i hladna osveta.

U iscrpljujućem političkom maratonu, nakon 12 sati natezanja, naši vrli čelnici izgubili su se između dva rata i sve dubljeg raskola s prekooceanskim bratom. Čavao u lijes zabio je glavni loši dečko među briselskom kremom, Viktor Orban, koji se opet odlučio zaigrati ljubljenim mu vetom i blokirati 90 milijuna eura prijeko potrebnih da se Ukrajina uopće održi na životu. Pa vi ne puštajte rusku naftu u Budimpeštu – ili – pa vi puštajte Orbana u Bruxelles.

Uspio je iziritirati čak i inače smirenog Antonija Costu, koji je ga je optužio za ucjenu, a ovaj mu, naravno, nije ostao dužan. Bruxelles, kaže, financira njegov politički pad i želi ga zamijeniti poslušnijom alternativom.

Teta Ursula nije dopustila da joj tko kvari parti pa je zaplesala uz 'One Way or Another' grupe Blondie, sve dok nije stigao desert – klimatska politika. Sustav naplate emisija, ponos Ursuline zelene agende, ponovno je pod paljbom. Razlog? Cijene energije divljaju nakon udara na Iran i blokade Hormuškog tjesnaca. Jedni traže popuštanje, drugi ne žele ni čuti za korak unatrag.

A ni na vanjskopolitičkom polju nije bilo nikakvih pomaka, pa je moguća misija u Hormuškom tjesnacu ostala živjeti samo kao ideja. Kaže Ursulina uzdanica Kaja da treba biti oprezan jer je rat kao ljubavna afera – lako je u njega ući, teško izaći. Ruku na srce, i brak je možda precijenjen, barem ovaj poligamni zvan Europska unija – teško je u njega ući, a još teže ga održati na životu.

'Slavljenje optimizma' i punih novčanika

Kulturno-estradni događaj tjedna, kao i svake godine u ovo doba, bila je glamurozna podjela kipića u čuvenom losanđeleskom Dolby Theatreu, koju mnogi ljudi od filma – pa i naša Zrinka Pavlić – iz stare navike i dalje uzaludno gledaju po cijelu noć. Kod spomenute Zrinke mogli ste pročitati nadahnut sažetak što ste sve propustili, a sve se svodi na opservaciju o 'slavljenju optimizma', što je poslužila kao amortizacija svih angažiranih riječi o svijetu oko nas koji se ruši, ili možda o preslagivanju na tržištu filmske industrije zbog kojeg bi oni koji nešto preuranjeno zucnu mogli ostati bez masne zarade.

O kipićima i nagradama sve ste čuli: u otimačini 'Grešnika' i 'Jedne bitke za drugom' prvi je uzeo nagradu za glumca (Michael B. Jordan u dva primjerka), scenarij, fotografiju i glazbu, drugi za najbolji film, režiju, montažu, adaptirani scenarij i casting. S tri Oscara omastio se Del Torov 'Frankenstein', najbolja glumica je Jessie Buckley iz našeg favorita 'Hamneta', a Hollywood se najviše veselio Amy Madigan i njezinom Oscaru za sporednu ulogu u hororu 'Trenutak nestajanja'.

Ostalo je isto proteklo u revijalnom tonu – rutinirani Conan O'Brien ispaljivao je fore, pretežno na račun najvećeg gubitnika Timotheeja Chalameta (toliko iskače iz paštete da više nije stvoren ni za sprdačinu), a jedan od rijetkih dodira sa stvarnošću bio je potpuni trijumf Netflixovih 'KPop Demon Huntersa' u animiranim i glazbenim kategorijama. Eto dokaza da kipiće može uzeti i hit oko kojeg postoji općenarodni konsenzus, a istovremeno je i pravi rudnik zlata za filmaše.

'Zašto vi meni niste rekli za Pearl Harbor?'

Ako netko svakodnevno pomiče granice dobrog ukusa u komunikaciji s ostalim liderima, visoku poziciju u tome svakako zauzima Donald Trump. U posjet mu je ovaj tjedan stigla japanska premijerka Sanae Takaichi te u Ovalnom uredu dobila lekciju iz povijesti kakvu nije očekivala. Trump je, naime, usporedio američke napade na Iran s japanskim napadom na Pearl Harbor 1941. godine, braneći odluku da saveznike ne obavijesti unaprijed o vojnoj akciji.

'Htjeli smo iznenađenje. Tko bolje zna što znači iznenađenje nego Japan?' rekao je Trump pa dodao: 'Zašto vi meni niste rekli za Pearl Harbor?' Diplomatski protokol u tom je trenutku nakratko ustupio mjesto povijesti, ali i nelagodi, sudeći po reakciji zbunjene japanske premijerke.

Napad na američku mornaričku bazu Pearl Harbor na Havajima 7. prosinca 1941. godine odnio je 2390 života i predstavljao je povod ulaska dotad neutralnog SAD-a u Drugi svjetski rat. Već sljedeći dan Washington je objavio rat Japanu, a tadašnji predsjednik Franklin D. Roosevelt taj je događaj nazvao 'datumom koji će živjeti u sramoti'. Lanac događanja koji će uslijediti završit će zasljepljujućim svjetlom nad Hirošimom i Nagasakijem. Bio je to trenutak u kojem je čovjek prvi put upotrijebio atomsku bombu da bi okončao rat i trauma koja je redefinirala globalni poredak. Ne ponovilo se.

Excuse me, do you have a moment to speak about... Antichrist

Vjerojatno ga znate kao konzervativnog tehnološkog milijardera koji svesrdno podržava Trumpa, koji je izjavljivao da je američka demokracija propala kada su žene dobile pravo glasa, po sudskom progonu portala Gawker, koji je otjerao u bankrot, te po želji da 'pobijedi' smrt i živi vječno. Američki mediji opisuju ga sljedećim riječima: 'podržavatelj slobodne trgovine, slobodnomisleći poduzetnik, gej, kršćanin, protiv rata, naturalizirani građanin SAD-a, heroj Silicijske doline'.

Peter Thiel, suosnivač PayPala i Palantira, uvijek skriva asa u rukavu kojim dodatno šokira svekoliku javnost. Stigao je tako nedavno u tajne odaje nedaleko od vječnog grada Rima ne bi li održao niz zatvorenih predavanja o – Antikristu, liku iz kršćanskog nauka koji se suprotstavlja Isusu Kristu prije Drugog dolaska. Doduše, njegova interpretacija tog pojma izlazi iz okvira klasične teologije i postaje političko filozofiranje. Predavanja, koja su započela u nedjelju, organizirana su uz sudjelovanje konzervativne katoličke udruge Vincenzo Gioberti, a pristup je moguć isključivo uz pozivnicu. Lokacija – renesansna palača Orsini Taverna – do posljednjeg je trenutka držana u tajnosti.

Thiel tako nedaleko od Vatikana izlaže svoju verziju apokalipse. Antikrist, prema njegovim tezama, nije nužno osoba, već sustav, točnije globalna struktura moći koja bi – tvrdi on – mogla nastati iskorištavanjem ljudskih strahova od umjetne inteligencije, klimatskih promjena ili nuklearnih prijetnji. Ili pojednostavljeno: sve ono što suvremene politike pokušavaju regulirati, Thiel vidi kao potencijalni alat totalitarizma. U više je navrata pojašnjavao da je njegova kršćanska vjera ključna za razumijevanje njegova svjetonazora, iako je sam opisuje kao 'donekle heterodoksnu'. A u istim tim razgovorima opetovano 'upozorava' da bi fokus na globalne prijetnje mogao poslužiti kao opravdanje za uvođenje sveobuhvatne regulacije i centralizirane vlasti. Prilično je to bizarno ako se prisjetimo da je Palantir poznat po izradi softvera za analizu i praćenje velikih količina podataka, a među glavnim klijentima su mu američke tajne službe, policijske i imigracijske agencije te vojska. Well, well, well.

Thielova interpretacija svijeta sudara se s vizijom Lava XIV., prvog američkog pape, i to 'woke američkog pape' ako pitate Thiela. Papa poziva na jačanje globalne suradnje, upozorava na nehuman tretman migranata i opasnosti političke manipulacije, a Thiel u istim tim procesima vidi konture buduće tiranije. Zato ne čudi to što su se katoličke institucije, uključujući Angelicum, požurile distancirati od predavanja.

Ne zaboravimo i da je Thiel isti čovjek koji je stvorio i financirao uspon američkog potpredsjednika J.D.-ja Vancea, da bi sada strahovao od toga da njegov štićenik postaje 'previše blizak Papi'. Teolozi, tehnolozi... Svačega se nakupilo. Možda Dan Brown dobije inspiraciju za novu knjigu.

Oklada je bačena

Koliko bi koštala kartica Pokemona? Koliko će puta Elon Musk objaviti nešto na X-u u određenom mjesecu? Hoće li se Isus Krist vratiti do 2027. godine? Hoće li doći do nuklearnog rata? Platforme za predviđanja poput Polymarketa i Kalshija omogućuju ljudima da se klade na gotovo sve, od politike do pop-kulture, a posljednjih mjeseci sve više i na ratne scenarije.

Riječ je o tržištu koje je eksplodiralo tijekom američkih izbora 2024. godine, a danas vrijedi desetke milijardi dolara, iako pleše na granici etike i regulacije. Posljednjih mjeseci ljudi su na Polymarketu predviđali trajanje blokade američke vlade i hoće li SAD napasti Iran. Jedan od korisnika kladio se da će SAD svrgnuti venecuelskog predsjednika Nicolása Madura nekoliko sati prije nego što se to dogodilo. Predviđanje mu je donijelo više od 400 tisuća američkih dolara, ali i otvorilo pitanje o trgovanju povlaštenim informacijama među vladinim dužnosnicima, što je ilegalno u SAD-u.

Kalshi tvrdi da ima mehanizme za nadzor i istragu korisnika, a Polymarket posluje bez takvih ograničenja i formalno nije odobren na američkom tržištu. No zaobilaznih puteva nikad ne fali, čitaj: VPN. Eto, i najgori scenariji se, čini se, mogu monetizirati. U ljubavi i ratu sve je dopušteno.