Ako niste čitali knjigu 'Substance: Inside New Order' Petera Hooka iz 2016. godine, propustili ste rijetko životno iskustvo koje istovremeno možemo opisati pridjevima urnebesno, razorno iskreno, bolno naporno i traumatično. U pitanju je, neosporno, jedna od najsočnijih rock biografija ikad: na preko 700 stranica do detalja se izlažu uzroci eksplozije popularnosti, ali i raspada New Ordera, jednog od ključnih bendova britanske glazbe potkraj prošlog stoljeća.

S nevjericom ćete čitati, ili prevrtati stranice, u kojima Hook opisuje kako su se članovi New Ordera u backstageu ponašali, doslovni citat, 'kao prasci u koritu blata', nemilice trošili alkohol, droge i žene, gađali Bona Voxa kiflicama, prijetili novinarima i što sve ne, ili kako je tadašnjem menadžeru benda nakon izlaganja kalifornijskom suncu otpala izgorena koža, zbog čega su ljudi vrišteći bježali s hotelskog bazena.

Teško je ostati imun i na gnjusne detalje poput priče o navodnom zlostavljanju koje je činila njegova supruga, komičarka Caroline Aherne, koja mu je – po Hookovim tvrdnjama – u prisutnosti kolega gasila cigarete po tijelu ili ga šamarala. Zbog takvih detalja, iznesenih – i to treba reći – u knjizi koja je objavljena jedva tri mjeseca nakon smrti Aherne, Hook je postao zaštitno lice britanske kampanje protiv zlostavljanja muškaraca u braku, ali i jedan od prvih poznatih glazbenika koji je javno priznao da se liječi od kliničke depresije.

Srezali ga odvjetnici

Kad jednom pročitate sve te priče za koje nam popularni Hooky u razgovoru danas kaže da ih je trebalo biti još pet puta više, ali su njegov književni magnum opus uvelike srezali odvjetnici, spremni ste na to da razgovor s čovjekom koji ih je javno iznio neće biti jednostavan.

Pogotovo ako je taj čovjek, još prije New Ordera, suosnovao i Joy Division, bend čiji je frontmen Ian Curtis nakon samo dvije i pol godine postojanja postao najmlađa rock zvijezda koja je počinila samoubojstvo, ujedno bend o čijoj je karijeri Hook također napisao knjigu – 'Unknown Pleasures', znatno kraću i znatno manje šokantnu, ali ništa manje intrigantnu kroniku odrastanja u Manchesteru 1970-ih.

I što onda uopće pitati čovjeka koji je ogolio toliko toga žarom koji odaje da mu je potpuno svejedno vjerujete li mu ili ne, dokle god ne vjerujete onom drugom, povučenom Bernardu Sumneru, nekada gitarista Joy Divisiona, kasnije i pjevača u New Orderu, suštoj suprotnosti Hooku kojega će i u razgovoru za tportal par puta sočno opsovati.

Odgovor na gornje pitanje teško je dati, baš kao što je pitanja Hooku teško smisliti, barem dok ga ne ugledate na Zoomu, prilično vitalnog i nasmijanog u sedamdesetoj te dojma smo – očišćenog od većine demona. Kad se to dogodi, jednostavno krenete razgovarati, svjesni toga da imate dvadeset minuta i da vam neka pitanja kućni odgoj ne dopušta postaviti.

No na većinu pitanja Hook je odgovorio nesvakidašnjom iskrenošću i entuzijazmom koji se nadamo vidjeti i na pozornici Tvornice kulture 28. ožujka, kad će legendarni basist u pratnji benda The Light sa sinom Jackom Batesom na bas gitari (Hooky kaže da mu je ona uništila leđa) okrenuti još jedan krug kroz povijest glazbe koja je prijelomno utjecala na sve nas. Jer što god se na kraju dogodilo s Hookom i Sumnerom, glazba je ono što ostaje kad se sve riječi potroše.

Pedeset godina ste na sceni i vjerojatno ste svjesni da je nekome tko godinama prati vaš rad teško naći pravu točku na kojoj bismo započeli ovaj razgovor. Pročitao sam obje vaše ključne knjige, 'Substance' i 'Unknown Pleasures', i nakon toliko toga rečenog u njima teško je pronaći novi kut gledanja na vašu karijeru. Pogotovo kada je riječ o New Orderu. Osjećate li još uvijek istu gorčinu koju sam i ja osjetio dok sam čitao tu knjigu?

Prema tim gadovima? Da. Uvijek ću osjećati. Ono što su učinili bila je ultimativna izdaja nakon svih tih godina. Nadam se da su to učinili za novac. To je sve što se mogu nadati.

Jeste li zaradili dovoljno novca od knjige da to nekako kompenzirate?

Smiješno je da je i od knjige o Joy Divisionu i od knjige o New Orderu višestruko prodavanija bila knjiga 'Hacienda: Kako ne voditi klub'. Sve se svodi na konkurenciju. Nije bilo puno knjiga o klubovima, a glazbenih knjiga ima puno više pa je konkurencija jaka. Na dan kada je objavljena knjiga 'Unknown Pleasures', svoju knjigu je objavio Bruce Springsteen. Izdavač mi je rekao da je knjiga o New Orderu prevelika. Skratili su je za sto tisuća riječi i opet su rekli da je prevelika. Odvjetnici su krivi.

Razlika između knjige 'Hacienda', gdje je cenzura bila gotovo nikakva, i knjige o New Orderu, gdje su došli s deset škara i izrezali svu poantu... to je strašno, slama mi srce. Kad bih vam mogao poslati verziju knjige prije nego što su je dohvatili odvjetnici, je*eno biste se upiškili od smijeha. Znate kako to ide: 'tužit će vas', a ja kažem 'tko ih je*e, nek me tuže'. I na kraju ipak bude po njihovom.

O koliko primjeraka otprilike govorimo?

'Hacienda' se prodala u otprilike 400.000 primjeraka. I knjige o Joy Divisionu i New Orderu su dobro prošle, ali ni blizu toliko. Ponosan sam na sve tri.

Istina, sve su vrlo zanimljive za čitanje i vrlo šokantne u nekim trenucima, no 'Unknown Pleasures' je znatno kraća. Ima li to veze s onim što se dogodilo Ianu?

Ne, ne. 'Unknown Pleasures' je kraća jednostavno zato što je tema Joy Division. Naš prvi nastup bio je 23. siječnja 1978., a naš posljednji nastup bio je u ožujku ili svibnju 1980., neposredno prije njegove smrti. I završila je njegovom smrću jer se to dogodilo i Joy Divisionu. Joy Division je završio karijeru kada je Ian umro.

Kako se danas osjećate pjevajući pjesme koje je on tada pjevao?

Sviđa mi se. Dalo mi je drukčiju perspektivu i emocionalni osjećaj za glazbu, a on je intenzivniji nego ikad. Čuo sam njegove riječi, znao sam da su prekrasne i čitao sam ih, ali pjevanje daje potpuno drugačiji osjećaj.

Jer osjećaj za tajming i način na koji se riječi izgovaraju jednako je važan kao i same riječi. To je ono što unosi strast. To sam morao naučiti i, znate, učio sam od majstora. Dakle jako sam zahvalan što su mi ljudi pružili priliku i jako sam zahvalan što se ljudi vraćaju da me vide kako tumačim Ianove riječi.

Mnogi ljudi također kažu da vam se glas poboljšao tijekom godina interpretiranja.

Jest, da. Puno se poboljšao, što je ironično jer se čini da je Bernardov (Summer) krenuo u drugom smjeru. Jako su me razočarali (ostatak New Ordera, prim. aut.). Nakon što smo se razišli, nastavili su raditi istu stvar. Setlista im je potpuno ista kao prije 30 godina. Dakle, i da sam ostao u tom bendu, ne bih bio sretan jer ignoriraju stotine sjajnih pjesama. To je zločin!

Bio sam klinac kad je New Order bio na vrhuncu popularnosti i u to vrijeme nisam baš vidio neku razliku između vas i drugih pop bendova tipa Duran Duran ili A-Ha. Sjećanja opisana u knjizi o tom periodu otprilike upućuju na isto: ponašali ste se kao klasične pop zvijezde tog vremena, točnije – razmažena derišta. Ako ostavite to po strani, čega vrijednog se zapravo sjećate iz 80-ih?

Sjećam se većine toga, osim nekoliko sitnica, tipa acid house – to razdoblje mi je malo maglovito. Ali, vjeruj mi, dok sam radio na knjizi, zapravo sam shvatio koliko je New Order bio važan bend u 1980-ima. Od 1980. do 1990., kada smo radili navijačku temu za Svjetsko prvenstvo u Engleskoj. Tih deset godina bilo je nevjerojatno. Svirali smo pred 35.000 ljudi u Americi i Kanadi. U Južnoj Americi smo svirali pred stotinama tisuća... U Buenos Airesu, na posljednjem koncertu New Ordera prije nego što smo se raspali 2006. godine, bilo je 145.000 ljudi!

Pritom nismo svirali na puno festivala jer Bernard nije htio raditi tijekom ljeta. Radije je odlazio na svoju jahtu. Kad su počeli ponovo svirati, njegova jahta se vjerojatno pokvarila ili potonula jer su odjednom počeli nastupati na svim festivalima. Tako se unovčava brend.

Bilo je još projekata nakon New Ordera – najpoznatiji su Monaco i Revenge, u kojima ste radili s Davidom Pottsom, a on vas i danas prati u bendu The Light. Tu je i Freebass, bend trojice poznatih basista. Kojemu od njih biste se najradije vratili? Biste li neki uskrsnuli?

Iz današnje perspektive, najradije bih da sam ostao u Monacu. To će se u neku ruku i dogoditi 4. lipnja, kad sviramo povodom 50. godišnjice koncerta Sex Pistolsa u Manchesteru. Taj koncert bio je prekretnica moje karijere, pa i mog života. Dan prije otići ću tamo (u Free Trade Hall u Manchesteru, gdje je koncert održan, prim.aut.), popiti piće i proslaviti to što je taj komad zemlje učinio za moj život. Popit ću piće za prijatelje koji jesu i nisu više među nama. Bit će to emotivan trenutak.

I danas se sjećam kako sam ušao na taj koncert i dao 50 penija Malcolmu McLarenu, a on s riđom kosom bio je sav odjeven u crnu kožu... Dao mi je kartu broj 23. Kasnije sam izašao, a razlog je bio taj što sam mislio da su Sex Pistolsi užasni. To je bio jedini razlog zbog kojeg sam osnovao grupu. Toliko im dugujem!

Ali, znate, zvuk je bio užasan. Svaki put kad vidim Glena Matlocka (originalni basist Sex Pistolsa) – a u posljednje vrijeme viđam ga često jer se pripremamo za taj koncert – uvijek mu kažem istu stvar: 'Ti si kriv za sve.' A on meni: 'Odj*bi, Hooky.' On je dobar čovjek i dobar autor. Vrlo podcijenjen autor. Napisao je svu glazbu Sex Pistolsa. Otvorit ćemo koncert pjesmom 'Anarchy in the UK'.

Valjda će je klinci prepoznati… Šalu na stranu, razgovarao sam s mladim ljudima u redakciji i rekao sam im s kim danas radim intervju. Iz Joy Divisiona znali su za Iana Curtisa, čuli su i za tvoje ime, ali ne znaju što si svirao. Za Bernarda uopće nisu čuli…

(ubacuje se) Tako je! Je*eno je zaslužio to!

Uglavnom, klinci znaju za glazbu Joy Divisiona i New Ordera, posvuda je po TikToku, a majice tih bendova su u H&M-u. Kad vidite mlade ljude na koncertu, kako reagiraju na glazbu? Je li to neka nostalgija iz druge ruke?

Znaš što, kad sam počeo raditi ovo s The Lightom, mislio sam da će publika biti puna staraca poput mene. Ali ti starci su dovodili svoju djecu. I njihova djeca su dovodila svoju djecu. I cijele obitelji dolaze. Jer sada naša generacija dijeli glazbu u obitelji. Generacija iz koje ja dolazim nije mogla ni sanjati da dijeli bilo što s roditeljima. Nisam mogao reći majci 'idemo zajedno na festival, na koncert', ona bi se samo nasmijala na to.

Sad smo došli do točke da možemo ići s našom djecom na koncerte, što je prihvaćeno i to je prekrasno. I to postaje dio tvog života, a i njihovog odrastanja i njihovog obrazovanja. Mislim da je to divna stvar. I nevjerojatno je koliko mi djece, čak i dok puštam glazbu kao DJ, priđe i kaže: 'Hej Hooky, pozdravio te tata.' A ja kažem: 'Je*eno, pozdravi i ti njega.' Imaš 70-godišnjeg muškarca koji pušta kao DJ nečijem 20-godišnjem djetetu. To je sjajno.

Znači, klinci vas i dalje prepoznaju na ulici?

Čudna je to pozicija. Jučer me prepoznala djevojka koja je rekla: 'Hej, otišao si iz Freebassa.' Znala je pjevača Freebassa. Obično kažu: Peter Hook iz Joy Divisiona ili Peter Hook iz New Ordera, ali jučer su me prepoznali kao Petera Hooka iz Freebassa. A sve se to događa nakon Manijeve smrti (Mani, punim imenom Gary Mounfield, basist The Stone Rosesa i Primal Screama koji je s Hookom i basistom The Smithsa, Andyjem Rourkeom, svirao u bendu Freebass, prim.aut.). Ali eto, ona je znala za pjevača iz tog benda, Garyja Briggsa.

Sad kad Manija ni Andyja nema, nema više ni Freebassa. Kakve uspomene nosite na taj bend?

Freebass je bila sjajna ideja. Tri basista čiji pjevači nisu više htjeli svirati odlučili su svirati zajedno. Andy Rourke, Mani i ja smo jednostavno rekli – naši pjevači ne žele svirati, pa ćemo mi. Mani, Rourke i ja smo prethodno puštali glazbu po cijelom svijetu. Godinama smo bili međunarodni DJ-evi. Ali nije potrajalo – Freebass je imao previše poglavica, a premalo indijanaca.

Nismo zaradili neki velik novac, ali napravili smo nekoliko dobrih pjesama i odradili sjajnu rasprodanu turneju po Engleskoj. Stvarno smo se dobro proveli, a sve je to posebno emotivno sad kad smo ostali bez Manija i njegove divne supruge Imelde, koja nam je bila menadžerica. I zapravo smo dobili ono što smo htjeli, a to je bila sloboda da sviramo bez naših prokletih pjevača koji su nam zagorčavali život. Zapravo, trebao bih napisati knjigu o Freebassu!

Mogu vas razumjeti – i sam sam bio basist neko vrijeme, a sad sam na rubu pedesetih i više me zanima bicikl. Čuo sam da se i vi bavite biciklizmom, a često upozoravate na to što se događa s leđima kad cijeli život svirate bas. Kako vam je zdravlje ovih dana? Imate li neki savjet za propale basiste koji voze bicikl?

Zdravlje je dobro, hvala na pitanju. Naš klub zove se biciklistički klub Old Codgers (stari čudaci, osobenjaci – prim.aut.). Ukupno nas je sedmero i vozimo trial bicikle (specijalizirani bicikli s povišenom osovinom, prim. aut.) zato što se bojim luđaka na cesti pa uglavnom vozimo offroad. Vozimo se po Walesu, prespavamo i vraćamo se biciklima sljedeći dan.

Što se nekih savjeta tiče, svakako nosite štitnike za potkoljenice, kao kod nogometaša. Moje potkoljenice su izubijane i stalno skidam kraste. Dakle moj savjet su podstavljene hlače i štitnici za potkoljenice. Nešto kao da odjeneš oklop.