Postoji trenutak u životu kad bi čovjek trebao prestati raditi gluposti. Recimo – kupovati kristale koji 'harmoniziraju energiju', ulaziti u veze s ljudima koji imaju tetovirane citate Paula Coelha na poprsju ili probdjeti noć gledajući dodjelu Oscara. Dobro, dok si klinac – oprostiš si. Hormoni, mladost, mozak još instalira operativni sustav. Ali kad jedna ozbiljna žena u pedesetima sjedi u Zagrebu u tri ujutro, podbuhla od nespavanja i previše kave, i gleda šljokičavu priredbu na kojoj si holivudski multimilijunaši međusobno čestitaju što su još godinu dana ostali multimilijunaši zato što svijetu prodaju šećernu vodicu pod nazivom ‘filmska umjetnost’ – e, tu se čovjek mora zapitati neke stvari.

Primjerice: 'Jesam li ja normalna?'

Odgovor, nažalost, glasi – očito nisam. Jer Oscare gledam svake godine, pa sam ih gledala i sinoć. Da stvar bude još gora, svake godine očekujem da će biti uzbudljiviji, pa sam to očekivala i ove godine. I ove me, kao i svake godine, jučer cijeli dan držalo nekakvo bedasto uzbuđenje kao kad bih se nekoć davno spremala na subotnji izlazak. A Oscari svake godine pokažu, pa su to pokazali i sinoć, da je takvo očekivanje krajnje glupo. Jer dodjela Oscara televizijski je žanr s jednim temeljnim estetskim načelom: mora biti dosadna. Ne malo dosadna. Ne umjereno dosadna. Mora biti dosadna kao predavanje o regulatornom okviru za proizvodnju čavala u srednjoj Europi. I što sam starija, sve sam uvjerenija da je to zapravo službena kreativna smjernica produkcije. Negdje u Hollywoodu sigurno postoji sastanak na kojem producent predstojeće dodjele Oscara otvara prezentaciju i kaže:

– Ljudi, najvažnije je da ovo bude takva bljuzga da gledatelji zaspu nakon tri minute i četrdeset sedam sekundi.

Netko iz režije doda:

– I neka bude glupo.

A scenarist zaključi:

– Ako možemo, ajmo i od voditelja napravit' debila.

Pa onda, Hollywood k'o Hollywood – napravi ono što se na sastanku dogovorilo.

Uspjeli su, evo, i Conana O’Briena pretvoriti u televizijsku verziju kamilice. A Conan je inače čovjek koji ima iskričav i izvrstan smisao za humor te zalihu fora nalik prskalici za konfete – izbaci ih dvjesto u minuti. No kad dođe na Oscare, odjednom djeluje kao da je mozak ostavio u svlačionici, da se namače o dezinfekcijskoj otopini.

Drugim riječima – dosada Oscara nije bug. Dosada Oscara je feature. Ali ovogodišnja dodjela uspjela je napraviti nešto impresivno – bila je još dosadnija nego inače. Razlog je jednostavan: nije bilo nijednog iznenađenja. Nula. Ništa. Zilch. Ako ste prije dodjele u Google upisali 'tko će dobiti Oscara', mogli ste otvoriti prvi članak koji vam iskoči i koristiti ga kao karticu za Bingo. I ne da biste pobijedili, nego biste imali Binga k'o pljeve.

'Jedna bitka za drugom' – check za najbolji film. Check za režiju. Check za adaptirani scenarij.

Jessie Buckley – naravno da je dobila. To su već i moje mačke znale. A moje mačke gledaju samo dokumentarce o pticama i 'Flow'. Michael B. Jordan – jest da je zaslužio, ali to smo znali još otprilike 1985., prije nego što se rodio. Akademija nas nije iznenadila ni u jednoj jedinoj kategoriji. Postali su predvidljiviji od vremenske prognoze koja najavljuje da će u Zagrebu u studenom biti sivo. Ili od babinog koljena koje počne pucketati čim južina prijeđe Kvarner.

Još je fascinantnije to što nije bilo baš nikakvih incidenata.

Ali baš nikakvih.

Ovogodišnja se dodjela odvila usred rata koji svima miriše točno kao treći svjetski, u doba u kojem američki predsjednik divlja kao da mu je netko ujutro umjesto kave dao kokain, svijet gori na sve strane – a Hollywood, koji inače moralizira brže nego što Brad Pitt promijeni frizuru, odjednom šuti kao kip. Nitko da bi na dodjeli Oscara ni zucnuo. Nitko da bi, kao svojedobno Michael Moore, viknuo: ‘Shame on you, Mr. President!' Nitko nije ni pokušao u svoj govor zahvale ukomponirati moralku ili strastveni urlik o društvenoj nepravdi. Nitko ni mu ni be.

Javier Bardem imao je, doduše, bedž na španjolskom koji je vrlo sadržajno poručivao NE ratovima (stvarno, buraz, jako ti je radikalna poruka) i usput je promucao da želi slobodu Palestini – i to je, dragi moji, bila najkontroverznija politička izjava večeri. Ustvari, najkontroverznije IŠTA cijele večeri. Nije čak bilo ni kontroverznih haljina.

Čovjeku dođe da zaplače za Willom Smithom i šamaranjem na pozornici.

Conan O’Brien jest tu i tamo ubacio pokoju pristojnu foru. Tu i tamo bocnuo bi politiku ili svjetski kaos. Ali prvo – te su fore bile toliko pitome da su djelovale kao dresirani slon u cirkusu koji uredno sjedi na stolcu i plješće surlom. A drugo – čim bi Conan malo bocnuo, već bi u sljedećoj sekundi počeo govoriti kako su se oni ovdje okupili da slave optimizam i vjeruju da 'umjetnost može promijeniti dušu ljudi i svijet nabolje'.

Majko mila.

Usred svjetskog kaosa, kuke i motike, usred NOMINIRANIH FILMOVA, koji to pristojno odražavaju jer govore o krvavim ideološkim ratovima, nestajanju djece, vampirskim borbama dobra i zla, represivnim režimima i prolaznosti života, on bulazni o optimizmu da ne bi slučajno netko nešto rekao i pomislio da bilo koga drugoga – kako se to ono kaže – aha, da: trigerira. Još sam samo čekala da se svi prime za ruke i zapjevaju 'Kumbaya' pa da se mirno zrigam u daljinski upravljač.

Jedina stvar koja je bila relativno podnošljiva jest to što su ove godine malo smanjili broj glazbenih brojeva između dodjela. Nismo morali slušati deset verzija šlagera koji zvuči kao da ga je Elton John napisao dok je čekao u redu na pošti, nego dvije-tri. Od kojih je jedna pjesma čak bila i stvarni hit koji slušaju i ljudi mlađi od četrdeset. Što je u kontekstu Oscara gotovo revolucionarna kulturna reforma. Nisu bili loši ni uvodni i završni skečevi koji su se referirali na nominirane filmove. I Jimmy Kimmel, koji je, najavljujući Oscare za dokumentarni film, bubnuo nešto u stilu: 'Čovječe, Onaj Tamo će poludit' kad skuži da mu nisu nominirali ženin film.' I to je – vjerovali ili ne – otprilike sve što je vrijedilo gledati. A ni to nije vrijedilo gledati.

Mislim, što drugo zaključiti kad je riječ o dodjeli na kojoj su jedina dva 'uzbudljiva' momenta bila to što se Sean Penn nije pojavio uzet' si trećeg Oscara i to što je u jednoj kategoriji bio izjednačen broj glasova pa su dodijeljena dva Oscara. U, boktemazo, STATISTIČKA kontroverzija. Tribine se tresu, gledateljstvo na aparatima. Zijev.

Ni ljudi u publici na Oscarima nisu izgledali kao da se nešto ludo zabavljaju. Osim pobjednika, naravno, ali čak ni to uvijek. Recimo, Paul Thomas Anderson je pobijedio u tri kategorije pa je sva tri puta dok je preuzimao Oscara djelovao kao da ima napadaj žgaravice i sindrom nemirne noge, a i žuri mu se doma. Žene su generalno i u publici i na pozornici izgledale kao da su umrle od gladi još prije dva tjedna pa su se sad samo nakratko probudile da vide šta ima. Osim Teyane Taylor, koja je jedina izgledala kao da je živa, zdrava i izvrsno se zabavlja, što je u kontekstu cijele ovogodišnje dodjele djelovalo kao pojava pingvina u Makarskoj.

Ali znate što je najgore?

Ja ću to sigurno gledati i sljedeće godine. Zapratite me zato za još pameti i genijalnosti iz rubrike 'stvari na koje se treba fokusirati u životu'. Možda za to dobijem Oscara za životno djelo.