Ukrajinsko ministarstvo obrane ove godine želi u potpunosti prebaciti logistiku na prvoj crti na robotske platforme. Time se otvara pitanje koliko je Rusija uspješna u primjeni iste tehnologije i koja je strana u tom području ostvarila veću prednost.

Ukrainska Pravda analizirala je ruske kopnene robotske sustave i način njihove uporabe, dok je ukrajinski think tank State Watch istražio tržište i tvrtke koje stoje iza njihove proizvodnje.

Prije invazije roboti su bili više propaganda nego stvarnost

Do 2022. tema vojnih robota u ruskoj vojsci uglavnom je služila za stvaranje slike o ‘vojsci budućnosti’. Ruski konstruktorski uredi tada su razvijali dva smjera: jedni su se vraćali sovjetskoj zamisli daljinski upravljanog tenka, a drugi su radili na kopnenim robotskim sustavima za različite bojišne zadaće.

Većina ruskih projekata daljinski upravljanih tenkova nikada nije otišla dalje od prototipa. Među njima su bili T-90M Platforma-M i BMP-3 Vikhr, no ti sustavi nisu korišteni u borbi. Nakon početka pune invazije na Ukrajinu ruski inženjeri okrenuli su se primitivnijem rješenju: tenku T-55 pretvorenom u ‘kamikaza tenk’. U jednom prijavljenom slučaju napunjen je s do tri tone eksploziva i poslan prema ukrajinskim položajima.

Ruski kopneni roboti bili su nešto drukčija priča. Najpoznatiji primjer bio je Uran-9, predstavljen 2016. kao veliki iskorak u kopnenoj vojnoj robotici. Nosio je top od 30 milimetara, strojnicu, protuoklopne projektile i bacače plamena. U praksi je više nalikovao borbenom vozilu pješaštva nego robotu, a zamišljen je i kao moguća zamjena ili konkurencija takvim vozilima.

Uran-9 razotkrio ruske slabosti

Takvo se natjecanje u praksi nikada nije dogodilo. Ispitivanja u Siriji otkrila su niz ozbiljnih problema. U urbanom okruženju veza s Uranom-9 bila je ograničena na 300 do 500 metara, a i tada se često prekidala, ponekad na minutu, a ponekad i na sat i pol.

Problemi su se pojavljivali i na podvozju te na naoružanju, dok su optički sustavi teško davali jasnu sliku ciljeva. Na kraju su i sami Rusi priznali da takvi kopneni roboti neće moći obavljati borbene zadaće još 10 do 15 godina.

Bilo je i uspješnijih rješenja. Uran-6, robot za razminiranje temeljen na hrvatskom sustavu MV-4 tvrtke DOK-ING, pokazao se učinkovitijim, osobito u Gorskom Karabahu.

Od početka ruske pune invazije na Ukrajinu gotovo da nema podataka o uporabi tih ranijih robotskih sustava. Poznat je samo slučaj korištenja Urana-6 za razminiranje u Mariupolju, pri čemu je jedan sustav izgubljen. Drugi projekti iz tog razdoblja, uključujući Uran-9, Nerehtu i Kungas, u međuvremenu su nestali iz javnosti.

Dronovi su promijenili bojište, a s njima i potrebu za robotima

Na početku pune invazije izostanak kopnenih robota za Rusiju nije bio presudan problem. Potreba za njima bila je ograničena, a bojište još nije bilo zasićeno dronovima koji mogu pogađati ciljeve s udaljenosti od više desetaka kilometara.

To se ubrzo promijenilo. Širenje FPV dronova i izviđačkih bespilotnih letjelica ubrzalo je razvoj nove generacije ruskih kopnenih robota.

Prvi izvještaji o tome da ruske snage koriste nove kopnene robote pojavili su se 2023. Tijekom te godine eksperimentirali su s njihovom uporabom za dopremu zaliha, evakuaciju mrtvih i ranjenih te ih povremeno slali kao ‘kamikaza’ sustave. Većina tada korištenih sustava bila je prepravljena verzija kineskih robota.

Kurier postaje najrašireniji ruski robot

Situacija se počela mijenjati 2024., kada je Rusija dobila prve serijski proizvedene kopnene robote domaće izrade. Među njima je bio Kurir, gusjenični sustav sličan ukrajinskim modelima Termit i Numo.

Zanimljivo je da ga nisu razvili specijalizirani vojni konstruktorski uredi, nego volonteri iz Ulan-Udea, koji su kasnije proizvodnju predali tvrtki NRTK KAPS.

U međuvremenu se u Rusiji pojavio niz novih proizvođača, privatnih i državnih. State Watch identificirao je najmanje 20 tvrtki koje proizvode 29 vrsta kopnenih robota, dok proizvođači još triju sustava nisu poznati. Dvanaest tih tvrtki nalazi se pod sankcijama u barem jednoj zapadnoj jurisdikciji. Ostale i dalje mogu nabavljati dijelove na globalnom tržištu, osobito iz Kine.

Ruski arsenal tako se postupno proširio. Kurir je postao jedan od najčešće korištenih kopnenih robota. Ruska propaganda tvrdi da su tisuće takvih sustava već raspodijeljene desecima postrojbi, a robot se redovito pojavljuje u videozapisima u različitim inačicama.

Od logistike do borbenih zadaća

Kurir se najprije pojavio u logističkoj inačici te u borbenoj varijanti opremljenoj strojnicom ili automatskim bacačem granata AGS-17 kalibra 30 milimetara, namijenjenim za djelovanje po ukrajinskim položajima na maloj udaljenosti.

Kasnije su razvijene i inženjerijske inačice, sposobne za polaganje i uklanjanje mina, kao i verzije opremljene sustavima za elektroničko ratovanje.

Kurir je prilagođavan i improvizirano, primjerice ugradnjom bacača granata i višecijevnih raketnih sustava. Najambiciozniji projekt bio je robot Ignis, opremljen borbenim laserom za djelovanje protiv dronova.

Istodobno su se pojavili i drugi besposadni kopneni sustavi: gusjenični Impulse-M, Omich i Bogomol, kotačni Depeša te teška vučna platforma Čelnok.

Ruski dokumenti otkrivaju tehničke kvarove

Rusija trenutačno ispituje mogućnosti tih sustava. Koriste se za napade i diverzije, polaganje i uklanjanje mina, logistiku i evakuaciju. No u stvarnoj uporabi ruske snage nailaze na iste probleme koje je već ranije upoznala ukrajinska vojska.

Ukrainska Pravda navodi da je došla do internih ruskih vojnih dokumenata koji opisuju iskustva s kopnenim robotima. U njima se spominju kvarovi na podvozju sustava Kurira i Bogomol, pregrijavanje i otkazivanje elektroničkih dijelova.

Roboti imaju poteškoće s kretanjem po kiši, a bilježe se i kvarovi kamera te baterija. Neke kvarove Rusi popravljaju izravno na položajima, dok se dio sustava vraća proizvođačima.

No jedan problem ne mogu lako riješiti: komunikaciju.

Bez stabilne veze robot gubi smisao

Kao i ukrajinska vojska, ruske snage aktivno su koristile terminale Starlinka jer su omogućavali stabilnu komunikaciju bez klasičnog ograničenja dometa. Nakon što su terminali u veljači blokirani, većina ruskih postrojbi izgubila je pristup Starlinku.

Zbog toga su se morale vratiti radijskom upravljanju, koje na bojištu ima ograničen domet i nestabilan signal zbog reljefa terena i ukrajinskog elektroničkog ratovanja.

Kako bi nadoknadile taj nedostatak, ruske snage postavljaju pojačivače signala radi stvaranja mreža, a koriste i dronove Mavic za pratnju vozila. Na nekim područjima koristi se i optičko vlakno, unatoč riziku od pucanja kabela.

U pojedinim slučajevima operateri upravljaju platformama izravno iz njihove blizine, čime se zapravo poništava temeljna svrha robotskih sustava: zaštita vojnika.

Rusija ih zasad najviše koristi u pozadini

Ograničenja u komunikaciji utječu i na taktiku. Ruski kopneni roboti zasad se rijetko koriste duboko u borbenoj zoni. Uglavnom služe za logistiku i evakuaciju u pozadinskim područjima ili za razminiranje uoči napada.

Prema jednom dokumentu, kopneni robot u prosjeku prijeđe oko tri kilometra tjedno. To upućuje na uporabu u pozadini, a ne na prodor u takozvanu zonu smrti, odnosno područje prve crte koje je pod stalnim nadzorom i vatrom.

‘U usporedbi s tim, obrambene snage provode tisuće operacija koristeći kopnene robotske sustave, dok se čini da ih Rusija još uvijek koristi eksperimentalno’, rekao je zapovjednik ukrajinske satnije besposadnih sustava kodnog imena Pastor koji se susretao s ruskim kopnenim robotima na ratištu.

Gubici pokazuju tko ih koristi više

Relativno niska razina ruske uporabe vidi se i u zabilježenim gubicima. Kopneni roboti potrošna su sredstva, a njihovo uništenje često završava na snimkama.

Prema portalu Oryx, koji prati gubitke na temelju javno dostupnih fotografija i videozapisa, dosad je zabilježeno najmanje 69 uništenih ruskih kopnenih robota. Za usporedbu, Ukrajina je izgubila 247 takvih sustava, što upućuje na znatno širu uporabu s ukrajinske strane.

Na nedostatke ruskih tehničkih rješenja za logistiku na prvoj crti neizravno upućuje i korištenje konja te drugih tovarnih životinja u ruskim postrojbama.

Moskva može smanjiti zaostatak, ali ključ je komunikacija

Ipak, prerano je donositi konačne zaključke. Rusija bi se mogla usredotočiti na masovnu proizvodnju osnovnih modela i pokušati dosegnuti ravnotežu u uporabi kopnenih robota.

Tome bi moglo pridonijeti i rusko povećanje broja operatera u formacijama sličnima ukrajinskim Snagama besposadnih sustava. Plan je povećati njihov broj na 101.000 ljudi, a do kraja godine na 165.500. Ruska sveučilišta već provode kampanje za privlačenje studenata u te postrojbe, a unutar ruskih snaga posebno se obučavaju i operateri kopnenih robota.

Daljnje širenje ruskih kopnenih robota najviše će ovisiti o komunikacijskoj tehnologiji. Obustava pristupa Starlinku zasad je ozbiljno otežala njihov razvoj i uporabu.

Moguća rješenja su mreže pojačivača signala ili satelitska konstelacija Rassvet, ruski program satelitske komunikacije u koji Moskva ulaže kako bi razvila vlastiti ekvivalent Starlinku. Hoće li u tome uspjeti, zasad ostaje otvoreno pitanje.