Više od 50 godina nakon što je misija Apollo 17 napustila površinu Mjeseca znanstvenici ne mogu sa sigurnošću objasniti kako je nastao Zemljin prirodni satelit. Većina istraživača slaže se oko osnovne ideje: prije oko 4,51 milijardu godina u mladu Zemlju udario je golemi objekt nazvan Teja, no veličina tog tijela i način na koji je taj sudar stvorio Mjesec i dalje su predmet rasprava.

Teorija golemog sudara

Prema dominantnoj teoriji, protoplanet Teja sudario se sa Zemljom u ranoj fazi Sunčeva sustava i udar je bio toliko snažan da je rastopio velik dio oba tijela i izbacio ogromne količine materijala u orbitu, a iz tog materijala kasnije se formirao Mjesec.

Problem je to što računalni modeli i kemijska analiza lunarnih stijena još uvijek ne daju potpuno usklađenu sliku tog događaja. Neki modeli sugeriraju da je Teja bila veličine Merkura dok novije simulacije pokazuju da je možda bila gotovo upola velika kao današnja Zemlja.

Stijene iz misije Apollo i velik problem za teoriju

Analize stijena koje su astronauti donijeli tijekom NASA-ina programa Apollo pokazale su nešto neočekivano: Mjesec je kemijski nevjerojatno sličan Zemlji, što je problem za klasične modele istraživanja njegova nastanka. Ako je velik dio lunarne mase nastao od materijala Teje, tada bi ona trebala imati drukčiji kemijski sastav.

'Stijene s Mjeseca puno su sličnije Zemlji nego što bi trebale biti', objašnjava Wim van Westrenen, planetarni znanstvenik sa Sveučilišta Vrije u Amsterdamu.

Mjesec je možda nekoć bio potpuno rastopljen

Jedan od ključnih tragova dolazi iz slavne stijene Genesis, koju su astronauti iz misije Apollo 15 prikupili 1971. godine. Ta je stijena stara oko 4,46 milijardi godina i gotovo je potpuno sastavljena od minerala plagioklasa – laganog materijala koji 'pluta' na površini rastaljene magme.

Znanstvenici smatraju da to upućuje na postojanje golemog 'oceana magme' koji je nekoć prekrivao cijeli Mjesec. 'Vjerujemo da je cijeli Mjesec bio rastaljen, s oko 1700 kilometara magme sve do jezgre', kaže Van Westrenen.

Laboratoriji simuliraju unutrašnjost Mjeseca

Van Westrenenov laboratorij specijaliziran je za stvaranje ekstremnih temperatura i tlakova da bi simulirao uvjete na i u Mjesecu.

Istraživači zagrijavaju uzorke na više od 1700 stupnjeva Celzija i stvaraju tlakove desetke tisuća puta veće od onih u Zemljinoj atmosferi te je cilj rekonstruirati kako se lunarni ocean magme hladio i koje su se vrste minerala pritom stvarale. Takvi eksperimenti pomažu znanstvenicima razumjeti geološku evoluciju Mjeseca, ali i dalje ne nude konačno rješenje problema kemijske sličnosti između Zemlje i Mjeseca.

Dvije glavne mogućnosti

Današnje teorije uglavnom se dijele na dva scenarija. Prema prvom, Zemlja je već bila gotovo potpuno formirana kada ju je pogodila Teja veličine Merkura pod vrlo specifičnim kutom i velikom brzinom.

Drugi scenarij pretpostavlja da je Zemlja tada bila tek 'napola dovršena', pa je sudar s drugim velikim tijelom praktički završio formiranje planeta kakav danas poznajemo. U tom bi slučaju Mjesec nastao iz mješavine materijala Zemlje i Teje.

Unatoč desetljećima istraživanja i stotinama kilograma lunarnih uzoraka donesenih na Zemlju, znanstvenici priznaju da nastanak Mjeseca još nije potpuno razriješen. 'To je i dalje otvoreno pitanje, iako su ljudi hodali po njegovoj površini prije više od pola stoljeća', kaže Van Westrenen, piše Science Alert.