"Podvrgnuta sam samovoljno pothvatu sužavanja struka za tri centimetra. Ako netko misli da su tri centimetra malo, neš ti, taj nikad nije gladovao. Ili ima duplo manje godina nego ja!" Svoju novu knjigu Silom domaćica splitska književnica i novinarka Eda Vujević otvara riječima koje istovremeno pogađaju srž ženske svakodnevice i univerzalnu borbu s godinama, pa iz te naizgled banalne teme širi pogled na život jednog oštrog, autoironičnog i nadasve duhovitog glasa u kojem su godine, društvene okolnosti i male kućne strategije preživljavanja nerazdvojivo povezane. Nižući sitne zgode iz kuhinje, dnevnog boravka ili trgovine, Vujević slaže briljantan literarni mozaik koji od naizgled nevažnih zgoda stvara duboku i preciznu sociologiju života Splita i Dalmacije.

Pisana iz perspektive žene koja je istovremeno umorna, lucidna i vraški zajedljiva, Silom domaćica nastala je iz kolumni koje je Vujević godinama pisala za Slobodnu Dalmaciju, prateći vlastiti put od aktivne novinarke do umirovljenice koja se istodobno bori s birokracijom, tržišnim paradoksima i obiteljskim ritualima. Središnji likovi – Zakoniti (profesor emeritus Slavko Vujević), Jedinac (poznati reper Vojko V), Kraljica Majka, Princ i Nevistica – nisu samo duhovite karikature nego narativni instrumenti, obiteljski mikrokozmos kroz koji autorica promatra šire društvene odnose, dajući, s puno humora i ironije, komentar mentaliteta, generacijskih odnosa i ekonomskih lomova svakodnevice.

Po struci diplomirana pravnica a po vokaciji pronicljiva i britka komentatorica društvenih apsurda, u povijesti splitskog novinarstva Eda Vujević ostat će zabilježena kao najmlađa kolumnistica kojoj je dodijeljena prestižna nagrada "Miljenko Smoje". Njezin književni opus obuhvaća dvije zbirke poezije (Miris ribe, Dječja soba), romane Na čekanju s Filomenom Pravdić i U sfinginoj sjeni, te publicistička djela Droga – opća opasnost i Dedal na iglama (u suautorstvu s Damirom Pilićem).

U svojoj hit-knjizi Silom domaćica ova vrsna kroničarka dalmatinskog duha, svjetonazora i društvenog habitusa duhovito i bespoštedno secira svakodnevicu, pri čemu posebno mjesto zauzimaju njezine nemilosrdne, ali komične epizode s institucijama i nelogičnostima modernog života – poput iscrpljujuće sage o neispravnom televizoru, koja prerasta u gotovo kafkijansku metaforu nemoći pojedinca pred sustavom.

Vujević se pritom nadovezuje na tradiciju splitskog humorističnog pisanja – od Miljenka Smoje do Ferala – ali joj daje izrazito osobni, ženski ton. Njezin je humor često brutalan, ali uvijek topao, a smijeh funkcionira kao obrambeni mehanizam protiv grubosti svakodnevice. Knjiga je upravo objavljena u izdanju Frakture, a tim povodom i uoči zagrebačke promocije u četvrtak, 16. travnja, u Knjižari Fraktura, s Edom Vujević popričali smo o humoru, novinarstvu, Splitu, obitelji i devijacijama društva koji su iz njezine kuhinje završili na stranicama knjige.

U knjizi Silom domaćica mikrosvijet kužine i svakodnevnih obiteljskih rituala pretvara se u precizan komentar društva. Zašto se u Hrvatskoj običan građanin – pa čak i onaj s diplomom i ugledom – u sudaru s institucijama i korporacijama uvijek na kraju osjeća kao "statist u filmu koji nitko živ ne razumije"? Kako se vi s time nosite?

Diploma, pa ni eventualni ugled, nisu nikakva jamstva za preživljavanje tjesnaca kroz koje svakodnevno moramo ploviti. Dapače, obrazovanje i ugled češće su prepreka u pokušajima da se probijete kroz zamke sustava, jer pristojan, uljudan, ugledan čovjek ne može sebi dopustiti agresivnost koja, bojim se, jedina ‘pali’ u Hrvatskoj. Kako će jedan emmeritus, moj Zakoniti, biti išta drugo od onog što jest? Hoće li se tući kad se suoči s nepravdom, javašlukom, zloupotrebom zakona?

Neće! Hoću li ja, novinarka i javna osoba, vikati i psovati? Neću! Ne mogu! Otmjenost obvezuje, ali nijedna vrata ne otvara. Ljudi kao ja u stalnoj su napasti: ostati pošten i neučinkovit ili pribjeći devizi – zovi čovika i riješi problem na ne baš pošten način. Moj izbor je pokušati gledati na život sa smiješne strane, premda sam potpuno svjesna da je i to vrsta eskapizma. No biram bore od smijeha, a one druge, bore očajanja i pesimizma, nastojim smanjiti na minimum.

Ove kolumne nastajale su u "grubim vremenima" korone kao svojevrsna terapija, no kroz njih se zapravo provlači stalna borba sa sustavom. Kolumna je forma koja reagira brzo i neposredno; što vam je taj žanr omogućio reći o društvu i ljudima što možda ne bi bilo moguće u nekom ozbiljnijem, "književnijem" obliku?

Štivo koje je sada knjiga jest nastalo iz kolumni no ova kolumna na granici je literature i novinarstva te je u novom formatu postala gotovo roman, odnosno, kako je kolega Drago Hedl primijetio, književni pačvork. U tom smislu, a slijedeći najbolju tradiciju splitskog novinarstva koje nije robovalo formama, ispunila je moju želju da neke istine kažem kao novinarka, ali da te istine ambalažiram u humor i književnost.

Ta forma dopire do puno većeg broja ljudi negoli bi dopirala kao klasični novinarski tekst, a kamoli kao književno štivo. Mislim da sam kroz tu kolumnu, a sad kroz knjigu, mnogim ljudima postala bliska u smislu da dijelimo iste probleme i da nismo u njima usamljeni. Mislim da je osjećaj usamljenosti ono što ljude danas posebno tišti, posebno obične, poštene, pristojne ljude. Moja je knjiga kao neki ženski splitski Jerry Seinfeld, tu se ne događa ništa, to je knjiga ni o čemu, ali ipak... Razbija osamu i nasmijava.

Žene i muškarci su "ravnopravni, ali nisu jednaki". Kako gledate na ponovno jačanje konzervativnih ideja o "prirodnim ulogama" žena, od klečavaca na trgovima do poziva na povratak tzv. tradicionalnim vrijednostima, i gdje se u tome nalazi stvarni život žena koje istodobno moraju biti i vrhunske intelektualke i "silom domaćice"?

Iskreno, plaši me ta konzervativna bujica i interpretacija tradicije na najgori mogući način. U tradiciji ovog naroda su i prosvjetiteljstvo, briga za jezik, pristojnost i uljuđeni patriotizam, građanske vrijednosti, dobar odgoj... ali danas na sceni paradiraju neshvatljive karikature koje vraćaju žene, ali i obitelj, dakle društvo u cjelini, u srednji vijek. Plaši me budućnost u kojoj će moj unuk ili unuka biti sudionici društva koje poriče ravnopravnost svih ljudi, a posebno žena. Plaši me licemjerje koje je postalo poželjno i normalno, stvarnost u kojoj notorni lopovi i nasilnici zauzimaju važne funkcije, uz obeshrabrujuću javnu tišinu. Uzdam se u zdravi razum, u žensku snagu i žilavost novih djevojaka i žena, suosjećajući s njima jer će morati voditi bitke koje su već generacije moje bake i majke bile – skoro! - dobile.

Vaš "Zakoniti" uporno čestita bivšim drugovima Dan mladosti i pita ih "di su bili osamdeset devete", dok se društvo iscrpljuje pitanjem o devedeset prvoj. Što taj namjerni odmak od dvije godine govori o našem odnosu prema vlastitoj prošlosti – i, naravno: gdje ste vi bili osamdeset devete?

Hahaha... Bila sam 37 godina mlađa! Bila sam mlada majka sa sinom od četiri godine, diplomirana pravnica bez ikakvih izgleda za zapošljavanje u struci jer, treba li reći, nisam imala pravog čovika... Bila sam početnica, honorarka u Slobodnoj Dalmaciji, podstanarka s mužem koji je tad bio magistar i asistent na splitskom FESB-u, bez prevelike nade za kupnju ikakvog vlastitog stana... Ja sam pripadnica one generacije u novinarstvu koja nije munjevito napredovala, dapače... Ali, da... Moj muž zbilja diže tlak znancima kad ih podsjeti da su nekoć bili obični, mali Hrvati prije negoli su nadošli na XXL verziju velikih Hrvata. Svi mi znamo što je bilo, ali neki biraju fotošopiranu prošlost.

Pišete o invaziji turista u Splitu i Nepalcima koji s kutijama na leđima lutaju varoškim uličicama tražeći brojeve koji ne postoje. Turizam je gradu donio novac, ali i promijenio njegov ritam života. Pretvara li se Split u kulisu za tuđe doživljaje, a ne u prostor stvarnog života? Kao novinarka koja je pratila sve, vidite li u perspektivi nadu za neki novi, bolji Split?

Ah, kad bih ja imala odgovore na takva pitanja, gdje bi mi bio kraj? Turizam doista devastira javni prostor, ovakav turizam... Ali gle, koja nam je opcija preostala? Pa u čitavoj Hrvatskoj ne proizvodi se više apsolutno ništa, a nekad se doslovno proizvodilo od igle do lokomotive. Evo, prije par dana kupila sam kesicu sušenog lovora. Made in Mađarska! Kilo 200 eura! Lovor uvozimo, ej... Mi pak izvozimo jedino opsjene! Turizam je jedna vrsta globalne opsjene, s tim što naš turizam, pa i ovaj splitski, proizvodi loše, jeftine, kič opsjene unutar velebnih antičkih kulisa koje su nam jedini stvarni resurs.

Ta jeftina slika u koliziji je s troškovima života, što nama domorocima ne ostavlja puno izbora – uklopi se ili krepaj, kume moj! Iznajmi garažu, iznajmi konobicu, naplati hladovinu smokve koju je dida posadio, smućkaj neka tobože naša jela i prodaj ih... Jedna zdjelica blitve u restoranu košta pet eura! Alo, pet eura... Turisti, međutim, ovi koji nam dolaze, i tako ne traže ništa bolje od pizze, ćevapa i nekih monstruozno velikih sendviča... Kako ih ono zovu? Fokača sendviči! Svaki je veći od prosječne azijske turistkinje... Ali, šta’š, to su treš-turisti po mjeri treš zemlje. Što će sutra biti, pitaj boga! Tko preživi, pričat će...

Split je oduvijek imao snažnu javnu scenu – od novinara i književnika do glazbenika i kazališnih ljudi. Kako vam danas izgleda taj prostor javne rasprave u gradu? Postoje li još mjesta i ljudi koji oblikuju njegov kulturni i intelektualni život kao nekada?

Split je mali grad velike vitalnosti jer da nije takav, ne bi opstao tijekom 17-stoljetne povijesti. Međutim, Split, kao i svi gradovi u Hrvatskoj, dijeli sudbinu ovog prostora u kojem dominiraju nimalo intelektualne i nimalo prosvijećene politike. Kao da je u Zagrebu bolje! U Rijeci? Osijeku? Ipak, mislim da, usprkos opravdanom gnjevu spram tih politika, jer u Splitu smo svi puno brži na kritici nego na pohvali, neporecivo je da Split ima i veliko sveučilište, da ima nekolicinu odličnih i vidljivih pisaca, ima vrlo jaku likovnu scenu, glazbenu scenu također... Međutim, da bi ti autorski glasovi imali odjek, moraju imati i platformu, a mislim da toga fali. Split, nažalost, ima jako siromašnu nakladničku scenu premda ima ozbiljan broj dobrih pisaca koji, što ćemo, objavljuju izvan Splita, klupska scena se svodi na narodnjačka zabavišta, Arena je u raspadu... U gradu ipak stasaju i novi glasovi, to je tako bilo i tako će biti, samo je pitanje kako te glasove ‘umrežiti’.

Vaša "Kraljica Majka" utjelovljuje zdrav razum s kamena koji se opire modernim trendovima, ženu koja čuva male, gotovo relikvijske predmete kao vezu s prošlim životom. Što su za vas ta osobna sidra koja čovjeka drže stabilnim u vremenu brzih promjena?

Kad sam postala baka, u meni se probudila potreba da i ja budem neka vrsta sidra, neka vrsta prenositeljice dobrih aspekata naše tradicije. Kao majka, nisam to toliko osjećala... Mislim da ta sidra doprinose stabilnosti djece, tih divnih malih ljudi, daju im osjećaj kontinuiteta i pripadanja. Moja Kraljica Majka ima prekrasnu ulogu da u isti čas bude i majka i baka i prabaka i baš prema njoj moj Princ Prijestolonasljednik gaji posebnu nježnost. Svaka čast bakama, ali prabaka je broj jedan! Posebno jer je ona u selu gdje naš unuk može osjetiti zemlju, kopati po njoj, tražiti blago kralja Zvonimira, ali i vaditi krumpire, brati kukumare...

Slučaj tužbe koju je Zoran Mamić podnio protiv vašeg sina Vojka V zbog klevete u pjesmi postao je simbol apsurda hrvatskog pravosuđa. Što nam ta situacija govori o granicama umjetničke slobode i moći onih koji "iz hercegovačke arkadije" pokušavaju utišati satiru?

To je bilo i smiješno i šokantno iskustvo. Ajde, nije dugo potrajalo, gospodin Mamić je brzo uvidio da njegova tužba nema smisla, ali... Koliko je taj konkretan slučaj bizaran, danas se umjetnici, pisci i novinari suočavaju s nimalo bizarnim preprekama i ‘zabraniteljskim’ inicijativama koje, začudo, kao da ne sablažnjavaju javnost u onoj mjeri u kojoj bih očekivala. Kao da je lik druga Bukare iz besmrtne Mrduše Donje oživio i multiplicirao se u nebrojen broj primjeraka. Ali, pazite, za tu komediju već 1972. godine Ivo Brešan je nagrađen s dva velika priznanja, Sterijinom nagradom i nagradom Gavelle, godinu kasnije film Krste Papića ovjenčao se nagradom u Puli, a u godini praizvedbe, 1971., predstava je ocijenjena kao – protudržavna. Neke se stvari, dakle, ne mijenjaju... Bukare nikad ne spavaju!

Dugi niz godina radili ste u novinarstvu, profesiji koja je prošla dramatičnu transformaciju. Kako gledate na novi imperativ da sve postane "sadržaj" i gdje vidite granicu između javnog interesa i voajerizma? Kako ste kroz karijeru balansirali između profesionalne znatiželje i osjećaja da neke stvari treba ostaviti na miru?

Čujte, jednom davno sam na nekom skupu slušala govor Sanje Modrić, naše uvažene kolegice i vrlo drage žene. Rekla je: ‘Stvar je vrlo jednostavna – ne činimo ono što ne želimo da nama bude učinjeno! Želim li ja da mi moja privatnost bude predmet medijske sprdačine? Ne želim! Pa onda neću sprdačini izlagati ni druge ljude!’ Sanja je tada izgovorila ono što sam i sama intuitivno osjećala i njezin mi je glas pomogao da taj stav iz intuitivne prebacim u potpuno svjesnu zonu. Samo, znate, bojim se da je etika u medijima namjerno ostavljena postrani.

Ne može novinar kao pojedinac biti etičan ako radi u neetičnom okruženju. To je teško, frustrirajuće... Nema dobrog novinara bez dobre redakcije, vjerujte mi. A dobru redakciju, više nego novinari, oblikuje uredništvo i, naravno, vlasnik koji urednike, posredstvom glavnog urednika ili urednice, i postavlja. Vlasnici pak, često su u bludnoj vezi s politikom kojoj odgovara trivijalizacija koja zabavlja mase i nudi hranu niskim strastima. Zamislite da, čast časnim ljudima iz struke, mediji razotkrivaju korupciju, lopovluk, nemoral na vrhu? To treba spriječiti...

Vaš sin, "Jedinac", probleme s lošim proizvodima rješava objavama na Instagramu, što promptno mijenja politiku firmi, dok ste vi i "Zakoniti" vodili uzaludne bitke dopisima i inspekcijama. Govori li ta razlika nešto o novoj raspodjeli moći u društvu?

Apsolutno! Samo, Jedinac je zvijezda koji ima pitaj boga koliko desetaka tisuća sljedbenika na Instagramu, a moj emmeritus i ja... Evo, upravo vodimo bitku s automehaničarem kod kojeg je naš auto već preko pet mjeseci. Skoro pola godine, ženo božja! Da mu moj Zakoniti nije naivno dao tri tisuće eura na ruke bez ikakve priznanice – koji Hlebinac, zar ne? – mogli smo uzeti auto i odvesti ga nekome drugome. Ovako... Puštamo da rečeni meštar od nas pravi majmune. Što možemo? Prijetiti mu? Čime? Mišićima umirovljenog sveučilišnog profesora? Mojim kuhinjskim nožem? Čime? Kakvi smo, mogli bi proizvesti više zla nego dobra jer đavo niti ore niti kopa...

I u knjizi spominjete da "đavo niti ore niti kopa" jer se bacio na uslužne djelatnosti. Tko su ti suvremeni "đavli" svakodnevice koji oblikuju život običnih ljudi?

Asortiman je vrlo bogat i razvijen. Od meštara koji su naši klasni neprijatelji do činovnika u javnim službama. Od komunalaca do upravitelja zgrade, od teleoperatera koji jedno nude, drugo ugovore, treće isporuče, a četvrto naplate do poštara koji ne da ne zvone dvaput, nego ne zvone uopće... Mogla bih tako u nedogled!

Bili ste najmlađa dobitnica nagrade "Miljenko Smoje". Kako vidite budućnost autentičnog splitskog humora u eri političke korektnosti i ChatGPT-ja, kojeg ste i sami testirali i proglasili "bešćutnim dilerom" informacija?

Mali ispravak netočnog navoda – bila sam najmlađa kolumnistica, a ne dobitnica ‘Smoje’! A ChatGPT... Nema on smisla za humor! Može on mijesiti sve splitske humoriste, ali... Sumnjam da će umijesiti išta duhovito. Ma i manje zahtjevni zadaci su njemu preteški! Evo sam prije par dana dotičnome postavila pitanje o svome romanu U sfinginoj sjeni. I znate što mi je kazao? Da je to povijesni roman! Hahaha... Ajde moj ChatGPT, lovi rakove!

Odlazak u mirovinu opisali ste kao trenutak u kojem čovjek odjednom "vrijedi 50 posto manje", ali i kao vrijeme u kojem se napokon može živjeti bez stalne grižnje savjesti zbog posla. Kako danas, s malim odmakom, gledate na tu promjenu – nedostaje li vam ipak ona Eda novinarka iz aktivnih godina?

Ne. Uopće mi ništa ne fali! Prvo zato što odlaskom u mirovinu nisam proglasila nerad i nirvanu nego, evo, objavljujem knjigu, a vjerujem da, bože zdravlja, Silom domaćica neće biti zadnja... Drugo, znate li vi koliko se neobavljenog posla skupilo novinarki i silom domaćici? Samo čišćenje ormara je projekt kojeg još nisam dotjerala sretnom završetku premda je odjeća donekle prodisala nakon lanjskog pospremanja. A onda, kad jednog dana naš auto bude popravljen, kad to proslavimo uz limenu glazbu i janjetinu s ražnja, ima još puno mjesta na koja treba otići... No iz već opisanih razloga, to je zasad sanak pusti. U to ime – poseban pozdrav našem dragom, neviđeno temeljitom meštru!