U iskrenom razgovoru za tportal Daria Lorenci Flatz otkriva što joj je donijela dugotrajna popularnost serije 'Kumovi', kako to izgleda kad se rođendan pretvori u predstavu za prijatelje i publiku te zašto danas glasno poručuje da žena uvijek treba imati 'svoj kruh'.

U seriji 'Kumovi' gledamo vas već godinama kao Jadranku Macan – koliko vas je ta uloga promijenila privatno i profesionalno i što vam ona danas znači?

Rekla bih da je najveća promjena, od trenutka u kojem sam počela igrati Jadranku Macan, to što me upoznala neka nova publika. Biti pet, šest godina svaku večer na malim ekranima gledatelja svakako mijenja vaš život, i privatni i profesionalni. Za glumca može biti nezgodno kada ga se jako veže uz jedan lik. Kada imate veliku prepoznatljivost samo po jednom licu, drugi vas redatelji možda više ne vide kao neko novo lice. No to se s vremenom promijeni, tako da bih rekla da smo mi svi jako puno dobili kroz seriju 'Kumovi'. Dobijete popularnost kakvu samo televizija može dati i koju kasnije možete koristiti da bi ljudi poželjeli pogledati i vašu predstavu ili se zainteresirali za neke druge radove, poput moje 'Četiri sobe'. Na neki način sve što radite dobiva veći odjek kada imate tako veliku vidljivost. Tu ulogu jako volim i nisam se u njoj teško snašla, a ima dovoljno dramskih i komičnih elemenata. Imam sjajne kolege i zaista bi bilo teško izdržati tolike godine u tako intenzivnom projektu koji traje mjesecima da nije tako.

Jadranka je lik s kojim se mnogi poistovjećuju. U čemu se vi osobno najviše prepoznajete, a u čemu joj se uopće ne želite približiti?

Svakako dijelim neke sličnosti s njom. Ona je majka, domaćica, obitelj joj je jako važna. Bosanka je, temperamentna, oštra kad treba, a opet vrlo emotivna. To su sve crte koje sam iz svoje osobnosti prelila na nju.

Ono što nikako ne bih dijelila s njom jest činjenica da nije završila fakultet, da je ostala domaćica i da zapravo nije razvila neki svoj samostalni život. I ona to često spominje te žali zbog toga jer je apsolutno imala potencijala. Istina, u okviru obitelji i njihovih biznisa pronašla je neki svoj prostor. Ne kažem da ženi ne može biti dovoljno to da bude kod kuće. Ipak, mišljenja sam da nikad nije dobro da bude financijski ovisna. Ne tvrdim da to ne može biti ispunjavajuće, već smatram da nije najpametnije jer nikad ne znate u kakvim ćete se životnim situacijama naći. Mislim da žena treba imati za svoj kruh. U tome sam, dakle, različita od nje.

Nadrealno zvuči to da punim 50 godina

Ove godine slavite 50. rođendan. Hvata li vas kriza zbog 'okrugle' brojke ili ovo razdoblje doživljavate kao neku novu, oslobađajuću fazu?

Moram reći da mi poprilično nadrealno zvuči to da punim 50 godina, uopće to ne mogu povezati sa sobom. Ali mislim da je to tako sa svim ljudima koji stare. Zapravo je čovjek iznutra isti. Naravno, neke stvari naučite, mijenjate se, upoznajete sebe, ali iznutra ste ono što jeste. Ako ste razigrani, ako ste živi, vjerojatno ćete takvi ostati cijeli život. Zato mi je teško shvatiti što te brojke zapravo znače. Tome se jako veselim i vidim to kao povod za super tulum, a iskoristila sam ga i da napravim predstavu.

Pripremate novu monodramu. Što je bila početna iskra za taj projekt, koja je to priča za koju ste osjetili da je baš vi morate ispričati na sceni?

O tome govorim i u njoj: da sam htjela napraviti ogromni tulum na koji bi došli svi moji prijatelji, a da to nije pogreb (smijeh). Da si živ i da vidiš sve te ljude koji su ti došli iz ljubavi, baš zbog tebe. Rođendan mi se čini kao savršena prilika za tako nešto, a predstava je idealan način da okupiš toliki broj ljudi.

Teško je pronaći prostor i financirati dolazak 500 prijatelja na tulum. To mi je bila motivacija i o tome govorim – da želim napraviti predstavu za svoje prijatelje. Na kraju krajeva, i moja publika su na neki način moji prijatelji, ljudi s kojima dijelim život i bez kojih ne bih bila to što jesam.

U najavi stoji da u novoj predstavi preispitujete svoje glumačko iskustvo i odluke. Jeste li se tijekom rada morali suočiti i s nekim svojim strahovima ili nerazriješenim pitanjima?

U predstavi izlažem svoje strahove i pitanja koja me prate – pitanja natjecanja, ega, ambicije i želje za priznanjem, kojih nikad dovoljno. Bavim se tom rupom u nama koja uvijek traži još, izvođačkom taštinom i željom za potvrdom…

Predstava se zove 'Ja, glumica' jer taj moj identitet čini najveći dio mog života, uz majčinstvo, kojim se također dosta bavim u njoj. Ne mogu reći da se s tim temama nisam suočila – suočavam se s njima svaki dan… ali sam ih željela pretvoriti u materijal koji mogu dijeliti s drugima kako bismo se zajedno tome nasmijali.

'Krajevi sezona su mi najupečatljiviji'

Što biste voljeli da publika ponese kući nakon te predstave – neku konkretnu poruku, emociju, pitanje?

Kako za svaku drugu predstavu u kojoj igram, tako i za ovu pokušavam prije svega otvoriti prostor svojom izvedbom. Postajemo jedno, ulazimo u komunikaciju, dijelimo jedni drugima slike, otvaramo srce i stvaramo topli prostor u kojem se čovjek može nasmijati, može se rasplakati, naprosto može osjetiti svoje srce i sebe kao čovjeka.

Jer upravo taj unutarnji prostor srca čini nas ljudima, to nas razlikuje od zvijeri. Kazalište je mjesto u kojem taj događaj evociramo te stvaramo uvjete da osjetimo i prisjetimo se što je bit čovjeka. Voljela bih da publika ode s predstave s tim osjećajem: da su oživjeli, da su topli, da su ljudi.

Kad se osvrnete na ranije sezone 'Kumova' i današnje snimanje, što vam je najveća razlika – u liku, ekipi, ali i u vama samoj?

Najveća razlika u odnosu na ranije sezone je to što nema Stipana. Kada danas pogledam Mlikotu, vidim koliko se i fizički približio tom liku: pustio je bradu, djeluje zrelije i u potpunosti je preuzeo ulogu glave obitelji. U privatnom životu ta se razlika možda i ne primjećuje toliko, ali na ekranu se jasno vidi da je vrijeme prošlo i da je priča sazrela s nama. Doista živimo tih zadnjih pet godina zajedno i paralelno nam se događaju stvarne životne promjene, kao u pravoj obitelji.

I ja sam se promijenila. Izgubila sam nekoliko kilograma, promijenila frizuru… Kada pogledam fotografije s početka snimanja, ne mogu vjerovati – bila sam crna, imala šiškice... U međuvremenu su se i kolegama dogodile važne životne promjene. Moja 'kći' Matija, odnosno Mirna Mihelčić, postala je majka. Pere je od male djevojčice odrasla, došla nam je kolegica Tea, a ja sam u međuvremenu dobila i unučiću Maru. Puno je tih promjena, ali upravo je to ljepota dugog trajanja serije. Kroz naš je ansambl prošla gotovo polovica hrvatskog glumišta, u manjim ili većim epizodnim ulogama. To je zaista posebna vrijednost. Na kraju će to biti pravi album hrvatskog glumišta – i šire.

Serija je publici postala gotovo obiteljska rutina. Postoji li neki trenutak sa seta ili reakcija gledatelja koja vas je posebno dirnula?

Sa seta najviše pamtim te naše krajeve sezona. Kako smo prve godine mislili da smo snimili zadnju klapu, opraštali smo se, plakali, slavili i tugovali i onda bismo saznali da idemo dalje (smijeh). Ti krajevi sezona su mi najupečatljiviji jer tad potegnemo zadnjim atomima snage. Često se dogodi da smo paralelno u drugim projektima, kazalištima i premijerama, pa to bude dosta intenzivno. I kada dođete do kraja sezone, to baš bude poseban doživljaj.

'Treba se samo dobro organizirati...'

Imate li možda profesionalnu želju ili ulogu koju još niste ostvarili, a voljeli biste da se dogodi baš u ovom 'novom poglavlju' nakon pedesete?

Pa svakako bih voljela u svojoj matičnoj kući HNK-u odigrati neku dobru ulogu, zahtjevnu, karakternu, koja će tražiti od mene pun angažman duše i tijela.

Kad pogledate unatrag, što biste rekli da ste do pedesete naučili o sebi kao ženi, glumici, majci?

Teško je to sažeti u jednu rečenicu – što sam sve naučila do pedesete. Mogla bih reći da sam se u mnogim segmentima bolje upoznala i da me neke stvari više ne iznenađuju kao prije. Otprilike znam što mogu očekivati, a kad znate što možete očekivati, onda se i to malo promijeni, nema više taj isti intenzitet. Lakše se nosite sa sobom i sa stvarima koje vam dolaze.

Imate li jasnu 'podjelu' između Darije koju gledamo na sceni i ekranu i one kućne, obiteljske – kako čuvate tu svoju privatnu zonu?

Ne bih rekla da imam neku strogu podjelu. Postoji podjela u smislu da cijenim privatnost svojih ukućana koji imaju potrebu za njom. Sama bih dijelila više toga, ta bi mi granica bila još manja i tanja da nemam ljude oko sebe kojima to ne paše i ne odgovara. I to, naravno, morate poštivati – vaši ukućani ne moraju odabrati biti javne osobe samo zato što ste vi to izabrali. Treba se samo dobro organizirati, složiti rasporede, imati dobrog partnera u svemu tome i čekati da djeca narastu – onda je lakše.

Suprug često s njom ide na gostovanja

Što vam je u vašem intimnom prostoru uz obitelj najvažnije: tišina, knjige, glazba…?

Tišine, knjiga i glazbe baš i nema zadnjih 16 godina. Sumnjam da u ičijem domu, u kojem su mala djeca, toga ima. Ali kad djeca legnu, kad zaspu navečer, onda imamo nekog mira muž i ja, a on kratko traje zato što uglavnom ja zaspem dosta brzo.

Imamo tu neku svoju rutinu – gledanje serija, razgovor… Ulovimo neka jutra u kojima ne snimam, kad djeca odu u školu, pa popijemo kavu zajedno. Pokušamo se u pauzama naći na ručku. Često Emil ide sa mnom na gostovanja jer tako ulovimo neko vrijeme za sebe. Ali u zadnjih 10-15 godina stvarno je bilo minimalno vremena za nas i za te neke rutine. To je tako – djeca su mala i to naprosto morate izdržati, i to će proći. Treba pokušati održati svoj odnos, prijateljstvo i interes jedno za drugo bez obzira na to što je tako malo prostora. To je nešto što treba govoriti naglas jer su mnogi ljudi u toj situaciji i teško se nose s tim, ali samo treba biti strpljiv. I onda opet dođe to vrijeme za vas. Sad puno radim, ali mislim da će, kad dođe neki lakši tempo, doći i vrijeme za malo tišine i čitanja.

Koliko vam djeca i suprug pomažu da ostanete 'prizemljeni', a opet dovoljno 'ludi' za nove umjetničke rizike?

Oni su brutalno iskreni prema meni. Podržavaju me, ali se moj posao tretira kao i svaki drugi i mislim da tako treba biti. Ideš na posao kao što netko ide voziti tramvaj dok netko ide operirati, a netko ide predavati u učionicu. Naravno, postoji trema, izlazak pred druge ljude, ali to je nešto što je dio tvog posla.