U hrvatskom kulturnom prostoru nostalgija za osamdesetima i devedesetima već godinama puni dvorane, radijske etere i zajedničku imaginaciju, a jedan od njezinih najprepoznatljivijih toposa svakako je zagrebačka Dubrava, kvart koji je desetljećima nosio reputaciju periferije, ali i snažnog, gotovo tvrdoglavog identiteta, ambijent iz kojeg su potekli Prljavci i pjesme poput Mojoj majci, Heroj ulice ili Sve je lako kad si mlad, uz čije su se refrene punili stadioni i formirala navijačka plemena Bad Blue Boysa. Dubrava je odavno više od geografske odrednice: ona je mentalitet, generacijski kod, prostor u kojem su se sudarali radnički ponos, navijačka strast, novovalna energija i ratne devedesete.

Danas živimo drukčiju svakodnevicu, s novim okolnostima i izmijenjenim koordinatama, a pjesme Prljavog kazališta postale su svojevrsni emocionalni arhiv – podsjetnik na razdoblje kada su se osobne sudbine i zajednička memorija dramatično preklapale, zvučna mapa epohe u kojoj su nastajali osjećaji pripadnosti, lomile se iluzije i učvršćivali mitovi. To je naslijeđe iz kojeg nastaje Radio Dubrava, velika ansambl-predstava u formi mjuzikla kazališta Komedije koju po tekstu Ane Tonković postavlja Krešimir Dolenčić – pokušaj da se osobna i društvena kronika ponovno artikuliraju, bez nostalgijske magle, s Dubravom kao pozornicom na kojoj se ogleda transformacija čitavoga društva.

Kroz priču o kvartovskoj ekipi koja 1991. odlazi ravno s plesnog podija u rat, a potom u tranzicijsku rezignaciju, u ovoj kazališnoj inscenaciji Dubrava postaje "Hrvatska u malom", kojoj glazba Prljavog kazališta daje dramaturški kostur: emocionalnu mapu od idealizma do umora, od kolektivne euforije do osobne izgubljenosti. Premijera je 18. ožujka u dvorani Zonimir MORH-a, a tim povodom s Dolenčićem smo popričali o Dubravi, nostalgiji, ratu, tranziciji i mogućnostima kazališta u vremenu fragmentiranih istina.

Vaša predstava Radio Dubrava tretira taj zagrebački kvart kao prizmu kroz koju se prelamaju ključne društvene promjene u posljednjih nekoliko desetljeća. Što Dubrava otkriva o strukturi našeg društva? Po čemu je ona doista "Hrvatska u malom", a po čemu je specifična i neponovljiva?

Ponešto znam o tom prostoru. Dubrava nije neki prastari zagrebački kvart. Na tom su području već stoljećima postojala mala naselja i sela, no pravo naseljavanje i kakav-takav urbanizam započinju tek tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Zvalo se to tada naselje Dubrovnik. I naravno, ozbiljno naseljavanje započinje tek kasnije, a veliki zamah daju tadašnja tvornica autobusa, pa Jadran film, Jugoton, kasnije Croatia Records. U principu se uvijek radilo o malim obrtnicima. Gornja Dubrava je urbaniziranija, ulice imaju nazive poznatih jugoslavenskih rudnika. Mali vrtovi, kvartovske gostionice, stolarije, limarije, trgovine naveliko svakojakom robom…. Dolazak tramvaja sve je promijenio.

Doseljavali su se ljudi iz Slavonije, Bosne, pa Hercegovine, Janjeva, držali se u grupama, ali svi su bili "iz Dubrave". Ponosni i drčni. Odrastao sam u susjedstvu, u Maksimiru. Točnije, na Borongaju. Moj tata je neko vrijeme bo liječnik opće prakse baš u Dubravi; ambulanta mu je bila na zadnjoj stanici jedanaestice, obilazio je sve te ulice idući u kućne posjete, poznavao sam mnoge ljude iz Dubrave. I da, postojala je velika razlika. Kod nas na Borongaju bilo je jako puno oficira JNA, a u Dubravi ne. Tu je i neizbježan stadion na Maksimiru, najvažnija točka koja istodobno spaja Zagreb i razdvaja Dubravu od centra, Peščenice, …. Park Maksimir i stadion. Dinamo, kao simbol, ne kao tek nogometni klub.

Oko mene, na Borongaju, sami partizanovci i zvezdaši, a nas nekoliko – vatreni dinamovci. Nekad periferija, danas centar. Dubrava je doista ne Hrvatska u malom, nego jedna republika, sa svojim ljudima, nepisanim pravilima, bandama, policijom/milicijom. Dubrava je oduvijek bila posebna. Sad, je li to tako i danas, ne znam, no u trenutku kad naša predstava nastaje, dakle 1991., itekako. Vol se vrtio 1990. Tu je kolijevka supkulture Bad Blue Boysa, iz svake ulice su gotovo svi otišli u rat. Prljavci su potekli iz Dubrave kao jedni od najvažnijih osnivača glazbenog novog vala uopće. Nisu svi poslovi bili čisti, nije sve bilo romantično, naravno. I eto – Radio Dubrava.

Dakle, Dubrava kao prostor s posebnim pravilima i identitetom. Koliko vam je vlastito iskustvo osamdesetih i devedesetih bilo referentna točka u radu na ovom projektu?

Zvuk stadiona slušao sam još kao sasvim mali dječak na Borongaju. Zvuk Maksimira, rika tuljana i miris Kraša. Bili smo tada vrlo slobodni u svojim lutanjima na biciklima po kvartovima. U osamdesetima, kad je Dubrava već bila vrlo snažna subteritorijalna zajednica krenuo je i Novi val, a zatim Univerzijada na Maksimiru, čiji sam jedan od sudionika rada na veličanstvenom otvaranju i zatvaranju i bio. Osim toga, moj tata nije nikada izgubio kontakte tih nekih obitelji iz Dubrave čiji je bio liječnik. Voćari, autolimari – išli smo kod njih doma. Ostatku Zagreba Dubrava je znala zvučati nekako grubo, neobrazovano, periferno. Meni nikada. Odrastao sam s tim zvukom, s tom glazbom, s tim osjećajem, s tim okretištem tramvaja nakon kojega se ide pješke doma…

Dubravu pratimo od socijalističke periferije do dezorijentiranog kapitalizma. Gdje je nestao radnički identitet koji je osamdesetih imao jasnu klasnu strukturu i samopouzdanje? Koja je najdublja promjena u mentalitetu ljudi koju je ta promjena donijela – koliko ste se osobno promijenili u tom procesu i jeste li zadovoljni tim promjenama?

To je vrlo široko pitanje. Socijalistička periferija nekoć je podrazumijevala manje poželjna mjesta za stanovanje, okupljanje radničkih obitelji oko velikih kompanija i jasnu klasnu podjelu – na one iz Centra i one iz Dubrave. Ali to vrijedi i za Trnje i Trešnjevku, pa Zapruđe, Trnsko, Črnomerec… Svugdje su postojali gospodarski divovi oko kojih se razvila sva moguća infrastruktura: strukovne škole, klubovi, stadioni, plesnjaci, kafići, parkići. Tako je to bilo u Zagrebu još od pedesetih, pa šezdesetih i, naravno, sedamdesetih. Taj model počinje nestajati negdje osamdesetih, a devedesetih se pomalo gasi.

Nekad naoko suprotstavljeni dečki iz Dubrave, Pešče ili Črnkasa postaju dečki raspršeni po cijeloj Hrvatskoj, na svim mogućim bojištima, a naravno, kako to u ratu uvijek i biva, takve ekipe iz radničkih kvartova uvijek su bile na prvim crtama. Novi val osamdesetih prati to prisilno i nasilno odrastanje. Bendovi, od Filma do Prljavaca, itekako odgovaraju na trenutak, dižu moral; Zagreb je tada bio ujedinjen. Radeći predstave, evente, koncerte ili razne priredbe imao sam uvid u cijeli raspon, od onih koji bi svakodnevno stizali s fronte, pa do najviše tadašnje zapovjedne elite. Imam neki poseban osjećaj kad zasvira Radio Dubrava, ili Lupi petama, ili koja god njihova pjesma iz tog vremena. Davao sam svoj obol tom Zagrebu, koji doista osjećam u venama. A zanimljivo je, najmanje sam ga "opjevao" u svojim predstavama. Manje nego Split, Dubrovnik…

U javnom govoru osamdesetih ironija je bila važan alat samokritike; Prljavo kazalište počelo je s urbanom ironijom, a završilo s kolektivnom identifikacijom i nacionalnim baladama. Što to govori o društvenoj klimi u Hrvatskoj i zašto je ironija iz javnog govora ustupila mjesto patetici ili cinizmu? Jeste li i sami (postali) cinični?

Ako to nazivate cinizmom – a možda je prije riječ o crnom humoru – mislim da je to najbolje sredstvo protiv uniformiranog općeg potopa u malodušnost, ravnodušnost i laku manipulaciju masama. Velika je razlika između osamdesetih i devedesetih. Ovo što je sada, nije zapravo razlika, nego popriličan kaos u glavama mladih ljudi, pa i onih starijih. Serviraju im se pojednostavljeni razlomci, gotovi recepti, ofucane parole i neprekidni planovi o boljem sutra i zapravo sjajnom danas. Na to je humor najbolji odgovor. A njega, mislim, imamo premalo u svojem svijetu.

U središtu je priče generacija koja je krenula s idealizmom, a završila u razočaranju – vaši junaci postaju "sjebani mali domobrani", dok su nekadašnji društveni rubovi postali novi mainstream, diktirajući ukus, vrijednosti i političke trendove u cijeloj zemlji. Vidite li u hrvatskom društvu ikakav potencijal za povratak onoj kolektivnoj solidarnosti koja se osjećala krajem osamdesetih? Vjerujete li da bi takav povratak bio poželjan?

Biti unutar mirne, građanske, civilizirane kolektivne solidarnosti, prožete tolerancijom, poštovanjem prema svemu što se dogodilo, oprostom i pružanjem ruke svima, pa zar to nije ideal svakog čovjeka? Zar nije osnovni put kojemu trebamo težiti nepostojanje neprijatelja, razumijevanje svakog čovjeka, prestanak bahaćenja, života u prošlosti, gledanja sadašnjeg trenutka, zahvalnost na onom što imamo i pokušaj uspostavljanja nekog boljeg svijeta? Zove li se to – oprost, neka. Oprost prvo sebi samome, pa zatim svima drugima. To o čemu govorim nije nikakva specifičnost hrvatskog društva. Dapače, mi smo tek slika nekog tamo "svijeta".

Bombardiranjem nekim manipulativnim izvještajima koji se zovu "mediji" a proizvode strah, paniku i nesreću, ljude se dovodi u permanentan stres, u potrebu za proizvodnjom "onih drugih", "neprijatelja". Mnoge se stranice nisu zatvorile, banalne vrijednosti postaju, kako kažete, mainstream. Tamo gdje je nekada vladao neprikosnoveni rock 'n roll i djelatna supkultura bunta onih najmlađih, danas su prisutni neki apaurini kolektivizma u problemima koje ih se uopće ne tiču. Vidim li potencijal? Da. Ja sam nepopravljivi optimist. Radim u mnogim kazalištima, poznajem svoju publiku i znam da je velika većina ljudi za spokoj. Rekao bih – ljudi su većinom i dobri i žele dobro drugima. Centri moći i manipulacije programiraju ih na nešto sasvim drugo. Kratkoročni pesimist, a dugoročni optimist. Tako bih rekao.

Klasne i vrijednosne koordinate danas su drukčije – uspjeh se češće veže uz snalažljivost i brzinu nego uz rad i solidarnost. Kako to utječe na način na koji publika doživljava priče o zajedništvu? Dubrava iz ove vaše priče generaciji rođenoj nakon Domovinskog rata vjerojatno zvuči drugačije nego recimo vašoj ili mojoj. Kako tome pristupate i kakve reakcije očekujete i želite postići?

Za početak, ne želim ništa "postići", jer bi to zvučalo nekako pretenciozno. A kako publika danas doživljava priče o solidarnosti i zajedništvu? Od Družbe Pere Kvržice pa do Antigone, od Ježeve kućice do Schilerovih Razbojnika, Shakespeareovog Julija Cezara ili Na zapadu ništa nova… milijun je naslova koji potiču na razmišljanje da "ne možemo sami odlučivati o sudbini mnogih". Nismo sami sebi dovoljni. Egoizam, egocentričnost, to grabljenje, stjecanje, natjecanje i pretjecanje i dovelo je do svih ovih užasa. To "ja sam, mi smo, bolji" – sportaši, poduzetnici, ljudi, pa na kraju i vjernici, rasa… – od nekih drugih, od "onih drugih".

I da – kako kazalište na to odgovara? Mrak u publici gdje sjediš pored nepoznatih ljudi i pratiš nečiju osobnu priču, pa se identificiraš, prihvaćaš, ili poželiš ispravljati nepravdu, dobiješ dijagnozu, ali i terapiju. Je li to još Aristotel najbolje opisao? Da. Ogroman je danas zadatak živog glumca, performera, onoga koji ti uživo, bez posrednika tehnologije, govori, tu, ispred tebe. Rekao bih – to je poziv, poziv u kojem nema mjesta neiskrenosti i u kojem ponizno i svjesno artikuliraš probleme, pomažeš, tješiš, uznemiruješ, budiš… Da, kažete, snalažljivost i brzina – pa i pod cijenu tuđe patnje. A s druge strane spokoj, mudrost, hrabrost i mir. Pa tu smo negdje oko onoga što bi današnji teatar bilo kojeg stila ili vrste mogao imati kao svoj credo.

U predstavi lik majke funkcionira kao moralna vertikala i sidro stabilnosti u sustavu koji se raspada. Postoje li danas takve vertikale?

Lik majke arhetipska je figura, posebno u tim malim svjetovima – kvartu, ljudima premreženim sličnim interesima, podrijetlom, željama i snovima. Kod mame je sve uvijek počelo. Kad ode mama, prestaneš biti dijete, koliko god godina tada imao. Ja imam 63, moja mama 92. I još uvijek su to fantastični kolači i vječno pitanje "jesi se dobro oblekel, vani je zima". Ne može se svijet bez toga vrtjeti. Poštovanje prema starijima je jedno od osnovnih pravila ljudskog bontona.

U vašem radu često je prisutan element spektakla, no za razliku od redatelja koji spektakl koriste za dekonstrukciju, vi ga koristite za uspostavu emocije. Može li takav integrativni pristup istovremeno biti i prostor duboke društvene kritike? Ako spektakl okuplja i integrira, postoji li rizik da ublaži konflikt?

Dobro pitanje. Prvi put ga čujem u životu. Jeste li vidjeli neke od mojih događaja, priredbi, otvaranja i zatvaranja…? Svega je bilo, preko dvjesto pedeset raznih "spektakala". I da, uvijek se pronađe nešto što je imanentno teatru, baš kao i obratno. I u maloj, teškoj monodrami postoji tračak velikog zamaha. Možda se tu radi o iskustvu, a možda i o tome da se ja i nisam pretjerano mijenjao. Prilično dugo trajem. Moguće je da "spektakl" ublaži konflikt.

Je li to neki sportski događaj, Nick Cave ili Balašević, otvaranje nekog javnog prostora ili događaj koji ujedinjuje u dobrome? Opasno je, naravno, jer ima svakojakih "spektakala", koji ujedinjuju nišaneći na skrivene ljudske strasti i impulse, na koje nitko nije imun. A s druge strane, jako volim kad se ljudi okupe oko nečeg lijepog, kad se radosno grle, a ne samo u tuzi kao što to biva na pogrebima. Da, volim te romantične trenutke. To je moj način. I sretan sam kad kod nekog drugog, svojih kolega, vidim posve drugačiju "ruku". Sve je dobro dok se prepoznaje istina u namjeri.

Nostalgija za osamdesetima i devedesetima postala je gotovo industrija. Zašto nam je lakše kolektivno sanjati o "boljoj prošlosti" nego razgovarati o budućnosti? Može li društvo koje stalno romantizira prošlost razviti jasnu viziju onoga što dolazi? Jeste li i sami nostalgični?

Osobno mi takve nostalgije idu na živce. Jer tako pokušavamo nešto "vratiti" što "je davno bilo" – naravno – "bolje", i tako dalje, i tako dalje. Vrijeme je ionako neki osobni pojam, naša ljudska nepostojeća tlapnja prema kojoj se odnosimo u svakom trenutku svojeg postojanja. Tako sad postoje neke osamdesete ili devedesete, ili neka desetljeća i stoljeća koja su iza nas, iz kojih naravno ništa ne učimo. Još od Trojanskog rata nismo ništa naučili. A o nekom budućem vremenu govorimo previše i mahom ga pogrešno vizualiziramo. Sadašnji se trenutak gubi – ovaj čas, tu, sada – u ime nečeg drugog, prestaje biti i postojati. Kako sam stariji tako osjećam tu jednu jedinstvenu točku u kojoj je sve sada i ovdje, u kojoj nema mjesta za žalovanjem i prizivanjem nečeg otprije i planiranjem nečega prema naprijed.

Pa kako to da su nam i Eshil i Čehov i Molière suvremenici? A doista jesu. Razmećemo se astrofizičkim pojmovima o milijardama godinama i stotinama svjetlosnih godina, a govorimo o nečemu što je bilo pred deset, ili pedeset ili tri stotine godina kao o nekom "davnom vremenu". Samo zato jer sve mjerimo vlastitim kratkotrajnim ljudskim vijekom, koji doista ne znači puno pored bilo kojeg tridesetmetarskog stabla bukve u Maksimiru. Poslušao sam nedavno Povijest četvrtkom o Adornovom djelu Minima moralia. Napisana je 1949., a govori o nama danas. I sve tako redom. Nisam nostalgičan. Nosim te neke slike u sebi kao građevni materijal svojeg osobnog materijaliziranja stvarnosti. Da, sjećam se nekog ljepšeg Zagreba i svojeg razreda u Klasičnoj gimnaziji, gdje nismo pojma imali tko je odakle, čiji je, kakvog je imovinskog stanja… Led Zepellin, Azra, Prljavci, ili Abba i Novi fosili… da, to nam je jedino bilo važno.

Vaš redateljski rukopis oslanja se na jasnoću narativa i povjerenje u glumca. Kako takav pristup funkcionira u vremenu fragmentiranih informacija i nepovjerenja prema "velikim pričama"? Kako se kazališni redatelj bori protiv "post-istine" u kojoj više nitko ne vjeruje u jasnu priču i prepoznatljive situacije?

Riječ je o notornoj podjeli koja je teorijski jasna, no u praksi se miješa, izmješta i poništava samu sebe – dakle, o glumcu korijena, ili o glumcu rezultata. Primjenjivo i na režiju. Nije ju Gavella izmislio, ali je govorio o tome. Pojednostavljeno: hoćeš li raditi i zaroniti u neki predložak, umjetnički credo, svoju nutrinu, pa ju tražiti i do krajnjih granica naprezanja, i možda iznaći i nešto što je na prvu skriveno, ili ćeš imati jasan cilj i to tražiti od sebe ili glumca da svojom vještinom i iskustvom napravi upravo to? Na prvu, ovo drugo zvuči kao kratkotrajni sadržaj naspram dubljeg propitivanja sebe unutar nekog konteksta.

No, nije tako. Imat ćemo na tribini Eurokaza uskoro i razgovor baš na tu temu. Rekao bih da pokušavam i jedno i drugo. Naime, mišljenja sam da forma ponekad i radi sam sadržaj, pa sam tako veliki zaljubljenik u commediju dell’arte, u glumačke performerske vještine svake vrste, koje pak mogu rezultirati itekako snažnim i aktualnim teatarskim izričajem, preciznim i prepoznatljivim. Možda je to i zato što radim puno opera i što uvijek režiram ravno iz nota, nikada iz libreta. Partitura govori svojim jezikom, a ja te note znam čitati.

Zvuk Jasenka Houre iz Dubrave devedesetih, topografija, neizbježni događaji i problemi koje to vrijeme na tom mjestu donosi nisu otežavajuća okolnost, već mogućnost za sasvim novu i svježu interpretaciju. Ako nije preuzetno, spomenut ću Bacha, kojeg vole častiti s matematički preciznim terminima a zapravo je golemi, otvoreni svemir interpretacije. Ne uspiju svi. Ne znam ni ja uvijek jesam li na pravom putu ili nisam. No, trudim se iz nota Ane Tonković, Jasenka Houre, Ines Prajo, Arijane Kunštek i Fedora Boića dešifrirati tu partituru kako najbolje znam.

Predstava uključuje nove pjesme napisane isključivo za ovaj projekt. Kako je izgledao proces sukreiranja ovog narativa s autorom koji je i sam "zaštitni znak" mnogih povijesnih trenutaka Hrvatske? Jeste li tijekom rada promijenili vlastiti pogled na Prljavo kazalište i njihovu ulogu u hrvatskoj kulturnoj povijesti?

Nisam puno trebao mijenjati, jer i bend i Jaju i dečke poznajem odavno. S mnogih priredaba i koncerata, a na primjer baš sam ja 1997. režirao tada najveći njihov službeni koncert na Trgu bana Jelačića, sa svim mogućim laserima i tehnološkim čudima. Osim toga, odrastao sam na tim pjesmama i čast mi je imati neke od njih u predstavi. A za sve nove zaslužni su Jasenko i njegove stalne suradnice Ines i Arijana, te Fedor, član benda i aranžer koji sve to fantastično pakira u zvuk benda, prilagođeno potrebama kazališne predstave. Zapravo, rijetko dobra i kvalitetna suradnja. I s autoricom teksta i sa glazbenicima. Uživamo.

Dubrava je, uvjetno rečeno, istodobno prostor autentičnosti i prostor zabluda. Nakon svega što ste profesionalno i osobno prošli od osamdesetih do danas, što za vas još uvijek ima težinu autentičnosti?

Pozornica i probe. Na pozornici se osjećam točnije i prisutnije. Kako je sve oko nas prekrcano lošim teatrom svakodnevice, lažima, obmanama, fake pričama i umjetnom neinteligencijom – ne nužno tehnološkom – tako mi jedinu autentičnost pruža moja obitelj, moji studenti, probe u kazalištu i sama pozornica. Pa tako i vjerujem u misiju teatra u budućem nekom vremenu, ako ga bude.

U Radiju Dubravi jedan zaboravljeni detalj pokreće stvari na pravi put. Što bi u današnjem društvu bio taj "zaboravljeni detalj" koji bi nam mogao vratiti vjeru u zajedničku budućnost?

Riječ je o sjajnom scenarističkom "MacGuffinu", kako bi rekao Hitchcock, pa ga ne bih otkrivao. On je sam po sebi manje važan, ali određuje ton predstave i vodi priču u neočekivani kraj. Lijepo je pitanje, detalja nema, no jedna malena, doduše izraubana riječ – "suosjećaj" odvela bi nas do spokoja i mudrosti. No, kako rekoh, tko sam ja da govorim o "budućnosti"?