Nedavno objavljenim novim studijskim albumom i Netflixovim dokumentarcem 'Out of Body', Noah Kahan (29), zatvorio je krug transformacije iz nesigurnog pop autora u glasnogovornika generacijske tjeskobe.

Ovaj fenomen ne temelji se na agresivnom marketingu, već na radikalnoj, gotovo bolnoj iskrenosti o mentalnom zdravlju, izolaciji malih mjesta i osjećaju nepripadanja koji je, pokazalo se, univerzalan.

Sve u Kahanovoj karijeri počinje u njegovu Straffordu, gradiću u Vermontu s manje od tisuću stanovnika te okruženju u kojem se zima ne doživljava kao kulisa za fotografije, već kao period senzorne deprivacije. Odrastao je u obitelji koja je poticala kreativnost: majka mu je spisateljica, a otac ga je naučio prvim akordima na gitari, no prava inspiracija proizašla je iz njegova osjećaja 'zaglavljenosti'.

Rani ugovor s izdavačkom kućom Republic Records, potpisan sa samo 17 godina, gurnuo ga je u 'mašineriju' koja je od njega pokušala napraviti novog pop kantautora po uzoru na Eda Sheerana.

'Dan u kojem sam potpisao ugovor bio je uzbudljiv; imao sam 17 godina i mislio sam da sam uspio. Pomislio sam: to je to, idem u Los Angeles na tulumarenje. Svi moji prijatelji išli su na fakultet, a ja sam još uvijek bio kod kuće godinu i pol nakon što sam potpisao', prisjeća se ovaj predstavnik pop-folk žanra, poznat je po introspektivnim tekstovima u kojima propituje teme ljubavi, mentalnog zdravlja i odrastanja u ruralnoj Novoj Engleskoj.

Preselio se u Nashville te je, kako sam kaže, živio život niskoprioritetnog umjetnika, pokušavajući shvatiti što funkcionira. Njegovi rani radovi, poput albuma 'Busyhead' i 'I Was / I Am', donijeli su mu komercijalni uspjeh zbog singla 'Hurt Somebody', ali su ga i ostavili u stanju duboke kreativne disonance.

'Definitivno sam pokušavao biti netko tko nisam. Pokušaj da budem cool bio je iscrpljujući. Godinama sam pisao pjesme koje su trebale funkcionirati u trgovačkim centrima, a zapravo sam želio pisati o blatu i tjeskobi Vermonta', kaže.

Pandemija kao prekretnica

Prekretnica se dogodila tijekom pandemijske blokade, kada se vratio u roditeljsku kuću. Upravo je tamo nastao projekt 'Stick Season', nazvan po turobnom periodu u Vermontu između jeseni i snježne zime, kada je priroda ogoljena i siva. Kahan je za Variety objasnio da je taj termin postao savršena metafora za depresiju. Umjesto generičkih ljubavnih jada, počeo je pisati o specifičnim ulicama, lokalnim trgovinama i osjećaju krivnje koji prati one koji napuste malu sredinu dok njihovi prijatelji ostaju.

'Nisam nužno mislio da će se Vermont moći povezati s tim. Samo ja mogu ispričati svoju specifičnu priču i to me natjeralo da shvatim: zapravo se nikad nisam ovako osjećao prema svojoj glazbi', kaže on.

Ta sezona pisanja bila je, kako Kahan opisuje, najsretnija u kojoj je dosad kreativno bio. Vozio se do studija u južnom Vermontu i osjećao kao da živi unutar albuma koji nastaje. Pjesma 'Stick Season' postala je viralna jer je ponudila nešto što je pop produkciji nedostajalo: specifičnost. Iako su reference bile posve lokalne, emocija je bila globalna. Ljudi diljem svijeta prepoznali su se u osjećaju da su jedini koji stagniraju dok se svijet oko njih mijenja. Taj uspjeh donio mu je nominaciju za Grammy u kategoriji najboljeg novog izvođača, ali i otvorio vrata za dokumentarac koji danas služi kao ključ za razumijevanje njegove psihe.

Slava pod mikroskopom

Netflixov dokumentarac 'Out of Body', koji je režirao Drew Kirsch, nudi dubinski uvid u Kahanov uspon, ali bez uobičajenog glorificiranja slave. Naslov mu je izravna referenca na autorovo iskustvo disocijacije pod pritiskom uspjeha, nešto s čime se nosi od djetinjstva.

'Osjećam se kao da lebdim iznad sebe i dolazim do iznenadne spoznaje da se ne osjećam kao da sam u svijetu. To je kao da živim u snu. Gledajući unatrag, to je vjerojatno bila prva manifestacija moje depresije i anksioznosti', kaže.

Dokumentarac koristi zrnate, 16-milimetarske snimke da bi zadržao nostalgičnu i sirovu estetiku koja prati njegovu glazbu, a kritika Cornell Daily Suna naglašava da film uspijeva prikazati 'malo mjesto na velikom platnu' bez uljepšavanja. Vidimo Kahana u trenucima ekstremne ranjivosti, u garderobama prije izlaska pred desetke tisuća ljudi, kako se bori s napadima panike i imposter sindromom (sindrom varalice ili uljeza), a otvoreno govori i o strahu da će, ako postane sretan, izgubiti sposobnost pisanja.

'Propovijedao sam ranjivost u svojoj glazbi, ali u vlastitom životu nisam bio dovoljno ranjiv prema sebi', kaže Kahan.

Dokumentarac bilježi i njegovu povezanost s obitelji, pokazujući razgovore s roditeljima o njihovom razvodu i utjecaju koji je to imalo na njegovu stabilnost. To nije promotivni film o turneji; to je studija o tome kako slava pojačava već postojeće mentalne borbe.

Novogi studijski album označava značajan pomak u zvuku. Dok je 'Stick Season' bio fokusiran na ogoljenu akustiku, novi materijal donosi bogatiju produkciju s elementima indie rocka. Glavni singl, 'The Great Divide', o kojem je Kahan ekskluzivno govorio za People, inspiriran je mostom u blizini njegova doma, ali služi kao metafora za jaz između osobe koja je bio i osobe koja je postao pod svjetlima reflektora.

No uspjeh nosi svoju cijenu. Čak i pred desecima tisuća ljudi sumnja ne nestaje.

'Na loš dan, kada se čini da je pisanje prisilno, odem svirati u areni i pomislim: svi su prevareni – vara ih to što misle da sam nešto što nisam. A na dobar dan? Osjećam se kao da sam na vrhu svijeta', kaže mladi glazbenik.

U razgovoru za The Hollywood Reporter, Kahan je objasnio da se novi album bavi onim što dolazi nakon što 'pobjegneš' iz malog grada i shvatiš da si sve njegove traume ponio sa sobom. Tekstovi su i dalje precizni, bave se naslijeđenom traumom i osjećajem izolacije usred mase ljudi. On pjeva o krivnji koju osjeća jer je uspio dok njegovi vršnjaci i dalje žive iste živote u rodnom mjestu. Glazbeno je album ambiciozniji, s grandioznim aranžmanima koji sugeriraju da je spreman za najveće svjetske pozornice, ali bez kompromitiranja lirike koja ga je učinila relevantnim.

Jedna od ključnih sastavnica Kahanova lika je njegova uloga u destigmatizaciji mentalnog zdravlja. Kroz svoj The Busyhead Project prikupio je milijune dolara za organizacije koje se bave mentalnim zdravljem, osobito u ruralnim područjima. U intervjuu za Grammy.com istaknuo je da mu je prioritet osigurati resurse onima koji žive u izolaciji, gdje je odlazak psihologu još uvijek tabu tema.

'Pisma fanova koji kažu da su zbog moje glazbe otišli na terapiju znače mi više od bilo kojeg broja na ljestvicama', ističe on.

Kahan pritom ne koristi tjeskobu kao estetski rekvizit i njegova publika to prepoznaje: na koncertima su često prisutni infopultovi za pomoć, a on sam nerijetko prekida nastupe da bi provjerio je li publika dobro. Ta radikalna iskrenost stvorila mu je neraskidivu vezu s generacijom Z jer u njemu ne vide nedodirljivu zvijezdu, već suborca. Na pitanje može li i dalje pisati iz mjesta boli sad kad je sretan, Kahan odgovara s karakterističnim sarkazmom:

'Samo ću svirati svoju prokletu mandolinu, u redu? Nemam energije za mijenjanje žanra. Iscrpljen sam.'

Kako je specifičnost postala univerzalna

Kahanov fenomen temelji se na tri ključna stupa koja analizira Variety. Odnosi se to na lirsku preciznost: on ne pjeva o 'ljubavi', već o specifičnim dijalozima sa svojim terapeutom i mirisu benzina u siječnju, a ta razina detalja stvara osjećaj da slušate privatni razgovor. Tu je i nepobitna digitalna autentičnost: njegov humor na društvenim mrežama je sarkastičan i često samoponižavajući, a on odbija biti 'savršen proizvod', što rezonira s publikom koja prezire umjetno kreirane imidže. Treba spomenuti i njegov povratak folku: u eri hiperprodukcije i AI glazbe, Kahan nudi nešto što se ne može simulirati: autentičnu analognu emociju ukorijenjenu u fizičkom mjestu.

Njegova suradnja s Mastercardom i nastupi na festivalima diljem svijeta, o čemu piše The Hollywood Reporter, pokazuju da se folk može prodati u milijunskim nakladama bez gubitka integriteta, čime je premostio jaz između malog grada i svjetskih pozornica, ostajući pritom onaj isti nesigurni dječak koji se boji mraka.

Danas Kahan stoji kao dokaz da publika više ne traži nedodirljive idole, već nekoga tko artikulira njihove nesigurnosti, a njegov novi album i Netflixov dokumentarac zatvaraju krug jednog od najzanimljivijih uspona u modernoj glazbi. On je, naime, uspio jer je odbio biti savršen. U industriji koja forsira estetsku besprijekornost pojavio se s pjesmama o tome kako se boji da će ga svi zaboraviti i kako mu nedostaje toplina doma koji je morao napustiti.

Dokumentarac 'Out of Body' služi kao podsjetnik da je cijena tog uspjeha stalna borba s demonima. Kahan više ne pjeva samo o Vermontu; on pjeva o pukotinama u svima nama, a njegova glazba je podsjetnik na to da naši ožiljci nisu nešto što trebamo sakriti, već naša jedina prava valuta. Vermont je možda hladan i siv, ali zahvaljujući Kahanu, to sivilo je postalo topli dom za cijelu jednu generaciju koja je napokon našla svog kroničara.