Skromni i pristupačni, a u glazbi iskreni, srčani i emotivni... Baš takvi su članovi grupe Silente, kao i njihov frontmen Tibor Karamehmedović. Prepoznatljive energije i upečatljivog scenskog nastupa, kojim je teško ostati ne očaran, dubrovački glazbenik već više od 10 godina na našu glazbenu scenu s bratom Saninom i ostalim članovima benda donosi stihove koji nas tjeraju da zastanemo i posvetimo im nekoliko trenutaka našeg dana: da ih pročitamo, da ih shvatimo, da ih doživimo, a zatim i čujemo uglazbljene.

Iza njih je čak pet uzastopnih koncerata u Zagrebu te otvaranje Adventa u Makarskoj, ali i pripreme za nove glazbene projekte: Tiborov solo koncert u Vintage Industrial Baru, regionalnu Silente turneju, a onda i novi album grupe Silente te treći samostalni Tiborov album.

I dok on iz dana u dan radi na novoj glazbi, posljednjih tjedana na društvenim mrežama sve češće može se čuti 'Terca na tišinu'. Premda je objavljena još 2013. godine, kao jedna od prvih pjesama grupe Silente, i danas je omiljena među obožavateljima, a čini se da je njezinu čaroliju sada otkrila i generacija Z te je često koristi kao glazbenu podlogu u svojim objavama.

Kako komentira taj ponovni uzlet 'Terce', ali i uspjeh da zadrži obje noge na tlu, Tibor nam je otkrio u našem novom velikom intervjuu.

Iako ste prvo najavili tek dva ili tri datuma, publika vas je toliko željna da ste nedavno održali čak pet koncerata u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Već dugo vas pratimo, a primijetili smo da na svakom koncertu baš svaki član benda stvarno ostavi 'srce na terenu'. Kako uspijevate održati takav entuzijazam? Što vas tjera dalje?

Jednako smo šokirani i oduševljeni kao i svi oni. To je ljepota muzike, spajanje nespojivog, uspomene za cijeli život. Naučio sam na najteži način da stvari prolaze i ništa nije vječno. Zbog toga više neće proći pjesma ako je pjevam ispod 150 posto svoje snage. Tih pet koncerata bilo je uzastopno, dan za danom, i to možda nije bila najbolja odluka, ali svi smo mi očito jači nego što mislimo. Svi smo mi kratko tu i zahvalan sam na zdravlju i sreći što nas prati kad popuste sidra i voda nas vrati.

Niste jedan od onih klasičnih bendova koji stvara imajući na umu mogući uspjeh pjesme i to se vidi. Vaši tekstovi uvijek su duboki i emotivno teški, no publika svejedno zna svaku pjesmu od riječi do riječi. Tko je vaša publika, mlađi ili stari, sretni ili nesretni?

Ne znam, vi tako lijepo to pitate da se i ja zapitam o tome. Ali ne razmišljam. Ja sam samo Tibor koji pokušava biti dobar prema sebi i drugima oko sebe. Dobar sam u ovom što radim i puno dajem. A o ostalom neka brine tko treba brinuti.

Izdali ste četiri albuma, a na koncertima nije moguće svirati baš sve pjesme. Kako birate one koje ćete izvoditi? Na koje vaša publika najbolje reagira?

Pa ima to nešto neizbježno kod pjesama poput 'Poljubi me za kraj', 'Morski ljudi, morske žene', 'Terca na tišinu', 'Još jednom', 'Sve što treba znat o ženi', 'Sve da ima neki način', 'Neobranjivo', 'Čudna ili čudesna', 'Mene moje uši lažu'... Biramo ih tik prije koncerta, pa neka bude što god bude.

Publika vas prati i zajedno raste s vama kroz nove pjesme koje izdajete. Prema čemu najviše vidite da ste umjetnički narasli?

Ne znam puno o tome, to je opet na drugima da govore. Imam svoj život i muziku koja me opsjedne i posjedne. Jednostavno, puno radim. Ne gledam unatrag pa ne znam ni odakle sam krenuo, možda sam se pokvario kroz godine. Ali dajem sve od sebe. Život je jedan.

Nedavno ste objavili pjesmu 'Bog kakvog trebam', prekrasnu pjesmu u kojoj pjevate o želji da se vrati ono što je bilo. Kada gledate unatrag, žalite li zbog nekog poteza?

Mi o vragu :)

'Ne žalim za ničim i ništa me ne plaši, dobra je borba bila, ali da su barem dobili naši.' Pobjedom se nekad čini izgubljeni neki rat. Ništa pjesmu ne uništi brže od značenja ili poruke. Pjesme su pitanja i svatko daje druge misli i značenja o tome.

Puno je prošlo od vaših prvih koncerata, kao i od prvog u Domu sportova u Zagrebu. Tada ste još kao klinci stali pred publiku, zapjevali 'Tercu na tišinu' i zahvaljivali na svakom dobivenom pljesku. Koje vam osjećaje budi to sjećanje na početke?

Divno je, ali nostalgija je zeznuta stvar. Volim misliti da najbolje tek dolazi :)

Kada ste se tek pojavili na glazbenoj sceni, postali ste veliki hit i nekako su odmah svi znali za Silente. Ipak, i dalje se činite pribrani i ne zaneseni slavom. Što vas je oblikovalo kao mlade umjetnike i kako ste uspjeli u 'galami' zadržati taj skromni stav?

Sve su to slična pitanja, a meni je krivo što dajem isti odgovor na većinu toga. Volio bih napisati neku lijepu priču uz svaki odgovor, ali istina je uvijek ružna i kratka. Jednostavno ne gledam na to na takav način. Nisam skroman po pitanju svojih želja i aspiracija i puno vjerujem u svoje ruke. Ali one su tu da rade, ne da pričaju. Slava je fikcija. 'Shutter Island'. Ti si luđak u vlastitoj slavi. To ne postoji. Vidim puno ljudi koji pametno ostaju doma i glade svoju karijeru, ali ja se ne bavim time i nisam tu zbog toga. Pametnom dosta :)

Iako ste odlučili graditi ozbiljnu glazbenu karijeru, donijeli ste odluku da nećete napustiti Dubrovnik. Je li vas ta odluka ikada koštala nekog projekta?

Nije loše žrtvovati projekt za miran život. Dubrovnik je moj dom, tu su mi prijatelji, rodbina... Poznajem svaku drugu osobu na ulici jer je to mali grad prepun mana. To vidim kao prednost jer nemam potrebu da me itko hvali, pozdravlja, tapša ili govori da sam mogao uzeti bolju lovu u Zagrebu. Grad su ljudi, ljudi su grad. Ne možeš preseliti ljude u drugi grad i misliti da će se stvari jednako odvijati. Muzika je ionako na marginama isplativosti. Nekad se osjećam kao pekara koja prodaje sve, ali može naplatiti samo kavu jer netko na ulici prodaje pretplatu na brašno. Ništa nova, ništa nova. Ne želim da ispadne kao da se žalim, iako volim to raditi, ali kad je već tako kako jest, onda barem želim svoj mir i svoju ulicu da se prošećem do prijatelja kojeg ne vidim često, ali bismo jedno drugom sve dali.

Pjesma 'Terca na tišinu' pogurala vas je na vrhove glazbenih top ljestvica i na koncertima se može vidjeti da je i dalje omiljena, a u posljednje vrijeme taj je stari hit oživio i na društvenim mrežama. Kako komentirate tu 'renesansu' 'Terce na tišinu'?

To je baš mega, ali ne znam kako i zašto je Jakov Jozinović odlučio pjevati tu pjesmu, a publika napraviti trending. Čujem se s Jakovom, kojem je drago da je ljudi pjevaju, ali nitko tu ne zna kako se to radi. Ne možeš prisiliti ljude, nema tih para ni PR-a koji će to srediti. Možda je jednostavno dobra pjesma, a tko će sad to presuditi, ne znam, ali me zasad nitko nije zvao da mi dodijeli nagradu. Čekam :)

Dosad ste svirali na prekrasnim lokacijama kao što su Medvedgrad i Tvrđava sveti Mihovil, a veliki ste koncert održali i na zagrebačkoj Šalati. Koji koncert vam je ipak bio najposebniji?

Možda se blesavo čini, ali prije godinu dana svirao sam solo u Varaždinu i dogodilo se ono što nikad nigdje nije. Nisam ni sam siguran što to jest. Nikad se nisam osjećao tako dobro s publikom, napravili su mi nezaboravnu atmosferu i pjevali te pjesme na takav način da sam i sam zaboravio tko sam. Svaki koncert je predivna uspomena i sve uvijek godinama prepričavamo. Ali mi je jako žao što neka skrivena kamera nije snimila taj koncert u Varaždinu. Bilo nas je 50-ak. Ako i toliko. A kao da je cijeli svijet bio :)

Nekako se čini da ste sve aktivniji na društvenim mrežama. Nekoć ste objavljivali tek one nužne sadržaje da biste obožavatelje upoznali sa svojim radom, a sada češće pokazujete i ono što je behind the scenes. Kako to da ste se odlučili aktivirati?

Dolazimo iz doba u kojem je taj odbačeni behind the scenes sadržaj zapravo nepoželjan i previše. Manje vremena smo provodili online. Idem po sebi, jer radije bih slušao novi album Micka Jaggera nego gledao kako se šeće ulicama Pariza. A sad vidimo da je taj sadržaj publici zanimljiviji od pravog sadržaja. Još da naučim ne trošiti pare na albume nego na slike s ručka i šetnje - gdje bih bio :) Ali svako vrijeme ima svoje. Čovjek živi i uči.

Radite na novom albumu, polako objavljujete pjesme i pripremate teren da ga prepustite na milost i nemilost javnosti. Što možemo očekivati od njega?

Puno - više - Silente.

Sve više glazbenika dolazi u zagrebačku Arenu, a Silente još uvijek čeka. Što je još potrebno da se odvažite na taj pothvat?

Bit će nam drago, ali sve u svoje vrijeme. Velika nam je čast svirati već 12 godina ovim tempom, volimo i male i velike koncerte. Nije lako pratiti naš tempo pa hvala publici na ljubavi i strpljenju sve ove lude godine.

Eurovizija je u Hrvatskoj posljednjih godina sve popularnija i popularnija, a mnogi smatraju da biste se na takvoj pozornici trebali naći upravo vi. Imate li takve ambicije? Privlače li vas uopće takva natjecanja?

Naravno, siguran sam da ćemo jednog dana i mi zasjesti na taj tron. Moja ambicija je Wembley, Los Angeles, sam Mjesec. Ma i Mars ako nađemo nekog tko bi tamo prodavao karte. Ne vidim teren kojem ne pripadam. Možda se negdje osjetim više ili manje dobrodošlo, ali ulazim u ring bilo gdje. Silente je najbolji bend na svijetu.

Dolazi zima i sezona odmora. Planirate li ga ili za vas nema odmora?

Nema odmora. Sad je plan dovršiti peti album Silentea. Ostalo je nešto studijskog posla, a kreativni je gotov. Onda se bacam na treći solo album ako budem imao sreće s pjesmama.