Katedrala, arkade na Mirogoju, Zrinjevac, Lenucijeva potkova – sve je to arhitektura iz 19. stoljeća koja je oblikovala Zagreb te lokacije kojima se ponose njegovi stanovnici. To je stoljeće doista bilo ključno u razvoju glavnog grada Hrvatske te mu je dalo osnovu da postane suvremena europska metropola.

Kada smo krajem prošle godine uspoređivali izgled Zagreba i Ženeve, docent Arhitektonskog fakulteta Alan Braun objasnio nam je da je u 19. stoljeću u glavni grad Hrvatske došla željeznica te dovela do brzog razvoja, a omogućila je i tadašnjim građevinarima i arhitektima da, u skladu s lokalnim zagrebačkim specifičnostima, u njegovu strukturu unesu tadašnje arhitektonske trendove iz Europe.

Željeznica kroz Zagreb prolazi i dalje, doduše manje je značajna za promet nego prije skoro 200 godina, a na zagrebačkoj Trešnjevci uspomena na neka bivša vremena, u kojima su vlak i pruga bili glavni motor razvoja, i dalje stoji uz pružni prijelaz kod Zapadnog kolodvora. Između Magazinske i Ulice Vatroslava Jagića možete vidjeti željezničarske kuće. Doduše, s obzirom na njihovo stanje, postavlja se pitanje koliko je to dobro jer ljudi u njima i dalje žive. Naravno, ne u dobrim i odgovarajućim uvjetima.

Kuće željezničara koje vas vraćaju u 19. stoljeće

Kako stoji na svojevrsnoj lokalnoj enciklopediji, stranici Mapiranje Trešnjevke, ove kuće izgrađene su 1865. godine te su bile namijenjene za smještaj djelatnika željeznice koji su došli raditi u Zagreb. Premotajte 161 godinu kasnije i zateći ćete te kuće u dotrajalom stanju, a dvorište ispred njih postalo je divlje parkiralište okolnih stanara. Ipak, na početku prilaza nalazi se uređaj za plaćanje parkinga pa se čini da se situacija koliko-toliko regulirala.

Gospođa koja pokraj tih kuća na pružnom prijelazu redovno prolazi već preko 40 godina prisjetila se da su ih željezničari izvan Zagreba koristili za privremeno stanovanje, dok ne nađu trajni smještaj, i u osamdesetim godinama prošlog stoljeća.

No raspadom Jugoslavije devedesetih, i ove su kuće, kaže nam, počele propadati, a krah su doživjele 2000-ih. Otada u njima željezničari ne žive, eventualno ih vide kada vlakovima prođu pokraj njih.

Gledajući ih pokrivene gusto napadanim snijegom, misli su mi se brzo lansirale u neki stari Zagreb, onaj koji je tek radio ozbiljne korake prema europskim trendovima. Zamišljao sam željezničare koji su živjeli u doba industrijske revolucije, ali dok su zime još bile hladne, baš kao i ovog tjedna. Život im se vrtio oko željeznice, pokraj pruge su spavali, uz nju se budili i s prozora gledali vlakove kako putuju iz i prema glavnom gradu Hrvatske. Sve dok ne dođe radna smjena, kada su ili klizili tom prugom ili radili na njenom održavanju. Bili su radnička klasa u pozadini funkcioniranja Zagreba kojim su tada hodali August Šenoa i Ante Starčević. No prolazak i sirena modernog vlaka HŽ-a brzo su me prebacili iz 1865., kad je Mađarska kao važan dio Austro-Ugarske još imala more, u sadašnju, 2026. godinu.

Izvana gola cigla, iznutra oštećenja i glomazni otpad

Gledajući stanje ovih kuća danas, pomislio sam: da su bile takve u 19. stoljeću, željezničari bi vjerojatno napravili takav štrajk da bi učenici na satovima povijesti, osim o Seljačkoj, učili i o željezničarskoj buni. Fasada je na njima nepostojeći pojam, a gole starinske cigle, koje tek na nekim mjestima pokazuju da su nekad bile pokrivene žbukom, sugeriraju da ovo nije mjesto na kojem se možete skloniti od hladnoće koja je ovih dana zahvatila Hrvatsku, a i cijelu Europu.

Sama ulazna vrata su tanka i slaba. Na pojedinim prozorima još se vide dotrajali drveni okviri iz nekih davnih dana, a na dijelu njih u haustoru nedostaje stakla. No pojedini stanovi imaju novije PVC prozore, očito kako je tko bio spreman uložiti. Kao dašak modernog vremena, vidimo da su na nekim dijelovima postavljeni klima-uređaji.

Ispred ovih kuća je danas divlji parking, no ni one same iznutra nisu baš 'pitome'. Zavirili smo u nekoliko njih, a situacija je vrlo slična u svakom haustoru: raspadnuta boja na zidovima, škripava drvena stepeništa te nekad funkcionalna bijela tehnika, danas samo glomazni otpad. Ponegdje smo vidjeli oštećenja i na stropu. Sve u svemu, objekti djeluju vrlo zapušteno te vape za ulaganjima i radovima koji bi ih učinili domovima dostojnima čovjeka. Tim više jer je moderni vlak projurio uz dotrajalu kuću u koju smo ušli i, vjerujte, nije se samo čulo, već i osjetilo da se nalazite tik uz prugu u zgradi izgrađenoj u vremenu u kojem nisu ni približno bili toliko brzi kao danas.

'Prije deset godina maknuli mi struju dok me nije bilo doma'

Ipak, ove dvokatnice imaju svoje stanare u po dva stana na svakom katu s po dva WC-a na međukatovima. Oni nisu bili previše pričljivi. Negdje smo naišli na zatvorena vrata, negdje su se ispričali da ne žele davati izjave, ali pritom su se žalili da su 'oni drugi krivi za nemar'. Krajičkom oka, vidjeli smo da su neki domovi iznutra bolje ili slabije uređeni i (ne)ugodni za život.

Nakon što smo nekoliko puta poljubili vrata, srećom, upoznajemo 65-godišnju Anamariju, gospođu vedrog duha, a on joj opstaje unatoč teškim uvjetima u kojima se nalazi. Živi s mlađim prijateljem Srećkom, kojeg je upoznala na ulici i s kojim ima osebujan odnos. Ali ne ljubavni, već prijateljski, te nam kroz osmijeh kaže da bi rado upoznala Makedonca za ljubavnu vezu. Uveli su nas u stan na čijim su zidovima ispisani teško čitljivi, ali i malko vulgarni grafiti. Kako nam objašnjavaju, oni si ih međusobno pišu kao svojevrsnu terapiju zbog stvari oko kojih se svađaju. Primjerice, oko cigareta ili toga tko što mora raditi. Kažu nam, bolje tako nego da fizički rješavaju svoje nesuglasice.

'Živjela sam ovdje privremeno dok nisam upoznala Srećka. Inače sam iz Donjeg Stupnika, ali i ta kuća je u lošem stanju, gore nego ovdje, kapa sa svih strana. Radila sam u Zelengaju kao kuharica i bilo mi je teško putovati iz Stupnika pa sam kupila ovo mjesto za šest rata od 1000 eura 2004. godine da mi bude bliže poslu. U stanu preko puta je skladište, u njemu je živio čovjek, ali je umro, a dolje su podstanar i susjeda koja jedina radi. Napravila sam tuš kabinu, ali kada je bio potres, sve je popadalo. Tko će to popraviti? Nema grijanja, ja sam ti beskućnik. Nije mi hladno nego vruće i ovdje je gore ljeti nego zimi. Trese se kad vlak prolazi, žbuka pada, a ovo je žbukano prije možda dvadeset ili trideset godina', ispričala nam je ukratko Anamarija kako se našla u Jagićevoj i kako joj je živjeti ondje.

Danas u Stupnik ide samo po mirovinu. U samom stanu ima staru peć, ali kaže nam da ne radi. Kuća je postupno propadala, a žali se da ih nitko ne dolazi obići i vidjeti u kakvom su stanju jer je već odavno sve plaćeno i riješeno. Uz grafite u njezinom stanu, možemo ih vidjeti u haustoru uz obilje šute (za koju nam kaže da je Srećko donosi, a ona baca), no dvojcu je osebujno uređen i ulaz. Na zidu je bila obješena lutka za djecu. Kratko i šaljivo nam je rekla: 'To je moja ribica, beba. Susjedu je smetala, bila je na prozoru. Nemam puno djece, pa skupljam igračke za tuđu. Nije li lijepa?'

'Nema struje, odnijeli su mi prije nekih deset godina sat za struju dok nisam bila tu. Tada je struja funkcionirala, ali baš me briga. Noću nekad imam svijeće, nekad nemam', rekla nam je još Anamarija o uvjetima u kojima živi u svojem domu.

Problematične kuće pokraj problematičnog prijelaza

Željezničarske kuće su zapostavljene, ali čini se i da sami stanari ne mare previše za držanje prostora koliko-toliko čistim i urednim. Obližnji prolaznici pokraj njih samo brzo prođu jer su im usput dok idu ka pružnom prijelazu koji razdvaja Novu cestu od Magazinske ulice. Pitamo ih što misle o njima i smatraju li da zbog svog zapuštenog stanja predstavljaju opasnost u susjedstvu.

'Znam da ljudi tu žive, ali nisam ih upoznala. Vidim da je to bio neki niz kuća. O opasnostima nisam razmišljala, mislim da je ovaj prijelaz problematičan jer nema ni nadvožnjaka ni podvožnjaka, no o ovim kućama nisam razmišljala. Vjerujem da su jednom bile lijepe', rekla nam je mlada stanovnica Trešnjevke.

Inače, one su danas, prema katastarskim podacima, u vlasništvu Hrvatskih željeznica (HŽ), a Alma Smojver, predsjednica Mjesnog odbora Samoborček, koji obuhvaća ovo područje Trešnjevke, navodi nam da lokalni stanovnici praktički smatraju HŽ neprijateljem prvenstveno zbog pružnog prijelaza koji je vrlo opasan i na kojem je nažalost bilo smrtnih slučajeva. Među njima su stradali i maloljetnici, kao u ožujku prošle godine. Kako smo i sami vidjeli, mnogi ignoriraju spuštenu rampu koja upozorava na prolaske vlakova.

HŽ je postavio tablu koja navodi da rade na modernizaciji pruge i tog prijelaza da bi smanjili prometne nesreće. Kao što piše na njoj, radovi su krenuli 2023. godine, a njihov dovršetak očekuje se do kraja prosinca 2026. godine. No Smojver nam kaže da stanovnici ne vjeruju da će taj projekt doista poboljšati sigurnost prijelaza pruge.

Upitana o željezničarskim kućama, kaže da ne poznaje tamošnje stanare, niti je itko od njih dolazio u mjesni odbor prijaviti da ima nekakvih problema.

'Voljela bih da se te kuće obnove, uredi prostor oko njih i da se one zadrže. Mislim da je posrijedi interesantna arhitektura, ali ovo je jako loš izgled. Prošećite se prema Magazinskoj ulici pa ćete vidjeti – tamo praktički trče štakori', prokomentirala nam je Smojver.

HŽ: Uzurpirali su prostor na vlastitu odgovornost

O njima smo upitali i Grad Zagreb i HŽ. Iz gradske uprave su nam kratko naveli da to pitanje nije u njihovoj nadležnosti jer su one u vlasništvu HŽ-a, a iz željeznica nam kažu da su 'kuće u zagrebačkoj Jagićevoj ulici pod kućnim brojem 2, 4, 8 i 10 u vlasništvu HŽ Infrastrukture d.o.o., dok je kuća pod kućnim brojem 6 u suvlasništvu HŽI-ja i fizičke osobe. Kućni broj 3 tri, gdje smo vidjeli klima-uređaja, dakle, više nisu ni u vlasništvu ni u suvlasništvu HŽ-a.

'HŽ Infrastruktura stanove u predmetnim kućama ne daje u najam, isti su uzurpirani od strane bespravnih stanara koji tamo žive na vlastitu odgovornost, s obzirom na loše stanje zgrada, te nemaju reguliran status s HŽI niti su ga ikad imali. Naime zbog lošeg stanja predmetnih zgrada u nekoliko navrata bilo je planirano njihovo rušenje, ali takva mogućnost je isključena s obzirom na to da su predmetne zgrade proglašene zaštićenim kulturnim dobrom', naveli su iz HŽ-a.

Budući da rušenje naposljetku nije opcija, preostaje jedino obnova. HŽ navodi da bi s obzirom na status zaštićenog kulturnog dobra takav projekt zahtijevao velika ulaganja, za koja će trebati pomoć.

'Očekujemo da će se u skorije vrijeme postići sporazum s Republikom Hrvatskom i Gradom Zagrebom oko pronalaska zajedničkog rješenja u cilju rješavanja statusa predmetnih građevina', zaključili su.