Četrdeset godina nakon što su pjesme 'Suada', 'Bolje biti pijan nego star' i 'Goodbye Teens' postale soundtrack jedne mladosti, Plavi orkestar i dalje oduševljava generacije koje nikad nisu bile u istim školskim klupama, ali se bez greške nalaze u istim stihovima.

Originalna postava, razasuta po svijetu, opet se okupila na pozornici, a ispred nje diljem regije stapaju se glasovi onih koji se sa sjetom sjećaju osamdesetih i tinejdžera koji ih znaju iz priča svojih roditelja. U vremenu beskonačnog skrolanja i društvenih mreža njihove pjesme iz nekog analognog doba mnogima zvuče kao nužan reset – sirov, nesavršen i živ. Sa Sašom Lošićem Lošom popričali smo uoči koncerta kojim Plavi orkestar 13. prosinca u splitskoj dvorani Gripe završava svoju slavljeničku turneju povodom 40 godina karijere.

Originalna postava benda ponovno je zajedno stala na pozornicu nakon 40 godina. Kako je došlo do toga?

Krajem listopada 2020. godine nazvao me Pava iz Toronta, grada u kojem živi već dug niz godina, da bi mi izrazio sućut zbog odlaska mog oca Dobrote. Bila je pandemija, teški dani, i njegov poziv puno mi je značio. Nakon tog kontakta počeli smo se opet putem Vibera spontano družiti braća Ćere, Pava i ja. Sjećali smo se starih dana, zaboravljenih događaja, pričali o Plavom orkestru, 80-ima. I tako, malo-pomalo… krug se zatvorio. Mark Twain je jednom rekao: 'Dobre prijatelje ne možeš izgubiti – samo se neko vrijeme ne viđate.'

Kako su izgledale probe s Mladenom Pavičićem Pavom nakon toliko godina?

Izgledale su kao da smo nastavili od točke na kojoj smo se nekada, ne našom željom, davno rastali. Ponovo smo rasklopili bubnjeve i uključili pojačala u Kranjskoj Gori u jednom kulturnom domu početkom ove godine. Sve je bilo kao nekada, kao da nismo bili razdvojeni tolike godine. Probu smo odsvirali bez zaustavljanja, a onda otišli na piće. Vrijeme izgleda razdvaja samo one koje puno toga nije povezivalo u prošlosti.

Kako se osjećate na pozornici nakon toliko nastupa, je li trema manja?

Trema je najočitiji dokaz da ti je stalo do nečega. Ako u tebi ne postoji trema pred nastup, ne vidim razlog da se izlazi na pozornicu. Jer svi se boje nečega. Svi se boje da ne pogriješe, da se ne provale. A trema je znak da iza sebe ostavljaš svoju sigurnost i ulaziš u nepoznato, prepoznaš svoju slobodu. To je poziv da se suočimo sa svojim istinskim ja i da, recimo u mom slučaju, pronađemo unutarnju sigurnost, umjesto da se oslanjamo na vanjske faktore da ispunimo očekivanja drugih.

Važno je ostaviti trag

Mlađa publika masovno dolazi na vaše koncerte – kako to doživljavate?

Pomalo nas iznenađuje to koliko mladih dolazi na naše koncerte, ali možda je to dio nekog šireg fenomena. Nove generacije koje odrastaju uz beskonačno skrolanje, filtre, brze, kratke sadržaje, 'savršene' živote na društvenim mrežama, vjerojatno počinju osjećati digitalni umor. Koncerti s autentičnim živim zvukom – djeluju kao antidot. To je jedan od rijetkih trenutaka u kojem nisu na telefonu, nisu u aplikaciji, nego pjevaju zajedno. To stvara osjećaj koji im nedostaje u fragmentiranom online životu. Vjerojatno žele nešto što nije editirano, uređeno, dotjerano – nešto stvarno, osjećaj zajedništva u stvarnom prostoru, nešto što pukne, nešto što se improvizira, trenutak koji se ne ponavlja. Jer snimak je savršen, a koncert je život.

Možda se nove generacije ne vežu samo za glazbu, nego za priču, vibe… Danas se to zove Vicarious nostalgia, želja da dožive nostalgiju za vremenom u kojem nisu živjeli, ali ga intuitivno osjećaju. Tu je potrebu imala i moja generacija koja je odrastala 80-ih na sarajevskim ulicama. Uživljavali smo se u literarne i glazbene likove iz prošlosti. Bendovi poput Oasisa, The Rolling Stonesa, Prljavog kazališta, Parnog valjka, pa i nas, nose autentičnost koju algoritmi ne mogu generirati. Ne pripisujemo mi tome neku posebnu zaslugu, gledamo kao na slučajnost to da su naše pjesme jednostavno pronašle novi krug ljudi, a nama je čast biti mali most između generacija.

Je li vam žao što neke pjesme nisu postale hitovi?

Pjesme Plavog orkestra nikada nisu imale namjeru biti hitovi. One su tek posljedica onoga što nam se sviđalo u tom trenutku. Ponekad pjesma ne postane hit ne zato što je loša, nego zato što hitovi nastaju na teritoriju općeg ukusa – tamo gdje se većina osjeća sigurno. Meni su, osobno, najdraže skrivene pjesme Plavog orkestra, B-sides, one koje nisu postale hitovi, poput: 'Ljubav nije laka stvar', 'Uspomene', 'Jedina', 'Soldatski bal'... Mislim da, općenito, nema pogrešne pjesme – samo ona kojoj vrijeme tek treba doći. Važno je ostaviti trag.

'Nismo ambiciozan bend'

Imate li neki ritual prije koncerta?

Bojim se da ću vas razočarati. Znam da neki naši kolege imaju grupni zagrljaj prije nastupa, jedni sagorijevaju Palo santo, 'sveto drvo', jer im to pomaže da oslobode lošu energiju, a jedan naš kolega ima običaj pojesti pola pileta neposredno prije nastupa da bi zaštitio glas i imao energije.

Kod nas – ništa od toga. Osobno obično ležim u hotelu, naručim neku spizu, gledam film na televiziji… Spremim se u zadnji čas i pod tom blagom tenzijom siđem na recepciju i onda se odvezemo prema dvorani. U garderobi sjedimo kao da smo u nekom kafiću, smijemo se i zezamo. Pijemo samo vodu prije nastupa. Obično nemamo natpis 'Plavi orkestar' na vratima garderobe. Mir prije buke najveći je saveznik.

Što nakon turneje?

Na turnejama čovjek doživi velike promjene raspoloženja. Nakon koncerata tijelu i emocionalnom sustavu treba vremena da se oporavi, ali ubrzo, već za sedam dana, mora se pripremiti za novo uzbuđenje. U svakodnevnom životu taj se proces odvija u normalnijem ritmu, uzrokujući tipične životne uspone i padove. Kada dođe period nakon turneje, proces je ekstremniji, s višim usponima i nižim padovima. Kao da si zakočio sa 150 kilometara na sat, a inercija te još nosi.

Davno smo to shvatili, zato su naše pauze duge, a sviramo samo onda kada poželimo zajedno praviti buku i imamo što reći. Nitko od nas nikome od nas ne pravi pritisak da se nešto mora. Ne mora se ništa. Polako, pomalo. To mi se sviđa u Plavom orkestru, nismo ambiciozan bend.

Živimo – pa gdje nas put odvede.

Brže razdvaja bitno od nebitnog

Imate li nečega za čime žalite?

Pa to se događa svim ljudima: neostvareni snovi, propuštene prilike. I meni ponekad bude žao što nisam dao više glazbe, a imao sam je u sebi. Stjecaj okolnosti ponekad ti ne dozvoli da realiziraš svoje želje. Neki od najvažnijih događaja u životu nikad se ne dogode. Ali žaliti za nečim je, čini se, najuzaludniji osjećaj. Da je moglo drugačije – bilo bi. Ipak, nikada ne treba dopustiti da te netko natjera da se osjećaš loše zbog toga što si živio svoj život.

U međuvremenu se stvari mijenjaju. Godine prolaze, kontekst vremena je drugačiji, preslažu se prioriteti. Ono što mi je nekad značilo ne znači mi više, oni koji su bili sretni i za koje sam mislio da su se bolje snašli u životu više to nisu, nažalost. Kolo sreće se okreće.

Kada se danas osvrnem na sve, čini mi se da sam negdje, i u umjetničkom i u životnom smislu, profitirao, a negdje gubio. Ipak, kada bih mogao ponovo birati, izabrao bih neki drugi put.

S kakvim osjećajem slušate svoje stare pjesme?

Nikada, ali nikada ne slušam svoje stare pjesme doma jer obično provodim u studiju 1000 sati porađajući novi album, pa mi se zavrti u glavi od milion repeticija jednih te istih pjesama prilikom miksa. Slušam samo tada kada ih uhvatim u letu – na televiziji, radiju, u kafiću… Kada ih čujem, podsjećaju me na stare fotografije – ne prepoznaš lica, ali prepoznaš osjećaj.

Kako izgleda vaše vrijeme kada niste u glazbi?

Uživam u jednostavnom životu bez velikih poteza, bez velikih putovanja. Bazična, starinska kuhinja. Razgovor i druženje s mirnim, netenzičnim ljudima… Brže razdvajam bitno od nebitnog. Donosim, nadam se, mudrije odluke. Provodim mirnije, ugodnije dane, kvalitetnije iskorištavam vrijeme. Vibracije nisu više histerične. Najveći luksuz je imati vrijeme koje nikome ne moraš opravdavati.

Preseljenje na Hvar – kada i kako ga zamišljate?

Zadnje tri godine polako se ostvaruje ta moja želja jer po sedam, osam mjeseci provodim na Hvaru – i zimi, i u proljeće, i u jesen. Najmanje tamo boravim ljeti. Malo čitam, radim, rano legnem: oko devet, deset navečer, malo se vozim biciklom, družim s mještanima… Često mi netko ostavi na gusterni smokve, grožđe, vino ili ulje, a nikad ne saznam tko je to bio. To me uvijek iznova dirne. Otok Hvar je bio i ostao jedan od mojih najboljih prijatelja.

Kako održavate mladolikost?

Nikada nisam razmišljao o tome. Kada me, evo, već to pitate, možda je to stvar radoznalosti, unutarnje energije, neopterećenosti godinama. Znam da u današnjem modernom društvu postoji strašan pritisak da ostaneš mlad, ali ja, iskreno, nemam namjeru održavati mladolikost. Bore su dokaz da si živio, da si se smijao, da si uspio u životu.

Plašite li se starosti?

Ma ne, starost može biti lijepa. Godine su samo broj – ono što te čini starim je kad prestaneš sanjati.

Starost postaje stigma samo u društvu koje ti govori da prestaješ biti vrijedan kad ostariš. Kao da nemaš pravo na to da te stigne vrijeme. Vrijeme u kojem živimo ne traži da ostanemo mladi, nego da se ponašamo kao da starost ne postoji. Umor mora biti skriven, vrijeme prevareno, tijelo dovedeno u stanje vječite prividnosti.

Ne treba se žaliti na starenje. To je privilegija koja je mnogima uskraćena.