Premijera Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca već je iza nas, ali pitanja koja otvara ova predstava nastavljaju cirkulirati izvan pozornice. Beogradski redatelj Miloš Lolić, jedan od najistaknutijih regionalnih autora s međunarodnom karijerom i dobitnik nagrada poput Nestroya i Grand Prixa Bitefa, u Rijeci je postavio komad koji publika zna napamet, ali ga je istodobno radikalno izmjestio iz zone komfora prepoznatljivog, pa Kovačevićev tekst, opterećen kultnim statusom i gotovo kanonskim filmskim čitanjem, postaje savršena metafora modela ponašanja koji se ne iscrpljuje u socijalističkom kontekstu, nego se reproducira i danas, u drukčijim političkim i medijskim okolnostima, što Lolić i doslovno artikulira kroz intermedijalni postupak koji destabilizira granicu između filma i kazališta.

U ovaj projekt Lolić nije ušao samo kao redatelj čiji se kazališni rukopis dosljedno formira oko napetosti između teksta i njegova čitanja danas, nego i kao jedna od vidljivijih figura kulturnog otpora u regiji, autor koji već godinama djeluje između Berlina, Beča i Beograda, s radovima u institucijama poput bečkog Burgtheatera, berlinskog Maxim Gorki Theatera i muenchenskog Residenztheatera, a čije javne istupe obilježava otvorena kritika političkog i kulturnog sustava u Srbiji, ali i širi interes za mehanizme kontrole, manipulacije i proizvodnje straha u suvremenim društvima. U tom smislu, njegova pozicija u regionalnom kontekstu nije samo profesionalna nego i javna: kao kritičar kulturne politike i zagovornik institucionalne odgovornosti, Lolić kazalište ne promatra kao autonomnu zonu izdvojenu iz društva, nego kao prostor u kojem se društveni sukobi jasno artikuliraju.

U vremenu u kojem se Europa ponovno suočava s rastom populizma i normalizacijom autoritarnih obrazaca, Lolićev rad otvara pitanje koje nadilazi kazalište: tko su danas Ilije Čvorovići i koliko je tanko tlo između ironije i identifikacije. Nakon što je 2025. napustio mjesto umjetničkog direktora Bitefa zbog institucionalne cenzure, Lolić je sudjelovao u pokretanju nezavisnog Ne:Bitefa, a već sad je u Ljubljani, gdje radi na novoj predstavi, Salomi Oscara Wildea, čija je premijera planirana za rujan. Razgovor koji slijedi zato se ne zadržava samo na njegovoj riječkoj predstavi, nego se širi na pitanja jezika, nasljeđa i načina na koji se politički obrasci prepoznaju i danas.

Postavili ste tekst duboko vezan uz beogradski kulturni kod u Rijeci, gradu koji ima posve drukčiju povijest i političku osjetljivost. Koliko je to za vas bio i politički čin povezivanja prostora koji su u službenim narativima Zagreba i Beograda i dalje prikazani kao međusobno suprotstavljeni i neprijateljski?

Od svih drama Dušana Kovačevića Balkanski špijun najviše je po mom ukusu, bezobrazno sočna komedija, ali prije svega višeslojan politički tekst. Utoliko je već i samo vraćanje Balkanskog špijuna u javni prostor danas jedan mali politički čin, a njegovo postavljanje u Hrvatskoj dodatni, spontani politički potez. Treći, možda i najvažniji, bio je igrati Balkanskog špijuna upravo u Rijeci. Još prije dolaska nadao sam se da će Rijeka ovom naslovu dodati specifičnu auru, ali nisam ni slutio da je taj film tu već dio svojevrsnog folklora.

Sada sam uvjeren da nema boljeg mjesta za pitanje koje otvaramo u predstavi: kako se poigrati tim golemim, općepoznatim jugoslavenskim nasljeđem? Poseban razlog za to vidim u glumačkom ansamblu HNK-a Ivana pl. Zajca, koji je moju ideju objeručke prigrabio i lansirao je dalje nego što sam mogao zamisliti. Iako predstava funkcionira kao hommage kultu Balkanskog špijuna, ona je zapravo posvećena Riječanima. Rijeka, koliko vidim, već dugo i dosljedno živi svoj multikulturalizam koji nadilazi i samo jugoslavenstvo, što znači da i dalje prkosi dominantnim narativima – nadam se da naša predstava toj priči doprinosi makar kao detalj.

Riječka publika film zna gotovo napamet, a interpretacija Danila Bate Stojkovića odavno je postala dio kolektivnog pamćenja regije. Nakon premijere i prvih susreta s publikom, kako vidite odnos predstave prema tom golemom horizontu očekivanja?

Još uvijek me čudi kako mi nitko ranije nije spomenuo da dijaloge iz filma zna napamet toliki broj Riječana! Gotovo svatko koga sam ovdje upoznao citirao mi je barem jednu repliku. Budući da se glas Bate Stojkovića može čuti i kao radijski džingl, nije nemoguće da se Balkanski špijun u Rijeci slavi čak i više nego u Beogradu. To, naravno, znači da će svaka kazališna verzija tog teksta – bilo u Rijeci, Beogradu ili šire na prostoru bivše Jugoslavije – neizbježno biti uspoređivana s filmom. Umjesto da ulazimo u natjecanje s tim "idolima", odlučili smo na sceni koegzistirati s njima: izravno ovisiti o voljenom Balkanskom špijunu, ali istodobno postaviti odnos u kojem i on, na neki način, ovisi o nama.

Eksperimentiramo, prisjećamo se različitih glumačkih vještina, svjesno izlazimo iz okvira klasičnog kazališta i stalno se vraćamo pitanju značenja. Predstava se događa u presjeku triju medija – projekcije, izvedbe i svojevrsne orkestracije – pri čemu istodobno radimo i na njihovu sjedinjavanju i na njihovu razdvajanju. Polazimo od vrlo jednostavnog konceptualnog postupka, ali ga zasipamo obiljem detalja, uključujući i niz "easter eggova" za sladokusce. Napajamo se fenomenom Balkanskog špijuna i pozivamo publiku da nam se pridruži u tom pomalo perverznom užitku.

Kako prebacivanje "beogradske paranoje" ranih osamdesetih u suvremenu Rijeku mijenja politički sloj predstave? Što se događa s tom specifičnom paranojom kada je izvodi hrvatski ansambl?

Rijeka, kao jedan ozbiljan antifašistički teritorij koji je opet u borbi sa zlim vremenom, donosi značenjski drugačiji sloj od Beograda, ili bilo kog drugog jugoslavenskog grada. No, pokazalo se da izazov nije toliko u razlici između lokaliteta već u nepremostivoj vremenskoj razlici. Izazov je u prijevodu samog konteksta onog vremena. Mi danas možda prepoznajemo Ilije Čvoroviće svuda oko nas, ali oni su posljedica značajno drugačijih okolnosti u odnosu na originalnog Iliju iz drame.

Pored toga, pred nama se našlo i nepotrebno zamršeno pitanje jezika, koje nas je najviše zabavljalo na probama. Paradoksalno, puno je jednostavnije kada se ova drama izvodi u Francuskoj ili Južnoj Koreji, dok je za nas sa zajedničkim nasljeđem stvar za nijansu kompliciranija, uslijed apsurdnog ali zbog službenih narativa nametnutog pitanja: na kojem jeziku u Hrvatskoj izvoditi srpske autore? Koje se srpske pisce obavezno mora prevoditi, a koji su neprevodivi? Postoji li mogućnost da se Balkanski špijun u Hrvatskom narodnom kazalištu izvodi na hrvatskom jeziku?

Za taj se komad često kaže da je bio proročanski jer je pokazao kako se lako mobiliziraju novi "Ilije Čvorovići". Što vam se čini: jesmo li danas bliže ironijskom odmaku od tog mentaliteta, ili njegovoj rehabilitaciji u novim, medijski sofisticiranijim oblicima? Kako se borite protiv toga, umjetnički, osobno? Jeste li u tom smislu iole optimistični?

Ilijina dijagnoza nije samo simptom davnih vremena, niti se tiče samo Jugoslavena. Danas smo okruženi Ilijama koji agresivno i glasno preotimaju pozicije moći i odlučivanja. Mediji i tehnologija dodatno su potpomogli da svatko od nas zaliči pomalo na Iliju, ali ne primjećujem nikakvu sofisticiranost te sveopće manipulacije, naprotiv - živimo u najbahatijim vremenima.

Današnji Ilije u podrumima drže slike onih koje je potamanio onaj sa slike iz podruma originalnog Ilije. Štoviše, današnji Ilije uopće ne drže slike svojih gurua po podrumima već nam njima nadmeno mašu pred nosom, namećući ih kao modele kojima se svi moramo pokoriti. I koliko god ti "potpaljeni" Ilije naše današnjice podsjećali na onog Iliju iz jugoslavenskih osamdesetih, razlikuju se baš onoliko koliko se današnja treš politika razlikuje od razmjera i bitnosti ondašnjeg odnosa Staljina i Tita.

Mogla bi se povući paralela između Ilijinog uvjerenja da iza svega stoji neka nevidljiva, moćna mreža i Trumpova narativa o "dubokoj državi". Postoji li razlika između paranoje "malog čovjeka" u socijalizmu i paranoje koju danas šire najmoćniji ljudi svijeta putem društvenih mreža?

Postoji ona osnovna i ključna razlika - klasna. Ilija iz Kovačevićeve drame pripada upregnutoj radničkoj klasi Jugoslavije, koja je najprije imala svoju funkciju a potom bila kažnjena, odbačena i ostavljena bez orijentira; dok je, suprotno tome, paranoja naših aktualnih moćnika i vlastodržaca – globalnih jednako koliko i lokalnih – kombinacija ozbiljne psihičke poremećenosti i podle namjere da se manipulira masama kroz konstantno plasiranje laži i poticanje rasizma, seksizma i šovinizma.

U Kovačevićevu komadu sustav proizvodi špijuna koji više i ne treba stvarnog neprijatelja; podstanar koji se vraća iz Pariza postaje idealno platno za projekcije sumnje. Kako komentirate suvremenu kampanju protiv ljudi iz dijaspore ili onih s europskim karijerama, poput vas, koje režimski mediji često portretiraju kao "strane plaćenike"?

Ali danas su svi na meti; takvo je vrijeme u kojem živimo. U javnom prostoru, gdje su svi pozvani na komentar, danas ćete biti jednako osporavani i veličani, i što god rekli – bilo to nešto plemenito ili gnjusno – smetat ćete jednima zbog ovoga, drugima zbog onoga, a trećima zato što uopće postojite. Tako smo danas svi optuženi za izdajništvo, nitko nije dovoljno pravovjeran. Ljudi se utrkuju u upiranju prstom i na temelju toga se grupiraju. Svijet je ekstremno polariziran s namjerom: najprije se podijelimo u dvije grupe, pa onda unutar tih grupa na podgrupe, a u podgrupama se rangiramo na one iznad i one ispod – ponekad po krvnim zrncima, ponekad po bankovnom računu.

Bili ste dio umjetničke direkcije 59. BITEF-a, a nakon što Odbor festivala nije prihvatio predloženi program javno ste istupili i zatražili prekid angažmana. Što se zapravo događa s festivalom koji je desetljećima bio prostor najradikalnijih europskih umjetničkih ideja i simbol progresivne Srbije? Je li riječ o krizi jedne institucije ili dubljoj promjeni društvene klime?

Do prije godinu dana Bitef festival još je uvijek bio nepobitni stup kulture u Srbiji, dok ga Skupština grada Beograda nije pokušala ukrotiti, ušutkati, kontrolirati. Po prvi put u 60 godina dugoj povijesti, Bitef je doživio pokušaj cenzure, i to cenzure koju je Odbor festivala većinski izglasao. Namjerno kažem pokušaj cenzure, ne zato što im nije uspjelo, nego zato što se kulturna zajednica brzopotezno samoorganizirala i uspješno nadigrala njihovu cenzuru gerilskim dovođenjem cenzurirane predstave.

Odgovor kulturnih radnika i posjetitelja Bitefa zapravo je bio protest kolokvijalno nazvan Ne:Bitef, skraćeno od nezavisni Bitef, a prije svega jedno veliko "Ne"cenzuri. Ne znam jesu li na sramnu odluku Odbora utjecali strah, potkupljivost, interes ili ucjena, ali svakako je riječ o potpunoj nekompetentnosti. Svojim potezom doveli su do toga da se službeni, institucionalni Bitef po prvi put ne održi, ali srećom i do toga da se kazališna zajednica udruži u vraćanju autonomije Bitefu kroz održavanje Ne:Bitefa, bez financijske i infrastrukturne podrške države.

Što to govori o stanju same institucije?

Budućnost jednog od najstarijih međunarodnih festivala u Europi, do te mjere financijski ugroženog da je sada prepušten upitnim privatnim interesima i makinacijama, trenutačno je prilično crna. Primjerice, Skupština grada Beograda, iako je instalirala novu pročelnicu za kulturu, ipak je zadržala cenzore u Odboru festivala.

Može li se Bitef uopće promatrati izvan šireg konteksta?

Bitef je samo jedan od frontova na kojima se danas brani sloboda u Srbiji, ugrožena represijom nad neposlušnim stanovništvom. U čitavoj kulturi rezani su budžeti i ukinuti natječaji, a novac se prelijeva na fantomske projekte. No svim sredstvima prije svega je udareno na pobunjenu prosvjetu. Prkosni studenti tučeni su i hapšeni, za njima su raspisivane potjernice i sudi im se u odsutnosti kao teroristima; njihovi su profesori proganjani, otpuštani, razapinjani po žutom tisku. Prijeti se zatvaranjem mnogih fakulteta. I to samo zato što je tražena pravda i vladavina zakona. Mediji su odavno pokorni i služe obmani i targetiranju; postoje još samo dva ili tri mjesta na kojima se može pročitati što se doista događa u Srbiji, a ubrzano se radi i na njihovu gašenju. Zato se o Bitefu ne može govoriti neovisno o mučnom kontekstu kojem pripada.

Vi radite između Berlina, Beča i Beograda. Prepoznaju li europska kazališta teme s ovih prostora kao vlastiti problem ili ih i dalje čitaju kao "balkansku specifičnost", egzotičnu i udaljenu od vlastitih društava?

Nažalost, uglavnom se postavljaju predstave koje nalikuju razglednicama sa zaraćenih područja. Europa uglavnom ne prihvaća vidjeti se u ogledalu kada govori o Balkanu. Moj je osjećaj da su kontrola mišljenja i poticanje paranoje trenutačno daleko izraženiji unutar takozvanih razvijenih zemalja Europske unije. Nastojim birati dramska, i ne samo dramska djela, koja nisu politizacija života na prvu, nego subverzivna dekonstrukcija vladajućih narativa.