U velikom intervjuu koji je dao za The Irish Times, Nick Cave progovorio je između ostalog i o smrti sina Arthura, braku sa Susie Cave, ovisnosti, glazbi kao gotovo religijskom iskustvu i malim stvarima koje mu danas donose radost.

Za 68-godišnjeg australskog glazbenika forma nikada nije bila nevažna. Odijela su mu važna, ured je važan, Biblija je važna. Kaže da mu je struktura ključna i u radu, pa svakodnevno odlazi u ured i ondje stvara.

'Ujutro ustanem, odjenem odijelo, poljubim suprugu i odem u ured. Doslovno nemam kreativnu ideju izvan uredskog vremena', rekao je.

Nakon Arthurove smrti sve se promijenilo

Od 1980-ih, najprije s bendom The Birthday Party, a potom i s The Bad Seeds, Cave je izgradio status jednog od najupečatljivijih autora svoje generacije. Pjesme poput 'Tupelo', 'From Her to Eternity' i 'The Ship Song', kao i klasici poput 'Into My Arms', učvrstile su njegovu poziciju glazbenika koji je uvijek djelovao kao figura izvan trendova i vremena.

No 2015. godine njegov se život nepovratno promijenio. Njegov 15-godišnji sin Arthur poginuo je nakon pada s litice blizu obiteljskog doma u Brightonu. Gubitak je, kako proizlazi iz cijelog razgovora, postao trajni dio njegova života i identiteta.

Sedam godina poslije, 2022., Cave je doživio još jednu strašnu tragediju: preminuo je i njegov sin Jethro.

Tuga je danas sastavni dio Caveova svijeta, a upravo je zato 2018. pokrenuo 'The Red Hand Files', internetsku platformu na kojoj odgovara na pitanja ljudi, često upravo o žalovanju, traumi i načinu na koji se nakon takvih iskustava nastavlja živjeti.

Posebno emotivno je govorio o supruzi Susie, s kojom je uspio sačuvati bliskost unatoč tragediji koja je lako mogla razoriti njihov odnos.

'Bio sam toga svjestan od početka. Vidio sam trenutak u kojem mi je Susie bila potpuno nedostupna, vrlo rano, u prvim danima. I na nekoj sam razini osjetio da sam izgubio i nju', rekao je.

Dodao je da su oboje svjesno radili na tome da se to ne dogodi.

'Jako sam se trudio da se to ne dogodi, a i Susie se jako trudila da se to ne dogodi. Da ostanemo bliski. Da nikad ne krivimo jedno drugo. To se nikada nije dogodilo, iako se parovima to često događa.'

Cave kaže da su oboje razumjeli da će njihov odnos zauvijek biti obilježen katastrofom, ali i da su bili duboko zaljubljeni te da bez onog drugog ne bi mogli izdržati.

'Nisam mogao zamisliti život u takvim okolnostima bez Susie.' Otkrio je i da Susie ponekad sanja Arthura, dok on sam to ne doživljava na isti način. 'Vjerujem da Arthur dolazi Susie u snove', rekao je, dodajući da ti snovi djeluju poput posjeta.

Kaže i da na neki način svoje snove o sinu proživljava kroz nju, jer mu ih ona prepričava, pa ih tako dijele zajedno.

Ovisnost, bijeg i godine oporavka

Cave se osvrnuo i na svoje mladenačke godine, djetinjstvo u ruralnoj Victoriji u Australiji te smrt oca, koji je stradao u prometnoj nesreći kad je imao 19 godina. Iako kaže da bi bilo uredno povući jasnu liniju između očeve smrti i njegova kasnijeg uzimanja droga, priznaje da je već prije toga bio duboko u tom svijetu.

No nakon očeve smrti, kaže, pojavio se osjećaj hitnosti i potisnutog bijesa.

'Nakon što je umro, pojavila se čudna hitnost ili neka podzemna ljutnja. Pobjegao sam iz Australije. Nisam se mogao nositi s onim što se događalo.' Ovisnost o heroinu, koju je pobijedio tek nakon šest odlazaka na rehabilitaciju, obilježila je velik dio njegova života.

Radost danas nalazi u sasvim malim stvarima

Posljednjih godina važna mu je postala i tema radosti, osobito nakon iskustva boli koja briše sve pred sobom. Danas kaže da mir nalazi u jednostavnim stvarima: vremenu sa suprugom, unukom, keramici i plivanju u londonskom jezeru tijekom cijele godine. Godine 2024. postao je djed, a na pitanje mijenja li pelene, odgovorio je u svom tipično suhom tonu da još nije imao tu privilegiju.

Na pitanje kako je ostao tako mladolik i vitalan, Cave je u svom stilu ironično odgovorio: 'Kako sam ostao tako mlad? Dvadeset godina ovisnosti o drogama i dobra krema za lice.'

Iako je s godinama postao smireniji i introspektivniji, Cave nije izgubio oštrinu. U razgovoru za The Irish Times dotaknuo se i svojih stavova o politici, umjetnosti i pritisku da se glazbenici javno usklađuju s tuđim očekivanjima.

Ponovno je istaknuo protivljenje kulturnom bojkotu Izraela, rekavši da ne želi svojim pjesmama dodatno kažnjavati publiku zbog postupaka njihove vlade. Također mu, kaže, duboko smeta kada glazbenici nadziru jedni druge i procjenjuju ponašaju li se ispravno.

'Temeljno je čudno da glazbenici nadziru druge glazbenike zbog njihovih stavova. To mi je jezivo', rekao je.

Na kraju je sažeo i svoj pogled na sve što radi i govori: 'Slijedim svoj put intuitivno i emocionalno i radim ono što osjećam i mislim da je ispravno. I, znate, baš me briga ako se ljudi ne slažu.'