S Božom Vrećom našli smo se u zagrebačkom hotelu. Toplim zagrljajem, kao da se, eto, znate sto godina, tjera vas da i sami spustite štit. Njegovo srce na dlanu i otvorenost kojom plijeni samo su neke od kockica u nevjerojatnom uspjehu tog magistra arheologije iz Foče, koji je još u djetinjstvu uz majku Milu prvi put osluhnuo sevdah, a s 27 uputio se do kafana Sarajeva, pjesmom za kruhom, igrajući na sve ili ništa. Uskoro će taj izvanserijski umjetnik proslaviti 36. rođendan i zahvalan je na svemu što mu se dogodilo do danas. Rujan je proveo nastupajući po Europi, radio je punom parom, a 22. listopada u KD-u Vatroslav Lisinski prošetat će opusom pjesama koje predstavljaju tradiciju sevdaha u umjetničkom i world music okruženju te ponovo, kao i na svakom koncertu, svojim specifičnim stilom i žanrovskim isprepletanjem koje zadivi mnoge na prvu dotaknuti dušu publike.

Na novom albumu 'Melek' za sve pjesme potpisujete muziku i tekst, surađivali ste sa sjajnim glazbenicima Miroslavom Tadićem, Markom Luisom, Vasilom Hadžimanovim, Stefanom Milenkovićem… Koliko je suradnja s njima bila značajna za vaš napredak?

Jako puno, jer mislim da je to dobra sinergija između mene i njih i da, koliko god se pronađem u njima, toliko se oni pronađu u meni i glazba počne progovarati jednim jezikom, iako je različita i dolazi iz raznih žanrova. Tako da je upravo to bio koncept albuma - da napravim 18 skladbi koje su posve različite, a sam sam radio glazbu i tekst. Aranžmane su radili glazbenici s kojima sam surađivao i album je stvarno doživio divne kritike, a publika već polovinu tih pjesama prihvaća kao svoje i na koncertima vidim koliko je to uzelo maha i koliko iz mjeseca u mjesec otkrivaju izvjesne skladbe za koje uopće nisam mislio da će biti highlight. Posljednji koncerti koje sam imao u Europi bili su potpuno euforični.

A koji vaš koncert nije takav?

Istina, ali uvijek me iznenadi novi val publike, nova reakcija i energija. Hvala Bogu, koncerti su dobro osmišljeni i na kraju krajeva rasprodani. Premda znate da je moja komunikacija s glazbenicima na pozornici potpuna improvizacija. Dakle postoje tu neke okvirne odrednice, ali sve ono što se događa na sceni zapravo je pulsirajuće i nastalo u tom trenutku.

Mnogi dođu na vaš koncert s predrasudama, da vide čime vi to zavedete publiku, a onda odlaze popuno raznježeni. Vaša interpretacija poziva na igru, ali i izaziva suze. Koliko su za vas značajni takvi trenuci i kako se osjećate nakon koncerata?

Vrlo euforično i katarzično jer je to vrsta mantre u koju uplovimo publika, glazbenici i ja, a to postane magično, kao da ne postoji vrijeme. Ta dva sata nastupa prođu za tren. Divno je što i poslije koncerta ostanem sa svojom publikom te se družimo i po sat vremena. Oni mi nešto ispričaju iz svog života, dotaknu me, zagrlimo se i razmijenimo emociju. Lijepo je što je na tim koncertima puno suza, ali i puno osobnog oslobođenja. Mislim da ljudi dođu s takvim teretom na leđima i tijekom koncerta točno osjećam kako skidaju taj svoj oklop. Pretvaraju se u leptira s najljepšim krilima i oslobađaju se te razmišljaju drukčije kad odu s koncerta. Odu kući i razmišljaju: 'Nešto u svom životu moram promijeniti.' Dotaknem ih. Kao da imam ključ za put do njihovog srca. Jer negdje smo ogrezli u konstantnom stvaranju oklopa oko sebe i što god nam se dogodi kao izazov u životu, stvaramo oklop više, pa još jedan na njega... Vrlo su rijetki trenuci, situacije i osobe koje dopru do nas i otvore te naše oklope te dođu do našeg bića koje je ranjivo, koje je slično nama i koje progovara istim jezikom, jezikom ljubavi.

Opet ste u Lisinskom. Koliko vam znače susreti sa zagrebačkom publikom?

Jako puno! Vjerujem da će koncert biti rasprodan do datuma održavanja. U Zagrebu vlada posebna harmonija između mene i publike. Toliko me ljudi voli, zaustavlja na ulici i uvijek me lijepo i toplo prime. Uvijek su to neki divni komplimenti, zagrljaji, stisak ruke. Ljudi koji kupe ulaznicu i budu na koncertu, a šalju mi kasnije i snimke - to je zaista posebna euforija i svaki put velika želja da se koncert i naše druženje što prije dogode. Iz godine u godinu vidim da je Zagreb zaista moj drugi dom, kao i Beograd i Sarajevo, i ta neka struja koja se isprepliće kroz ta tri grada zapravo je veliko jedinstvo koje doživljavam kroz svoju umjetnost. Uvijek me dodatno inspirira i nadahnjuje kad vidim da publika zaista osjeća, da nema predrasuda, barijera, nego da srcem kupe ulaznicu i jave mi: 'Stižemo, volimo te i radujemo se susretu s tobom.' Sve više je publike, i moja izdavačka kuća je ovdje, Croatia Records, pa sam i poslovno vezan za ovaj grad, a imam i puno prijatelja ovdje. Ovo je grad koji emotivno doživljavam, volim ga i uvijek ću mu se rado vraćati.

U kakvim prostorima najviše volite nastupati?

Ne volim klupske svirke i nikad ne nastupam u klubovima. Volim intimizirane prostore, poput nekih sakralnih, kao što su crkve, katedrale, sinagoge. Volim divne teatarske pozornice koje imaju povijest i prošlost. Reći ću da kao arheolog uvijek istražujem prostor u koji dolazim, grad u kojem sam. Tako sam recimo u Amsterdamu nastupao u prostoru koji se zove The Duff. To je sada crkva, a nekad je bila tvornica čokolade. Tako da sam na prvom koncertu svima u publici kupio čokoladu i ispričao im gdje se nalazimo i što je ondje nekad bilo. Uživam u prostorima koji su koncipirani kao koncertne dvorane, kao što su dvorana Lisinski, Sava centar, Cankarjev dom ili Filharmonija u Skoplju.

Vaši tekstovi i muzika nose dozu dubokih i jakih osjećaja. Koliko je teško iznova reinterpretirati takvu količinu i dubinu emocija?

Ne znam odgovoriti na pitanje koliko je teško, ali je svaki put zadovoljstvo se ogoliti. Ništa nije lako u životu, znate? Ali moraš se tome prepustiti tako da ti to pričinjava zadovoljstvo. Da te to možda rasterećuje, možda i ogoli tako da nekom drugome pomogneš, da naprosto poletiš prema svom nekom boljem sutra. Tako je s mojim tekstovima. Nastaju upravo iz mojih emocija, svega onoga što sam pročitao, što sam opazio, iz nekih drugih sudbina koje se događaju i koje čujem pa nađem negdje neku poveznicu. Sve se to negdje u meni preoblikuje i stvori se takav tekst koji stimulira, koji motivira, daje dodatnu hrabrost, dovoljno stimulansa da kreneš u neke projekte, tjera da zakoračiš, da neke veze u kojima možda nema dovoljno ljubavi ostaviš iza sebe. Jer samo je tvoja ljubav bitna, ono što ti daš. Ne ono što ćeš primiti. Zato uvijek kažem: 'Volite vi, nije bitno hoćete li dobiti ljubav u toj mjeri. Voljeti beskrajno i bezuvjetno, to je najbitnije.'

Samouki ste i nikad niste išli na satove pjevanja, a glas vježbate prateći instrukcije na internetu. Je li samoukost plus ili minus?

Uvijek je to prednost. Puno su mi pomogli moji koncerti, suradnja sa svim glazbenicima do sada, puno mi je pomoglo i to što sam sam pronalazio neke izvore, čitao puno o svemu i primjenjivao to. Ali sve sam. Nikad nisam dao da me netko usmjerava, da me netko kleše i stavlja u neke kalupe, nego sam htio da taj moj urođeni talent, ta neka moja sposobnost da stvorim vlastiti izričaj ispliva i nadvlada sve ostalo. Tako sam baš ponosan na tu svoju samoukost i volim je vidjeti i kod drugih ljudi. Jedno je kad ideš na likovnu ili glazbenu akademiju i nešto učiš, a drugo je kad si potpuno samouk i pokažeš znanje, talent i širok opus kojim naprosto sjajiš jer je to čisti dar Boga.

Prva knjiga doživjela je velik uspjeh kod publike. Što je s novom, jeste li je priveli kraju?

Nova knjiga će vjerojatno doći krajem ove ili početkom iduće godine. Bit će jako iskrena, intimna, taktilna i mislim da će, kao i prva koja je govorila o mojoj mami i zvala se 'Mila', doprijeti do publike. Divno je da i tako dolazim do srca ljudi koji zapravo znaju koliko vrijedim i koliko je bitno što sve radim.

Svestrana ste osoba i znate puno toga raditi. Možete li zamisliti svijet bez glazbe i kako biste se osjećali u njemu?

Ne bih mogao zamisliti svijet bez glazbe i mislim da svijet bez glazbe ne postoji.

Čini li vas život koji živite sretnim?

Apsolutno! Presretnim. Toliko sam zahvalan Bogu, prijateljima, majci kao savršenom roditelju koja je u pravom trenutku znala reći prave riječi, da me podigne, da bude uvijek uz mene, da me na pravi način učini dobrim čovjekom s puno srca i emocije, da je uvijek tu za mene kad mi treba savjet, da sam okružen dobrotom i privlačim je. Znate kako kažu: 'Kako sjajiš, tako ćeš i privlačiti.' Hoću reći da sam u svom životu sve prijatelje koje sam stekao pronašao kroz glazbu. I svi su se najprije zaljubili u moju glazbu, u to što jesam, pa smo tek onda postali dobri prijatelji. To je valjda bio neki filtar, most prema meni kako bih bio siguran da su to pravi ljudi koji zavređuju pažnju u mom životu. Mogu reći da sam potpuno sretna osoba. Ispunjen sam i kroz karijeru, a i privatno. Ispunjen sam i svojom oslobođenošću da mogu sve u danom trenutku i da se osjećam rasterećeno. Uopće me nikakva pravila niti norme društva ne mogu ometati u životu.

Može li vrijeme zaista iskorijeniti strah, mržnju, podjele i pravila koja donose novu nelagodu, sukobe?

Ostat ću optimist po tom pitanju. Vjerujem, kao što ste i sami rekli, da moje pjesme otapaju i kameno srce. Volim vjerovati u to da dobrota uvijek pobjeđuje i da je uvijek mnogo više dobrote u svijetu nego zla. Ponukan time, mislim da sve u životu može imati svjetlost i sjati jače.

Na kojoj razini promišljate modu i kako biste opisali svoj stil?

Na razini toga da je to nešto s čime živiš. Stil je nešto s čime se sigurno rodiš, ali je nešto što tijekom vremena kališ, formiraš, mijenjaš, dopunjuješ. Jako se razveselim kad vidim stilski usklađenu osobu. Danas nema puno takvih osoba, nego uzimaju nešto što je najskuplje jer misle da je to in ili trend. Međutim ja ne vjerujem u trendove. Vjerujem u to da ti nešto dobro pristaje ili ne, nešto u čemu se dobro osjećaš, nešto što je možda spoj neobičnosti, nešto što nekoga najbolje opisuje. Zapravo, ta različitost uvijek me privlači i zaintrigira. Uvijek pribjegavam minimalizmu i ženstvenosti kakva je bila početkom prošlog stoljeća, kad je žena imala vrlo izražen struk, lijepu liniju noge, kad nije utonula u tu neku geometriju koja nema ni glave ni repa. Danas se sve pretvorilo u nešto nezgrapno što naprosto ne daje definiciju ni žene ni muškarca, nego samo oblik, pojam neke skulpture. Nemam ništa protiv simbioze skulpture, umjetnosti i mode, ali to ipak mora biti u skladu, kao što je recimo bilo ono što je napravio Yamamoto na zadnjem Fashion Weeku u Parizu. Znači, neodstupanje od tanane, sofisticirane suptilne note žene, to je ono što volim kad ljudi njeguju. Kada nismo uniformirani, nego postoji doza ženstvenosti i lijepe muške energije koja se prožima između to dvoje.

Jesu li brojne tetovaže potraga za identitetom ili potvrda identiteta?

Potvrda! Kod mene je sve to dobro sinkronizirano, usklađeno i one vrlo dobro progovaraju o meni. Sve tetovaže nadopunjuju jedna drugu, izvjesne su mantre, slike, talismani, amajlije, sveprisutnost Boga, hvale Boga na svoj način, a mene štite od zla i ljudi te situacija u kojima bih se mogao naći.

Najavili ste da spremate modnu liniju. Koga vi vidite u svojim modelima?

Ne vidim svakoga! Ali sigurno vidim osobe, ako je riječ o onim javnim koje jako cijenim i kroz njihov glazbeni i vizualni identitet, zatim vidim ljude koji rade u različitim branšama i kakve srećem na ulici, ali koji imaju simbiozu s tkaninom i načinom na koji nešto nose. Naprosto moraju sijati. Volim da nešto moje ponese osoba koja je ispunjena, zrači ljubavlju, dozom slobode i samosvjesnosti, jakosti, hrabrosti, odvažnosti, autentičnosti. To neće biti osobe koje se ne pronalaze u nebojama, dakle u bijeloj, sivoj i crnoj.

Puno putujete, od Amerike do Australije. Umara li vas to? Imate li mirnu oazu za 'resetiranje'?

Ne umara me jer to volim. Za to živim i tome sam posvetio svoj život. Glazba, moji koncerti i putovanja su broj jedan i uvijek će tako biti. Sigurna luka i oaza je majčino krilo, njezine najmirisnije ruke, njezine oči, tanana duša koja uvijek zna što reći u pravom trenutku da me osnaži, ohrabri i ispuni ljubavlju. Budući da nigdje nemam bazu, postao sam stanovnik svijeta i živim po hotelima, putujem, upoznajem puno ljudi, okružen ljubavlju i prijateljstvom. Kad je tako, onda je sve u potpunoj harmoniji.

Više puta ste tijekom razgovora spomenuli prijatelje. Često se družite s gospođom Đurđom Tedeschi. Što vas povezuje?

Povezuje nas iskreno prijateljstvo, puno mudrosti i zajedničkog po modnom, književnom, poetskom, umjetničkom. Svi moji prijatelji su, kao što sam ranije spomenuo, došli do mene kroz moju glazbu, a tako je bilo i s Đurđom. Ona je izvrsna osoba od koje puno učim, jedna je od mojih muza i sigurno netko s kime cijenim svaki provedeni trenutak.

Prijatelji, kažete, dolaze do vas preko glazbe, a kakvu vi slušate?

Puno toga, eksperimentalne, klasike, jazza, soula, gospela, tradicionalnih formi, apsolutno sve što je kvalitetno. Glazba kakvu privatno slušam nešto je što nema nikakve veze s današnjim tendencijama i trendovima. Nikad nisam slušao nešto što je bez veze. Glazba koju slušam mora biti jezgrovita, nadopunjujuća i umjetnički jaka.

Kada ste naučili praviti pite? Često svoje uratke pokazujete na društvenim mrežama.

Sve rjeđe i rjeđe ih pravim, što mi nije drago jer jako volim pitu. Jako sam kratko kod kuće pa zaista nemam vremena za to. Naučio sam ih praviti još u vrijeme osnovne škole, a sestra mi je pokazala kako da sučem, razvlačim pitu. To sam uvijek volio, a krumpiruša s puno bibera moje je omiljeno jelo. To je nešto autentično bosansko. Zato svoje pite kad ih napravim namjerno objavim i onda svi to žele doći probati. Meni vam je sve to igra. U svom životu se zapravo dobro igram.