Božo Vrećo već godinama slovi za jednog od najposebnijih i najemotivnijih izvođača na regionalnoj glazbenoj sceni, umjetnika koji se ne boji spajati tradiciju i suvremenost, niti ogoliti dušu pred publikom, a svojim jedinstvenim glasom i interpretacijama sevdaha puni dvorane cijele Europe. Uoči novog nastupa u Lisinskom 14. ožujka, za tportal je među ostalim govorio o posebnoj vezi s publikom u Zagrebu i putovanjima koja su ga, kako kaže, doslovno vratila njemu samom.

Zagreb i Lisinski za vas su postali gotovo ritualno mjesto susreta s publikom. Kako se vaš unutarnji osjećaj pred izlazak na tu specifičnu pozornicu mijenjao kroz godine – od prvog nastupa do ovog koji nas očekuje u ožujku?

Ove godine započinjem koncertnu turneju s Lisinskim i voljenim Zagrebom i vrlo često mi je upravo ovaj divni grad kao otvoren dnevnik mojih osjećanja i misli. Svaki put izašao sam u drugačijem ruhu i emotivno drugačijem vibeu.

Čini mi se da su to bila uvijek moja godišnja doba i sekvence iz ranijih života koje sam mogao otvoriti kao poglavlje i ispjevati svojoj publici. Uvijek sam osjećao potpunu predanost i izvjesnu lakoću da dam iskonskom sebi trenutak ispovijesti i zauzvrat sam dobivao salve ljubavi. Uvijek drugačiji i svoj na pozornici, inovativan i eksperimentalan, odvažan i smio, svaki moj izlazak i sam koncert bili su poput opere i vodvilja, s efektom iznenađenja i mističnošću, nevjerojatnom energijom i strašću.

Balans određuje vaše srce

U posljednje vrijeme spominjete 'renesansu sevdaha' i svoj novi pristup na albumu 'Sevdahology'. Koliko je hrabrosti potrebno da se u žanru koji počiva na tradiciji napravi eksperimentalni iskorak i bojite li se ikada da će 'moderno' zasjeniti 'arhaično'?

Kao i u svemu, stvar je mjere, harmonizacije u smislu da taj balans određuje vaše srce, onako kako ono osjeća i kako ono voli.

Stvar je to ljubavi, a kod mene je to od početka bila spona između tradicionalne arhaične izvedbe i avangardne eksperimentalne forme, koja je bila vrlo fluidna i posve prirodna, jer upravo taj dijapazon slobode i daje poticaj inovativnosti, kreativnosti i umjetnosti da se manifestira. Pobornik sam toga da AI glasovi i zvukovi ne zasjene i ne zamijene organske glasove i živu glazbu koju sviraju stvarni muzičari, a kako živimo u vremenu pukog konzumerizma, nadam se da će evoluiranje i tog dijela stvaranja imati više prostora za napredovanje. Ako ništa, stoji izazov da budemo bolji od mašine i mislim da to svakako i jesmo.

Vaši koncerti se često opisuju kao katarzični, gotovo duhovni obredi. S obzirom na teška vremena u kojima živimo, što mislite da publika danas najviše traži - bijeg, utjehu, zajedništvo ili istinu?

Sve što ste nabrojali je točno, a ljudi najčešće traže ljubav, da im se približi osjećaj prihvaćanja i topline, jer bježimo u svoje čahure jedni od drugih, živimo u vremenu trčanja i neprimjećivanja drugih oko sebe. Sve je postala trka za novcem, ljudi ne spavaju, ne komuniciraju i ne osjećaju. Tako da mislim da nas koncerti poput mojih vraćaju samima sebi, usporavaju tijek tog bjesomučnog vrtloga i zaustavljaju vrijeme. To je možda dobra definicija – koncerti koji brišu vrijeme.

Koliko prostora ostavljate spontanosti na pozornici, a koliko je sve unaprijed dramaturški posloženo?

Jako je puno improvizacije i ona ovisi o mom stanju, odnosu mene i publike, jer muzičari, a dakako i publika, ovise o energiji i emocijama koje im dam. Ako su istinite, a jesu, onda su posve moji i vjeruju mi – ako se dam 100 posto, onda i publika reagira tako da iskaže svoju slobodu i poruši zidove koje gradimo oko sebe kako bismo se zaštitili od svega i svačega. Taj čin oslobođenja najvažniji je aspekt samog koncerta, da osjetim da vibriramo istu frekvenciju.

Naravno da prođemo kroz sve pjesme i forme da bi se brass sekcija uskladila kroz određene nivoe i sekvence, kako bi se prošlo kroz sve vodeće strukture u aranžmanima. Ali i dalje sam dirigent te na svaki moj i najmanji pokret i pogled muzičari reagiraju i znaju što trebaju učiniti. Vrlo često je i njima na mjestima na kojima to nije predviđeno zadan zadatak poput zagonetke, koji rješavaju upravo pred vama pa čujete svaki takt i svaku žicu i svaki ton. To je preobrazba čovjeka u instrument kada činite sve da taj instrument progovori te iznjedri odgovore i metamorfoze.

Potpuna posvećenost glazbi

Kako izgledaju vaši dani uoči velikog koncerta: što je ritual, a što je obaveza?

Na tonskoj probi otprilike znam kako i u kojem će smjeru teći cijeli koncert, no mjesec prije toga osmislim segmente i izmjene, dijelove koji trebaju biti drugačiji i s kojima se treba uhvatiti u koštac. Svaki koncert je priča za sebe, bajkovit i katarzičan, i pristup svakom od njih potpuna je posvećenost glazbi.

Imate li 'tihu' pripremu (šutnja, povlačenje, meditacija, molitva) koja vas dovodi u stanje za nastup?

Deset minuta prije samog izlaska pomolim se, zahvalim i na trenutak osamim, no prije toga moji glazbenici i ja snimimo zajedničku fotografiju i šalimo se cijelo vrijeme. To je tim, ali i obitelj koju sam izabrao, a osjeti se i na pozornici i izvan nje koliko dobro 'klapamo' i poštujemo se. Ta pozitivna vibra opušta pred koncert i čini da izlazak na pozornicu bude čarolija i za mene i za njih.

Što mora biti u vašoj garderobi prije nastupa?

Puno ljubavi koja se može zagrliti i osjetiti u zraku, sve drugo je manje važno.

Kako čuvate glas na turnejama i u razdobljima intenzivnih nastupa?

Manje govorim, ne pijem ništa hladno i čuvam se od prehlade s puno vitamina, minerala i soli. Đumbir uvijek i svugdje nosim sa sobom, a mislim da je to nešto najbolje za glas, posebno u vrijeme turneje, kada se svaki dan leti i prebacuje iz jednog grada u drugi i svaku noć pjeva.

Nadnaravna mitološka snaga

Vaše modne kreacije koje nosite nisu samo kostimi, već produžetak vaše osobnosti. Kako birate odjevne kombinacije – pratite li emociju, epohu, simboliku?

Pratim sebe i ono kako se u danom trenutku osjećam, a sigurno je to vremeplov i putovanje kroz epohe i moje prošle živote, gdje sitni detalji otkrivaju poveznicu s onim kako se zapravo osjećam i u kojem sam stadiju.

Postoji li komad odjeće ili modni detalj u kojem se osjećate najranjivije, a koji vam istovremeno daje najveću snagu kada stanete pred publiku?

Pa još uvijek su to visoke potpetice i puno mojih kaftana ili haljina, no i to mijenjam ovisno o koncertu – pokatkad je tu turban, a nekad puštena kosa, i svaki od tih segmenata i motiva odaje i najveću ranjivost i najveću nadnaravnu mitološku snagu.

Imate li možda komad odjeće ili nešto (nakit, tkanina, boja) što vam je talisman?

Moje tetovaže su moji talismani i amajlije.

Ovih dana javili ste se fanovima na Instagramu i pokazali svoju modnu kombinaciju za sastanak te spomenuli slobodu. Što biste voljeli da ljudi nauče o slobodi izraza kroz vaš odnos prema modi?

Da je život tako kratak i brz te da se ne opterećuju podjelama i glupostima, da slobodno žive svoj život i uživaju u svakom trenutku. Da odjenu što god požele i da ne obraćaju pažnju na to tko što misli, ljudima se ne udovoljava i ne živi se po tuđim pravilima. Sloboda govora, mišljenja, osjećanja i odijevanja je umjetnost življenja i ako je savladate i beskompromisno usvojite – pobjednik ste.

Jednom ste rekli da sevdah nije žanr, već stanje svijesti i sloboda. Kada danas pogledate regionalnu scenu, vidite li nasljednike te slobode ili sevdah i dalje prečesto ostaje zarobljen u krutim okvirima onoga što je 'dozvoljeno'?

Prečesto je to kruta tvorba, no ima pomaka. Stvar je to pokatkad i pristupa koji ne traži odobravanje i podilaženje ako stvarate bez tog pritiska da se nešto mora nekom dopasti i biti u okviru 'dozvoljenog sevdahu', što je potpuna blasfemija. Onda stvarate umjetnost koja možda neće dosegnuti maksimum ili pak hoće, to je uvijek rizik s kojim ulazite u proces kreativnosti, ali za 100 godina netko će to iznova iskopati u arhivi, pronaći i opet oživjeti, a dio je vas samih i vašeg stvaranja. Zar to nije poanta svega – da i vaš 'identikus' ostane kao pečat u svijetu ispraznosti i materijalizma?!

Umjetnost je širina i bespuće

Koja vas pjesma iz vašeg repertoara najtočnije opisuje danas?

Danas je to definitivno nešto u poveznici s pticama i, u mom slučaju, sokolom u pjesmi 'U mome naručju', a od starih sevdalinki s mog sinoćnjeg upjevavanja 'Da sam ptica', koja traži moj novi pristup i aranžman daleko od onog ustaljenog. Pobjeći od forme – to je moj cilj, umjetnost nije forma i okvir, umjetnost je širina i bespuće, poput pustinje kojoj vjetar i taj pijesak svakog trena mijenjaju i oblik i pravac, a ona ostaje masterpiece, remek-djelo!

Veliki ste ljubitelj putovanja. Na kojem vam se mjestu posljednjih godina dogodio najveći unutarnji pomak?

Japan i moj osvojen vrh svete planine Fuji (Fujisan), to je bilo nesvakidašnje levitirajuće iskustvo. Skoro sam istrčao sam uspon od tolike želje da prigrlim planinu i ona mene. Preporodio me Fuji i vratio me sebi. Ta planina vratila mi je snagu i volju da mogu sve i da jesam sve. A to je neprocjenjivo.

Što tražite kad putujete: mir, anonimnost, ljepotu, zvukove, ljude?

Tražim dobrotu u očima ljudi i kad je nađem, to kao da mi kaže: Hej, sve je u redu, još ljubavi ima, tiha je, ali živa. Ne boj se, idi dalje, leti, leti, leti...